|
Opis bloga
Moj pogled na dnevno-političke aktualije.
Tu i tamo dodam nešto što s politikom nema veze. Uglavnom, ovdje je mali dio onoga o čemu razmišljam, što me muči ili na bilo koji način obuzima.
Ob(a)vezno štivo:
Pollitika na YouTube:
Cinjenice ne prestaju postojati zato sto se ignoriraju.
A. Huxley
Ne mogu reci da ce stvari postati bolje ako se promijene. Mogu, medutim, tvrditi da ce se morati
promijeniti ako imaju namjeru postati bolje.
G. C. Lichtenberg
|
Aktualije
srijeda, 07.02.2007.
Muke po Poreznoj upravi (ili: putešestvijama naše administracije)
Ako me netko ikada izludio od državnih institucija, to je sigurno Porezna uprava. Mislim, nemam ja ništa protiv Porezne uprave, dapače, voljela bih da su čak i jače pozicionirani nego što jesu. Ono, kao u Americi, da se svi boje Porezne uprave. Al ove naše The Porezne uprave, teško se itko može bojati... (Hm, skoro odoh sad u digresiju oko svih onih koji su opljačkali zemlju, al neću...)
Upravo sam popunila Prijavu poreza na dohodak za 2006. godinu (za sve zaboravne: rok za prijavu poreza je kraj veljače; ja to uvijek radim u pet do dvanaest zadnjega dana, ove godine sam odlučila da neću čekati zadnji trenutak). Nemam ja neku kompliciranu prijavu. Od prihoda imam samo svoju plaću, ali imam i stambeni kredit pa prijavu zapravo podnosim kako bih ostvarila pravo na povrat poreza tj. iskoristila pravo na poreznu olakšicu. Za jednu tako jednostavnu prijavu (jer jednostavnije ne može biti), morala sam prikupiti 9 različitih dokumenata, ukupno sve skupa ima 29 stranica. E sad, ne bi ni to bio neki problem, ali ja sam već, u zadnje 4 i pol godine, točno 5 (slovima: pet) puta nosila u Poreznu upravu fotokopiju Kupoprodajnog ugovora za stan i kopiju Ugovora o kreditu. 5 puta! Pa koji će im vrag to pet puta! A, kao, sve imaju informatizirano…
Dakle, prvi puta sam nosila svu dokumentaciju u ljeto 2003. nakon što sam kupila stan da ih lijepo obavijestim da sam kupila stan. Ujedno sam podnijela i zahtjev o oslobađanju od plaćanja poreza na promet nekretnina jerbo mi je taj stan (a i još uvijek je) prvi i jedino što od nekretnina imam u vlasništvu. Teta na šalteru u Poreznoj upravi mi je dala popis dokumenata koje moram donijeti kako bih ostvarila pravo na oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina. Smučilo mi se kad sam vidjela popis – od izvoda iz matične knjige rođenih, preko zemljišnih, posjedovnih i kaj-ti-ja-znam-i-ne-sjećam-se-više-kakvih listova, dokaza vlasništva stana u kojem sam do tada živjela (pa su i moji poštovani roditelji, a ne samo ja, imali potrage za dokumentima) do prijave policiji o promjeni prebivališta (jerbo se morate prijaviti na tu novu adresu; to je za sobom povuklo i promjenu svih osobnih dokumenata)… Masa je toga bila.
Digresija (ili: kako prevariti Poreznu upravu): po propisima (bar je tako tada bilo) nije bilo roka u kojem morate te dokumente dostaviti; teoretski je tako bilo moguće da zavlačite s plaćanjem poreza na promet nekretnina. Naime, na svaku transakciju s nekretninama treba platiti 5% poreza. I to u roku od 30 dana od kupoprodaje. A ovako lijepo ti podnesi zahtjev za oslobađanjem, imao realno prava ili ne, pa tako formalno izvrši obvezu prema Poreznoj upravi, a ne plati porez… Jer roka do kojega moraš donijeti dokumente i Porezna uprava po tvom predmetu treba riješiti – nema! (Vidi zadnju rečenicu prvog odlomka ovog posta) Kraj digresije.
Nastavak priče: Ali, kako sam ja jedna savjesna i odgovorna građanka, skupim ja sve te papire u nekih mjesec i pol dana (o pripadajućim pustolovinama s gruntovnicom i katastrom neki drugi puta!) i odnesem teti na šalteru u poreznu upravu. Gleda teta, gleda moje papire, ja se već znojim (ljeto je bilo, a to je za moj ukus i predugo trajalo, mislim si kako sigurno nešto nije u redu) i teta konačno progovori:
Teta na šalteru: Vama nedostaje još jedan papir?
Ja (u nevjerici, pokazujem papir koji mi je dala prije mjesec i pol dana): Kako mislite da mi nešto nedostaje? Evo, sve sam donijela kako ste mi i rekli da trebam donijeti…
Teta na šalteru: Da, da… Al smo mi u međuvremenu promijenili popis. Treba vam još jedan papir.
WTF!?! Promijenili popis!!! U mjesec dana!!! I ajmo po još jedan papir… Još jedna institucija, još jedno čekanje u redu, još jedna taksa i još jedan, hm, kak se ono zove… ah da, biljeg! Još jedan biljeg (al sam ih se naplaćala tada…) Ali, savjesna i odgovorna građanka kakva jesam, izvadih ja i taj, navodno posljednji papir koji mi nedostaje i odnesoh ga u Poreznu upravu…
I čekam rješenje. I čekam. Čekam. Čekam… I za nekih cca 6 mjeseci mi je trebala potvrda da mi je riješen porez. A kako mi nije bio riješen jer rješenje nisam dobila, odoh ja u Poreznu upravu da pitam kaj je s mojim rješenjem. I eto me opet kod tete na šalteru.
Ja: Podnijela sam zahtjev tada i tada, donijela sam vam papire te i te, moj JMBG (iako im to kao ne bih smjela reći) je taj i taj… Što se događa s mojim predmetom?
Teta na šalteru (gleda u računalo, uzdiše, stenje, zabrinuto otpuhuje; ustaje i iza sebe otvara neki rolo ormar, s dna ormara izvlači neki fascikl; opet gleda, uzdiše, otpuhuje): Vama nedostaje još jedan papir.
Ja (izbezumljeno iznenađena ): Kako mislite da mi nedostaje? Pa sve sam vam donijela! (pokazujem (revidirani) popis dokumenata koje moram donijeti, a kojega su mi tada dali)
Teta na šalteru: Ali vama još treba dokaz (pazite sad!) kako je gospođa od koje ste kupili stan stekla taj stan!
Ja (vidno iznervirana urlam ): Ma baš me briga kako ga je stekla! Jel ga kupila, dobila kurvanjem, na kartanju ili šta-ti-ja-znam-kako… Mene je kao kupca zanimalo jedino to da je vlasnica. A vlasnica je bila. Uostalom, gospođa se na mene ljuti jer sam promijenila brave na ulaznim vratima. I nema teorije da vam ja to dokazujem. I, uostalom, zašto vam to treba i temeljem kojeg propisa od mene tražite da radim vaš posao?
Teta na šalteru: Pa, ne znam… Ja samo… (fakat, teta na šalteru ništa nije kriva bila)
Ja (urlam i dalje): Hoću razgovarat s vašim šefom (stvarno mi je bio pun kufer). I uostalom, kako bi me, da sama nisam došla, obavijestili da vam "dugujem" još jedan papir? (vidi digresiju gore)
Da skratim: ja sam vikala. I razgovarala sa šefovima tete na šalteru. I u roku od jednog dana dobila svoje rješenje.
Samo sam poslije razmišljala: da nisam tako upoznata s propisima i jezičava, da nisam urlala i inzistirala na razgovoru sa šefovima, ne bih se ja tako lako i brzo izborila za svoje rješenje. Uostalom, pa Poreznoj upravi bi, a ne meni kao građanki, trebalo biti u interesu rješavanje poreznih prijava… To me vraća na početak posta i konstatacija da se naše Porezne uprave nitko ne boji. A Porezne uprave bi se u normalnoj, uređenoj državi, mnogi trebali bojati... Sjetimo se samo kao je i zašto skončao Al Capone...
I tako sam ja dobila svoje rješenje, a Porezna uprava prvi puta moj Kupoprodajni ugovor i Ugovor o kreditu…
Za jedno šest mjeseci od tada je došlo vrijeme za godišnje porezne prijave poreza na dohodak (to je ovo vrijeme u kojem smo sada). Izučavam ja propise i pravilnike, i ustanovim da moram priložiti, uz ostalo, i preslike Kupoprodajnog ugovora i Ugovora u kreditu. Mislim si, okej, prvi puta tražim poreznu olakšicu, pa neka im… Da imaju sve na kupu jer bi, hello! , bilo pretjerano očekivati da informatički sustav Porezne uprave temeljem mog JMBG-a kojega koriste, a ne bi smjeli koristiti, povezuje porez na promet nekretnina i porez na dohodak. Jel' da da bi to bilo nelogično? I tako ja sve opet isfotokopiram i po drugi puta u šest mjeseci dostavljam Poreznoj upravi.
I onda tako svake godine. Sve ispočetka. Pa kaj im već nije dosta mojih ugovora? I mojih fotokopija? I tako 5 puta u zadnje četiri i pol godine. 
Znam ja kaj mene muči. Mene muči logika. Meni bi, naime, bilo logično, da kad je Porezna uprava utvrdila da sam oslobođena poreza na promet nekretnina (temeljem svih onih papira), da je isto tak ustvrdila da, ukoliko tražim, imam pravo i na porezne olakšice kod obračuna poreza na dohodak po osnovi stambenog kredita. Jer – uvjeti su isti! Naime, za oslobađanje od poreza na promet nekretnina je bitno da osoba (ili bračni drug kojega ja nemam) nema druge useljive nekretnine u vlasništvu, da joj je kupljena nekretnina prva u vlasništvu i da u toj nekretnini na toj adresi stalno boravi. Isto vrijedi i za poreznu olakšicu kod dohotka. I sad, logično mi je da ja njima svake godine dostavljam potvrdu banke o plaćenim kamatama po stambenom kreditu, al da im svake godine moram fotokopirati i kupoprodajni ugovor i ugovor o kreditu (ma za koji će im vrag on sad?), to mi je stvarno blesavo… Em troši moje vrijeme (okej, to Poreznu upravu ne mora biti briga), em se oni zatrpavaju papirima (to i ih već trebalo biti briga; da mi je samo znati gdje sve to skladište…)
Uz sve to, Poreznu upravu nije briga kako mi popunimo obrasce. Oni ionako temeljem naših IP obrazaca od plaće i drugih potvrda, unoseći sve u svoje kompjutore, sami računaju…
Još da im netko poveže računala pa da prestaju trošiti vrijeme i ljude na takve gluposti kao po peti put u četiri godine utvrđivati gradivo s mojim Kupoprodajnim ugovorom i Ugovorom o kreditu, pa da im (The Poreznoj upravi) ostane vremena da istražuju sumnjivo stečenu imovinu i poslovanja novopečenih RH tajkunčića i kriminalaca.
Al ne ide to, ne ide, pa ne ide… 
Grozno je i to što i kad imamo full dobar zakon koji omogućuje oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina koji mlađim osobama može itekako olakšati start u život (jer te oslobađa plaćanja od nekoliko tisuća eura državi), da provedbeni propisi i traljavost administracije to zezne.
Disclaimer: ovo je trebao biti post o porezu na dohodak i pripadajućim olakšicama, ali sam zabrazdila pa taj o dohotku i olakšicama očekujte uskoro…
Disclaimer 2: teta na šalteru fakat nije kriva. Isprike svim tetama na šalterima u Poreznoj upravi. 

|
|
|