...čekat ću
riječi
prožete istinom
poput sunca
rastopit ću
ledene ploče
iznijet ću na vidjelo
sve bistre vode, čiste
gasitelje moje žeđi
u tim vodama
odraz je neba
sunca
zvijezda,
noći
i ...
istine...
***
tako sam odlučila
ovo je moje proljeće
zima je bila kratka, privela sam kraju neke meni drage projekte
slijedi proljetni muving
vrijedan Zbornik hrvatskih zavičajnih književnika je u tisku,
u nakladi Hrvatskog sabora kulture. .
u njemu su tri stranice moje (hvalite me usta moja)
zajednička zbirka 37 autora u mojoj je obradi
uređivanje se bliži kraju...divotna ljepota
malo je reći da sam zadovoljna
prelijepa zbirka
i na kraju šlag
javio se moj nakladnik...traži moju zbirku
za čiju je promociju već određen datum 27. svibnja ove godine
***
uzburkan je svaki atom moga bića
mozak vrti neke drage slike
moja nova zbirka sadržavat će samo moje nagrađene pjesme
to znači da će moje uspješnice ostati sačuvane u buketu
melodija pisanih po diktatu srca...
znam da nikoga to ne zanima, važno nije
važno da sam ja u akciji i da radim, radim, radim
i da me malo manje sa vama ovdje ima
znam da mi moji dragi neće zamjeriti,
znam da mi nećete suditi, već ćete pokušati razumjeti...
vidim ja da ćemo mi nazdraviti
onako po domaće
bukaletu ćemo nagnuti
u ime svega toga...
vrijeme mi je prijatelj drag...
***
Proljeće je probudilo prve šparuge
vrijeme je da nepca mi se slade
a neka se i za vas malo nađe...
Hrabro, još nekoliko koraka
i bit ćemo na vrhu!
naprijed bez žurbe,
kroz granje i kamenje.
tu je vrh, jasan,
a mi spokojni na suncu,
daleko od onoga što boli,
iz magle i sjena.
Nemirne su i duše umorne,
ne osvrći se:
ispod sumorne magle,
iznad bijelog svjetla,
nevolje i jadi nas tlače
teška i skrivena briga,
imaj na umu: odmori se
to može samo onaj
tko je stigao do vrha.
***
Lijepo, zar ne?... pravi hvalospjev životu, ljepoti slobode u radosti postojanja,
slobodnog, potpunog življenja, prevladavanja prepreka
zbog kojih svaki dan posrćemo u sumnjama, u teškoćama...
... a ipak, čovjek može učiniti sve, vođen slobodnom voljom,
može eksperimentirati smjelim putovima, samo želeći da se čudo ostvari.
Kakvo čudo? Čudo dostojnog života. Čovjek će moći odmoriti
i odmoriti u nemiru i umoru koji ga uništavaju i bacaju u ponor,
tamo gore, samo na "moćnim vrhovima",
tamo gore, u neprestanoj potrazi za unutarnjim, duhovnim i moralnim usavršavanjem ,
što će ga uzdignuti iznad brige i neizbježne brutalizacije
egzistencijalne malodušnosti i tjeskobe vremena.
Penjite se,
s značajnim naporom i predanošću da se uzdignete
do nepobitnog dobra i dragocjenosti Života,
u punini Svjetlosti koje sjaji i izlijeva se odozgo...
tamo gore, ka vrhu....
Na dnu mora, u školjci bisernoj
poezija sedefastih slova se sklada
tajanstveno je more
more ljubavi se zove
kad srce vrije u slapovima osjećaja
odzvanja čudesna pjesma nebeskih beskraja
u nježnosti svirke
plačem strunom violine
gledam te uzdrhtalog, krvca uzavrela
ljubav je to
dođe iznenada, nenajavljena
sa prvim proljetnim koracima
iz sna zaleđenih riječi
tkaju se priče čudesne istine…
kad sunce se iza gore skrije
nebeska energija u dušu se slije
zavlada tišina, srce ugrije
u tragu šušti sonata umrlog trubadura…
gdje god da krenem
svjetlo nade u srcu titra
bljeskom se vali propinju
duša uranja u tajne snene
traži put do vrata
gdje poeta spava...
Samo da mi se dočepati mirovine odmarat ću, ni oko neću u pogled uprijeti
da, tako sam razmišljala dok sam između dva zvona dežurala
dok su me pritiskali blok sati
dok sam se gubila u idejama kako ispuniti slobodno vrijeme učenika
koje listiće, radne bilježnice udžbenike izabrati za ekipu koja čeka u klupama
tako sam razmišljala, pred odlazak u mirovinu bila sam toliko bolesna da sam padala na nos
ni dana bolovanja nisam koristila
do jednog dana kad sam u učionici pred djecom pala
djeca su me spasila, alarmirana je zbornica, hitna je došla u rekordnom roku...
tako je bilo...mirovina je na velika vrata ušla u moj život
i sad sam tu, neku godinu starija ali još uvijek vrlo angažirana
samu sebe ne prepoznajem, radim kao da nisam u mirovini
najnoviji projekti već su upisali svoje termine u ovogodišnjem kalendaru
ima me mnogo, nije da nema
najnoviji projekt je upisan jučer, zanimljiv i vrlo izazovan, zato sam ga prihvatila
ima potporu ministarstva kulture i medija kao i moje županije
tim vrlo ambicioznih i vrijednih kulturnih radnika
koji ne poznaju prepreke
već ustrajnošću i svojim istančanim osjećajem za kulturnu baštinu Lijepe naše
upisuju najljepše riječi u stranice kulturnih događanja
eto tako je to...
a baš sam mislila da ću poslije ovih kaosa i renoviranja odmoriti i da me neće boljeti brigica za ništa
ja prihvaćam izazove, nalazim neku čudnu nit koja me spaja sa ljudima koji misle i djeluju pozitivno
i još nešto, ponekad ne treba mnogo filozofije, treba malo hrabrosti i odlučnosti
krenuti i reći: tu sam, s vama sam, mogu ja to, mogu ja još mnogo
skromno, moja me usta pohvaliti moraju...i moja peta zbirka ugledat će svjetlo sunca
okrenute suncu i životu moje nagrađene pjesme na raznim natječajima naći će se u buketu
koje će nositi moje ime
cijela će biti moje autorsko djelo, od pripreme, dizajna naslovnice,
ilustracija koje će pratiti stihove i melodije duše pisane po diktatu srca
i to je to...
baš tako...
nije ni meni
sa sobom
baš
lako...
...ne diraj moje riječi
one neće šutjeti ni pred kim
pusti ih da u pjesmama teku
kao rijeka ponornica
da se vrate u jecaju slapa...
pusti moje riječi neka nemire kriju
tjeraju tugu u daleka plava mora
srce čisto iz njih zbori
svijaju se lome i liju u stihove nove
riječi, kovane u čeliku snova
nizane u pjesmu blagoslova
pusti moje riječi da
opijene blagošću miluju nam srca
tvoje u mome u kom stanuje tuga…
pusti moje riječi
da cvjetaju kao pupoljci u svitanju jutra
daj im osmijeh da me snaži
novu nadu za sutra moj najljepši san
iz kojeg će izrasti san iz jutrenja duše
dolinom života u kojoj se rađam…
***
Mjesto gdje volim ubiti uricu
ne misleći na ništa...
( post sa mobitela...)
Pa si mislim:
da, rodila me majka,
pa se pitam: čemu to, čemu sve...
Sutra je ponedjeljak, mjesec dana prošlo je od dana
kada je ekipica majstora
ušla u moj dom
dijelili su sa mnom sva moja raspoloženja
bilo je uzburkano, uskovitlano, puno nevere, boja, lakova i kojekakvih kemikalija još
zauzeli su svaki kutak mojeg raja
pričali su, raspričala se i ja...
krečile su se sobe, kuhinje, hodnici, kupaonice
bojala su se vrata, unutarnja i vanjska
prozori, prozorčići, stepenice i još mnoge sitnice...
Majkicu milu sam tisuću puta pozvala
hrabrost, strpljenje da mi iz zagrljaja zvijezda pošalje...
Cijeloj toj zbrci, strci, kaosu i neredu došao je kraj
sutra još zajednički pregled svakog kutka i zajednička marenda...
onda na pozornicu stupam ja, čišćenje, lickanje
još jedna avantura...
kozmetika za kuću je spremna, sad je treba trošiti...
i to ću ja....sve ću ja...
Pa se mislim, pa se pitam, čemu sve to...
E to vam je, dragi moji tako
kad majkica rodi budalu
a što ću bidna kad volim taj svoj kutak pod suncem
jedino sam tu svoja na svome u dvoje...
Za moju drugu polovicu ne pitaj, junak je nad svim junačinama...
još je jednom izdržao tako
a nije mu sa mnom lako...
Možda je ljubav jedini način
da ne poludimo u svijetu bez skrupula...
možda je to jedini oblik ludila
koji nam omogućuje da ne lažemo sami sebe...
da ne razmišljamo o glupostima i zamkama
koje servira život ...
možda je to jedini način
da se ljuljamo između sreće i nesreće
na ljuljački usamljenosti...
možda je i prilika da se opijamo vlastitim mislima
možda je bolje gledati u ništa...
u malenkosti perifernih likova
s epizodnim ulogama...
ponekad je samoća jedini način da se voli
tako zavoliš sebe
ne slušajte sirene koje pjevaju ljubav
volimo sebe jer tako i u mraku rastemo,
punim plućima dišemo svoje emocije...
njegujemo ih i hranimo
tjeramo da se igraju, volimo ih...
držimo ih za ruke,
dok ne odrastu i krenu svojim putem...