kindergarten cosmocart

U 12 je krenuo. Imao sam ključeve sa sobom. Uvijek ih imam. Duga je priča zašto ih imam. Uvijek. U 12 i 10 sam javio da je krenuo. Negdje oko 14 javljam frendu da mislim da sam sišao s uma. U potpunosti. Natrag nema. I dobivam zanimljiv odgovor o razlici između ludosti i genijalnosti...Pokušaj protiv svih izgleda. Izgleda koje predviđaju preplašeni. Dosadni. Još mi je 1 ostalo. Ako nije tamo. Doma nejdem. Tamo ne spavam. Uzet ću si sat vremena da razmislim. Opcija je bezboroj. Ili? Još pola. Još jedna šestina. Sad. Nema je! Ili? O pa dobra večer. Od tada vrijeme je upalu neku drugu dimenziju. A čaj je uvijek dobro sredstvo za relaksaciju prije putovanja kroz nove dimenzije. I kosa. I zamah kosom. I pogled. I sve.

And so it is, just like no one said it would be.
:*

Ušao sam unutra. Otvorio vrata sobe. Bila je tamo. Ne s jednim, nego s dvojcom. Stenjala je glasno. Vrlo glasno. Stajao sam u nevjerici. Što reći? Bio je neki polumrak tako da me nije odmah zapazila. Ova dvojca ionako nisu obraćala pozornost na mene. Napokon se okrenula i ugledala me.
- Sad si stvarno zajebao.
- Zajebao?
- Da, šta nisi rekao da ćeš se vratiti oko 6 a sad je 4!
- Šest?
- Da, šest, što si blenuo. Baš si idiot.
- Idiot? Molim?
- Da Matko, idiot si!
- Matko?
- Matko? Čekaj, ti nisi Matko?
- Ne.
- Pa šta radiš onda ovdje!?
- Vrata su bila otvorena. A unutra je netko stanjao. Mislio sam da je možda pljačka ili tako nešto.
- Koliko tu već stojiš, perverzanjaku jedan!?
- Koliko?
- Da, koliko? Što je, voliš gledati?
- Gledati?
- Da. Jel te pali to? Možeš ostati ako hoćeš. Jel ti trebaju maramice? Ili ćeš samo gledati?
Maramice? Što će mi maramice? Oni su pak, samo nastavili s onim što su do tada radili. Gledao sam u njih u nevjerici, al bilo mi je neugodno otići bez pozdrava. Dok su se oni namještavali, uspio sam pronaći trenutak da obajvim svoj odlazak.
- Volio bi ostati, ali znate, uskoro mi počinje "red dwarf" na telki.
- Patuljak?
- Da.
- Koja epizoda?
- Psyrens.
- Ozbiljno?
- Da.
- Mogu s tobom?
- Samnom?
- Možeš. Ako ti nije neugodno.
- Nije.
Okrenula se prema ovoj dvojci i rekla; "Sorry dečki."

Imao si zbilja iskren osmijeh. Volio sam se s tobom smijati. Smijao si se i tog dana. Znam, jer sam bio tamo. Volio sam način na koji si grabio život kao velikom žlicom iz pocinčanog 15 litarskog lonca. Volio sam to i tog dana. Posebno mi se sviđalo kako nisi dozvoljavao da te dežurni moralisti koji su ti zapravo zavidjeli na hrabrosti i odlučnosti, pokolebaju u tvom namjeru da si život učiniš što sretnijim. Pokušavao si to i tog dana. Znam, jer sam bio tamo. I iako nismo uvijek imali jednake poglede na svijet, ljubav, svemir i sve ostalo, nikad neću zaboraviti kako si bio tu za mene, kad mi je zbilja trebalo i kad nitko drugi nije imao razumijevanja nego su me svi sa podsmjehom gledali. Znam, jer sam bio tamo. Ne znam, pamtiš li još uvijek kad smo se probudili u 8 ujutro, rame uz rame. Ispod onog šatora na onom sunčanom otoku. Kao vojnici, samo vojnici dobre volje. Oboje smo prezirali vojsku. Znam, jer sam bio tamo. Nikad neću zaboraviti kako si me tog trenutka pitao; "hoćemo li ovuda ili onuda?". Znam, jer sam bio tamo. I dođe mi ponovo da zaplačem, kad se sjetim kako je auto u kojem si se vozio neoprezno skrenuo i završio život dvojce mladića koji nisu izdržali u frontalnom sudaru s autobusom iz drugog smjera. Sjećam se kako sam kraičkom oko vidio osmijeh u tvom oku u onih zadnjih pola sekunde kad smo obojca bili svjesni da je sve gotovo. Znam, jer sam ja vozio.

TRRR! Budilica. Koji je danas dan? Datum?? Parni? Neparni? AAAAAAAAAA! Sranje. Jel, plava, zelena ili crvena pilula danas? A? A'aaa. Kasnim na posao. Sranje!!!!!!! Već je toliko sati?? Aaaa. Doktor je rekao da se nesmijem zajebat s tim pilulama!! A!!. Ne ne ne neneneneneneneneneneneeeeeeee. U kupaoni si. Požuri molim te. Ako sad izađeš iz kupaone i počneš urlati na mene da nisam supustio dasku ili da nema papira, umrijet ću. Prije toga ću razbiti cijeli ovaj stan. Djeca spavaju u susjednoj sobi. Smiri se. Smiri se. Diši. Miiiirrnooo. Udah, izdah. Stišćem prste u šaci. Već vidim scenarij. Pilule!!!! Koja je? Jesam li uzeo sve za posao? Gdje sam auto parkirao? Jel ga netko ukrao? Kad djeca imaju vrtić? Ako počnu urlati sve je gotovo, i ovaj stan i ovaj brak i sve! Ne danas, samo ne danas ujutro. Umirem. Za čim? Molim te. Molim te. Molim te. Samo danas, samo ovo jutro. Budi tu za mene. Sve što mi treba je tvoj zagrljaj. Topli zagrljaj. Ništa više. Sve ove godine, slamao sam tvoje strahove, tvoje probleme, tvoje nesigurnosti kao da su od papira. Sad mi samo treba tvoj zagralj. Iskreni, topli. I ne trebaju mi onda nikakve pilule. Djeca mogu urlati. Kasnim na posao, jebe mi se. Jebemti! Oću tvoj zagrljaj sada! Vrata se otvaraju. Primila si se za kvaku. Ali valjda još zadnja provjera u ogledalu dok se držiš za kvaku. Oznojio sam se sav. Kao da hodam na žici i ako padnem lijevo sve će biti ok, ako padnem desno, ništa neće biti ok, ništa. Kvaka je spuštena. Prsti u šaci me već bole od stiskanja. Zamišljam plažu, prostranu. Valove. Sunce. Bježim. Ali podsvjest mi govori da me ništa osim tvojeg zagrljaja ne može spasiti. Ne ovo jutro. Izlaziš van. Nervozniji sam nego kad sam prvi put pokušavao curi otkopčat grudnjak. Još dva koraka. Stojim kao ukipljen. Širiš ruke. Još malo malo. Da! Tvoje ruke oko mojih ramena, tvoje usne na mojim, vrhovi jezika nam se dodiruju. Goldie. Mirišeš, ne kao anđeo, nego kao žena. Moja žena. Anđeli su neka stvar prema tebi. Mogao bi pobiti pola planete i pustit da se druga polovica udavi u krvi prve polovice, samo za tvoj jedan osmijeh. Pilule, kakve pilule? Osjećam tvoju kožu, osjećam tvoju toplinu, osjećam tvoje tijelo tik do mojeg, osjećam tvoj usne, tvoje ruke, srce kako ti lupa. Imali li ljepšeg mjesta na planetu? Puštaš me. Ali i ovo je dovoljno. Samo mi je to trebalo. Zgrade oko mene se ruše. Djeca urlaju. Šef zove na mobitel. Vani je rush hour, ali sada djeluje kao farsa. Trube. Helikopteri. Koga briga. Moja si. Tvoj sam. Zajednički smo si. Okrećeš se dok te gledam pogledom nevjerojatno zadovoljne srne. Vidim ti u pogledu. Onaj pogled. Najednom, sve se stišava. Kao da stojimo u flourescentno zelenoj lopti, samo ja i ti. Dok te gledam kao se uređuješ. Govoriš mi što trebam kupiti u dućanu. Ne čujem te, ali tvoj glas ima najbolji zvuk koji sam ikada čuo. Prestala si pričati. Stojiš i gledaš me. Nasmiješila si se. Onako, kako ti znaš.
Goldie.

Pod po kojem smo hodali bio je dosadan. Ploče utisnuta jedna pored druge. Pokušavao sam neko vrijeme ne stati na crte, ali sam odustao. Pogledao sam ispred sebe i vidio vas. Osmijesi. Spustili smo se stepnicama, ali ne pokretnim. Ušli smo unutra. Pomična vrata. Senzor i crvena lampica. Police ispunjene raznom robom koja nikome ne treba, ali je svi kupuju. Skrenuli smo lijevo prema frižideru. Izvadili smo iz džepova novce koje nismo zaradili, kimnuli jedni drugima i uzeli tekućine za koje smo vjerovali da će nam pomoći zaboraviti tko smo, zašto smo to što jesmo, koliko smo loši zapravo i zašto ih pijemo uopće. Okus je u početku bio odvratan. Ali, bol je ono što volimo. Ubija ostale osjećaje. A mi ne želimo osjećati noćas. Nakon nekog vremena, morali smo uzimati sve više i više, jer nije bilo dosta, bolan okus se pretvorio u slatki užitak, a to nismo zapravo željeli. Razvili smo 100 teorija kako što i zašto, da bi prošli jeftinije, a da bi učinak bio što bolji. Sjeli smo na klupice. Na susjednoj klupici sjedili su neki drugi ljudi. I na idućoj. Mogli bi se ustati, otići ih upoznati i možda riješiti nakon nekog vremena dio svojih frustracija. Ne. Mi smo sjedili. Nismo se željeli riješiti svojih problema. Željeli smo uživati u njima potajno. Dokazujući tako da smo rođeni pod nesretnim zvijezdama i da sve one slatke tajne živote s kojima bi nam drugi nabijala komplekse, su samo za te druge. Pa ipak, popili smo svoje tekućine. Boje i zvukovi su postali jedno a mi smo se osjećali kao da je cijeli svijet naš. Otišli smo do susjedne klupice i upoznali se s ljudima. Kako su boje postali zvukovi a zvukovi boje, rezultat upoznavanja je bio katastrofalan, što je samo pridonjelo našoj teoriji nesretnih zvijezda. I našoj frustraciji. Otišli smo doma. Ili smo barem mislili da to radimo. Zaspali smo u tramavaju. Probudili se. Stolci. Prazno. Jutro. Zvukovi pruge i velikih metalnih kotača koji stružu po njoj. Oni piskutavci od semafora za slijepe. Gdje smo? Kakve su ovo stanice? Koji je ovo dio grada? Boja se polako gulila sa stropa. Shvatil smo gdje smo. Još dugo do doma. Izašli smo nakon što nas je tramvaj dovezao najbliže što nas je mogao dovesti. Zora. Ptice urnebesno pjevaju. Vrište gotovo. Srećemo njega. On. Pričamo mu kako smo se zrokali i zaspali u tramvaju i sve ostale flashbackove kojih se možemo sjetiti. Gledao nas je s visine. A cure? Nismo imali pravi odgovor. Nikad ga nismo imali. Bile su neke. Neke? Rekli smo mu da je seronja i otišli kućama. Jedna od nas ili njih je rekao da će gledati neku emisiju na mtv-u, da možda skuži što je to s curama. Mi smo se budili mamurni na vrijeme ručka. Klupice. Taj čas smo tamo sjedili. Svjesni situacije iako ju nismo htjeli priznati. Nismo zbarili. Ne znamo kako se bari. Što vrijeme više odmiče to je jaz veći. Mi imamo sve manje vremena za raditi početničke greške, jer smo propustili promašiti sve te stvari ranije. A ona nije propustila. I sad kad naiđe neka koja nam se sviđa, mi, ili zajebemo sve kao s prvom balavicom ili niti ne dobijemo šansu nakon prvog izlaska i promašenog pokušaja da ispadnemo face. Otkriveni za minutu. Nesretne zvijezde? Sumnjam. On će gledati emisiju na mtv-u. Ha! Al nas je sve. A pitat njega? Pa ispast papak. Uzeti još malo tekućine pa pobijeći u sintezu boja i zvukova gdje ništa ne boli, tj. boli ali toliko jako da ne primjećuješ?
Netko nas je u tom trenutku povukao za kragne i ostavio ležati na sred ceste, goli kao crkveni miševi i dvaput nesigurniji u sebe. Pod je i dalje bio dosadan.

Otvorio sam svoje oči u mraku, vidio sam sam samo obrise naslona svojeg stolca. Odjednom, upalio sam male reflektore u očima, koji su bacali svijetlost, nekih 30tak centimetara. Pokušao sam se ustati, ali nije išlo. Samo sam se kao zaljepljen na nekom postolju vrtio iznad svog kreveta. U vodoravnom položaju. who'd like to be such a control freak? Blink. Spustili smo se niz padinu napravljenu od onih malih kristala što se stvore na snjegu i puno malih lizalica u obliku jagode. Kad smo stigli dolje, vidio sam još puno ljudi. pa zamisli ti koji lik, pitao je sestru koje mu traperice bolje stoje, što tek mogu očekivati kakav je u krevetu?. Vidio sam na pola podrapani mjesec i jedan mali tetrapak na kojem je pisalo "jezero". Imao je malo zgužvane rubove. Posegnuo sam za njim. Ne moraš se bojati da ćeš ispasti dosadan, zašto bi bio dosadan? Ne znam. Nisam dosadan. A ne ne. Pitali smo konobara da li možemo uzeti za van. Može se srediti. Rekao mi je da će se javiti a nije, ma zamisli ti samo koji je to lik i onda se još čudi što sam ljuta. who'd like to be such an asshole? Blink. Držali smo mu glavu dok je pokušavao iskašljati istinu o sebi. Samom sebi. why can't you turn and face me? Blink. Bila je grozno nespretna tamo dolje, a glavna playerica u gradu. Blink. Pokušavali su nas uvijeriti da smo svi lijepi i posebni. Mislim da je bilo točnije da smo svi sjebani na neki poseban način. issuses. čangrizavost, sitničavost. well, baby, i'm not having a good time. Blink. Primio sam te za ruku i igrao ti s palcem po noktu od tvog palca. Imala si malu zanokticu i slomljeni nokat. Išlo ti je to na živce. A smiješ se nemoguće bezobrazno preslatko. Volim te.

kolibrić
je jedna vrlo zanimljiva životinja, da ne kažem ptica, koja se spominje na mjestima na kojima se treba spominjati kako bi dobila kultan status. pomaže ako tako brzo mašete krilima ili imate toliko grama.
miš
artur. tko zna što je sve jadnik proputavo i što će sve proputovati samnom. tko ga je sve nosio i držao u rukama, prije nego je završio s mom džepu pored jedne cipele na kojoj, kao upravo za njega, piše; "sail us to the moon"
sova
teška je. jer joj je teško u životu. jer je teška. i ona je puno proputovala, čak bi rekao kroz otmjenije predjele od miša artura. štiti od duhova i ormara. skrkavka joj je ime.
blento
je jedan mali. neka ga.
lenjin
whoa. nije to tek tako. čak ni sanjati nije lako.
cassano
ima grb naprijed. to je jedino bitno. s nekim se stvarima nećemo zajebavati. kao ni s asocijacijom iz vječnog grada.
trafika
imate? ja bi jedne te i ovaj sok. ssskkk.
f
postoje neki ljudi kod kojih godine nisu bitne da bi razgovor bio s njima ugodan. jebo im ja raitre.
prijateljica
iju dobre li frizure u moje prijateljice!
keenan
izgovara riječi. one prave. one neizrecive. pogledom uhvatljive. tište grud. al ne više tvoj.
plahaplavuša
recimo one s kojima on nikad nebi nista uspio jer on je glup i tup i nemogu prepoznat kada je pravi tren za uletit a plaha cura ce se smrznut i naravno nicime natuknut sta zeli.
pljeskavica
hrani želudac. ali ne dušu. tvoje usne. koža. osmijeh. hrabro srce.
sanjar u plavom
all hail to sanjar u plavom! :)


ljube.

....%$#&/))/%$#""!#$%&//%##$%/&/)===/&%$$#.....