Imao si zbilja iskren osmijeh. Volio sam se s tobom smijati. Smijao si se i tog dana. Znam, jer sam bio tamo. Volio sam način na koji si grabio život kao velikom žlicom iz pocinčanog 15 litarskog lonca. Volio sam to i tog dana. Posebno mi se sviđalo kako nisi dozvoljavao da te dežurni moralisti koji su ti zapravo zavidjeli na hrabrosti i odlučnosti, pokolebaju u tvom namjeru da si život učiniš što sretnijim. Pokušavao si to i tog dana. Znam, jer sam bio tamo. I iako nismo uvijek imali jednake poglede na svijet, ljubav, svemir i sve ostalo, nikad neću zaboraviti kako si bio tu za mene, kad mi je zbilja trebalo i kad nitko drugi nije imao razumijevanja nego su me svi sa podsmjehom gledali. Znam, jer sam bio tamo. Ne znam, pamtiš li još uvijek kad smo se probudili u 8 ujutro, rame uz rame. Ispod onog šatora na onom sunčanom otoku. Kao vojnici, samo vojnici dobre volje. Oboje smo prezirali vojsku. Znam, jer sam bio tamo. Nikad neću zaboraviti kako si me tog trenutka pitao; "hoćemo li ovuda ili onuda?". Znam, jer sam bio tamo. I dođe mi ponovo da zaplačem, kad se sjetim kako je auto u kojem si se vozio neoprezno skrenuo i završio život dvojce mladića koji nisu izdržali u frontalnom sudaru s autobusom iz drugog smjera. Sjećam se kako sam kraičkom oko vidio osmijeh u tvom oku u onih zadnjih pola sekunde kad smo obojca bili svjesni da je sve gotovo. Znam, jer sam ja vozio.
Post je objavljen 13.02.2006. u 11:59 sati.