kindergarten cosmocart

Pod po kojem smo hodali bio je dosadan. Ploče utisnuta jedna pored druge. Pokušavao sam neko vrijeme ne stati na crte, ali sam odustao. Pogledao sam ispred sebe i vidio vas. Osmijesi. Spustili smo se stepnicama, ali ne pokretnim. Ušli smo unutra. Pomična vrata. Senzor i crvena lampica. Police ispunjene raznom robom koja nikome ne treba, ali je svi kupuju. Skrenuli smo lijevo prema frižideru. Izvadili smo iz džepova novce koje nismo zaradili, kimnuli jedni drugima i uzeli tekućine za koje smo vjerovali da će nam pomoći zaboraviti tko smo, zašto smo to što jesmo, koliko smo loši zapravo i zašto ih pijemo uopće. Okus je u početku bio odvratan. Ali, bol je ono što volimo. Ubija ostale osjećaje. A mi ne želimo osjećati noćas. Nakon nekog vremena, morali smo uzimati sve više i više, jer nije bilo dosta, bolan okus se pretvorio u slatki užitak, a to nismo zapravo željeli. Razvili smo 100 teorija kako što i zašto, da bi prošli jeftinije, a da bi učinak bio što bolji. Sjeli smo na klupice. Na susjednoj klupici sjedili su neki drugi ljudi. I na idućoj. Mogli bi se ustati, otići ih upoznati i možda riješiti nakon nekog vremena dio svojih frustracija. Ne. Mi smo sjedili. Nismo se željeli riješiti svojih problema. Željeli smo uživati u njima potajno. Dokazujući tako da smo rođeni pod nesretnim zvijezdama i da sve one slatke tajne živote s kojima bi nam drugi nabijala komplekse, su samo za te druge. Pa ipak, popili smo svoje tekućine. Boje i zvukovi su postali jedno a mi smo se osjećali kao da je cijeli svijet naš. Otišli smo do susjedne klupice i upoznali se s ljudima. Kako su boje postali zvukovi a zvukovi boje, rezultat upoznavanja je bio katastrofalan, što je samo pridonjelo našoj teoriji nesretnih zvijezda. I našoj frustraciji. Otišli smo doma. Ili smo barem mislili da to radimo. Zaspali smo u tramavaju. Probudili se. Stolci. Prazno. Jutro. Zvukovi pruge i velikih metalnih kotača koji stružu po njoj. Oni piskutavci od semafora za slijepe. Gdje smo? Kakve su ovo stanice? Koji je ovo dio grada? Boja se polako gulila sa stropa. Shvatil smo gdje smo. Još dugo do doma. Izašli smo nakon što nas je tramvaj dovezao najbliže što nas je mogao dovesti. Zora. Ptice urnebesno pjevaju. Vrište gotovo. Srećemo njega. On. Pričamo mu kako smo se zrokali i zaspali u tramvaju i sve ostale flashbackove kojih se možemo sjetiti. Gledao nas je s visine. A cure? Nismo imali pravi odgovor. Nikad ga nismo imali. Bile su neke. Neke? Rekli smo mu da je seronja i otišli kućama. Jedna od nas ili njih je rekao da će gledati neku emisiju na mtv-u, da možda skuži što je to s curama. Mi smo se budili mamurni na vrijeme ručka. Klupice. Taj čas smo tamo sjedili. Svjesni situacije iako ju nismo htjeli priznati. Nismo zbarili. Ne znamo kako se bari. Što vrijeme više odmiče to je jaz veći. Mi imamo sve manje vremena za raditi početničke greške, jer smo propustili promašiti sve te stvari ranije. A ona nije propustila. I sad kad naiđe neka koja nam se sviđa, mi, ili zajebemo sve kao s prvom balavicom ili niti ne dobijemo šansu nakon prvog izlaska i promašenog pokušaja da ispadnemo face. Otkriveni za minutu. Nesretne zvijezde? Sumnjam. On će gledati emisiju na mtv-u. Ha! Al nas je sve. A pitat njega? Pa ispast papak. Uzeti još malo tekućine pa pobijeći u sintezu boja i zvukova gdje ništa ne boli, tj. boli ali toliko jako da ne primjećuješ?
Netko nas je u tom trenutku povukao za kragne i ostavio ležati na sred ceste, goli kao crkveni miševi i dvaput nesigurniji u sebe. Pod je i dalje bio dosadan.