kolačić madeleine

subota, 10.09.2011.

O mladosti u Mladosti / ili o nikad prežaljenom snijegu

Nepoznati Zg hvala za inspiraciju

Sporo sam odrastala, a ni sada baš nisam uvijek tamo gdje druge žene mojih godina jesu. I čitala sam uvijek bajke, dječje knjige, stripove , sajensfikšn – ma sve nespojivo sa realnošću „okrutnog svijeta“ koji uz takvu literaturu gubi prizemnu crtu i dobiva mistično-nepredvidivu. Nemojte reći da to niste mogli i sami pretpostaviti. A najdraže mi je takvu pomjerenu stvarnost odgledati u kazalištu, vidjeti saživljeno ono što je na cesti nemoguće sresti. Sada takvu predstavu ne propuštam .... i svaki put se sjetim one koju sam propustila. Čovjek / dijete/ srednjoškolac misli da mu je svijet u džepu , zajedno sa svim prilikama, slikama i ponavljanjima istih kojima se može domisliti, tek kasnije naučiš da se neke stvari rijetko ponavljaju – životna je lekcija koja me tada dopala i koju očito nisam zaboravila.

Trgovine, naročito one velike, sam uvijek doživljavala kao galerije stvari, lijepih, ružnih, poželjnih, skupih, priuštljivih, sjanih ... novih. Stanovala sam u centru grada i nakon škole bi se redovito prošetala po svojim omiljenim dućanima, a kako ih je tada bilo samo par „dobrih“ znala sam napamet sve što je u njima bilo.

Jednom tako, šećući kroz „Mladost“ iznenadio me lutkarski igrokaz za strane na dječjem odjelu – nije to bilo redovito stanje ponude trgovine, vjerojatno je neka mlada entuzijastična lutkarska grupica dobila svoju priliku pokazati se u javnosti u jednom od većih i prometnijih zagrebačkih knjižara. Ovo zadnje o lutkarima mogu dokučiti tek danas, meni su se tada činili posve stari i odrasli – i začudilo me to kako su neozbiljni (za razliku od mene same koja sam se sebi činila vrrllooo odraslom i ozbiljnom osobom).
Manimo sad moje trenutne uvide koji se, dok ovo pišem, nižu i pojavljuju kao da se sve ovo prekjučer desilo, dakle ja sam stala kao ukopana sa nekim netom kupljenim papirima u ruci, iza sitne djece koja su se gurala ispred plahtice koja je dijelila lutkare od publike, i gledala – prvo kao nezainteresirano, kao slučajno sam zastala, ali oni su bili dobri, baš dobri i uživljeni sa lutkama na rukama i glavama koje su virile iznad razdjelne plahtice – a priča je išla po stihovima koje sam već poznavala dovoljno da poželim vidjeti kako oživljavaju, a i izvedba je bivala sve bolja i bolja – i negdje do pola predstave sam tako stajala iza vrtićke dječice i gledala otvorenih usta, i bila sam jedina osoba ne-dječje visine koja ih je stala pogledati, svi ostali su žurili, jurili i nemali vremena za djetinjarije, i uživila sam se (izgleda) potpuno jer sam, između ostalog, na priče o kraljevima i princezama uvijek (i tad i sad) bila slaba – a ova princeza (Krizantema slatka kao krema) je bila posve svojeglava i zaljubljena u pastira koji je odlučio svijet gledati svojim a ne tuđim očima!
I taman se radnja zapetljala, kad sam skužila da jedan od glumaca lutkareći sve u mene gleda, uživa u mojoj uživljenosti i podjetinjenosti, i lako moguće samo za me igra svoj dio predstave.

Dođavola, i sad mi je još uvijek krivo što sam taj tren skočila k'o da me je netko nogom u dupe opalio ili vrućom vodom pofurio, i izjurila iz Mladosti.

Lude li i nezahvalne mladosti!



(btw čika Gugl kaže da je Grigor Vitez radio u Mladosti ... no prije nego što sam je ja stala pohoditi)

09.16 (2)
07.16 (1)
07.15 (3)
02.14 (1)
11.13 (1)
10.13 (2)
09.13 (3)
08.13 (4)
06.13 (1)
05.13 (7)
04.13 (5)
12.12 (2)
11.12 (2)
10.12 (1)
09.12 (5)
08.12 (13)
07.12 (8)
04.12 (2)
02.12 (12)
01.12 (1)
12.11 (2)
11.11 (14)
10.11 (12)
09.11 (23)
08.11 (7)