Kao i svaki 18-godišnjak, uvijek sam pomno smišljao što ću reći kad prilazim zgodnoj curi, ali kad bih trebao to i izustiti, odustao sam jer se niti jedna rečenica nije činila dovoljno dobrom za taj trenutak. Bilo je važnije ne ispasti glup, a žene posjeduju prirodni talent da vas u najgorim trenucima učine najvećom budalom na svijetu.
Ali bio je to jedan od trenutaka, kad mi to nije bilo važno. Bio sam uvjeren da će se zauvijek izgubiti u ulicama grada, a njezin osmjeh koji me udario u prsa obuzeo me kao virus gripe, i odlučio sam ga slijediti poput psa lutalice koji prati miris svježeg pečenja.
Prišao sam joj nasred Trga i rekao da ima najljepši osmijeh koji sam u životu vidio, a ona se zvonko nasmijala i od tada smo se voljeli ljubavlju kojoj je suđeno da umre s vremenom.

Prijatelji su mi često govorili da sam pretjerani romantičar, i sad, kad se sjetim tih godina i provrtim film unazad, shvatim da nas ona prva silina nevine ljubavi tjera da radimo budalaste stvari, koje se ipak savršeno uklapaju u planove koje je smislio mozak napumpan hormonima zaljubljenog tinejdžera.
Jednom sam je dočekao ispred škole sa buketom ruža koji sam jedva držao u naručju. Prošao sam cijelo naselje i opustošio sve vrtove ne bi li skupio dovoljno cvjetova. Nisam mogao zaspati ako ne poljubim njenu sliku i prestao sam viđati prijatelje.

Bili smo oboje nevini, i godinama poslije, kad bih gledao kako zmiska noć savija stabla, sjetio bih se večeri kad smo prvi put zajedno legli. Ništa nije najavljivala, samo me dočekala u krevetu u crnim čarapama i halterima i jarko crvenoj čipki. Iako sam više osjetio no primjetio njenu tremu, držala se drsko kao tronoga mačka koja je smireno ušetala na izložbu pasa. Pogled na nju slomio me kao lutku od marcipana, i ljubio sam je nespretno, šlampavo, neiskusno, ali je upijala svaki moj poljubac. Drhtali smo kao likovi iz jeftinih ljubavnih romana koje svako jutro čita prodavačica u kiosku. Cijelo se vrijeme pripijala uz mene, kao da joj je lakše tražiti utjehu u mojem zagrljaju, dok prodirem u nju.
Gladio sam te tople grudi, i stiskao glatka leđa. Nekoliko je puta tiho prostenjala od boli koju je prvi put osjetila, ali smo si tu noć oprostili sve dodire na koje nam tijela nisu bila naviknuta. Gledala me je u oči i oboje smo znali da više ništa neće biti kao prije.

Zaspala je tiho i ja sam je gledao naslonjen na prozor, neoprostivo ponosan na sebe, patetično uvjeren kako život nemože biti ljepši.

Otac me čekao dolje ispred ulaza grijeći se u upaljenom autu. Kad sam ušao u auto, spustio sam naslon i ispružio se u sjedalu.
- Pospan? - ubacio je u brzinu.
- Jesam, umoran sam.
- Od čega si ti, molim te lijepo, umoran sa 18 godina?

Odgovorio sam mu smješkom.