Evo, proslavljam prvu godišnjicu na blogu. Ništa nisam požalio. Lijepo je družiti se s vama.

Vaš 2tref.

Stare babe iz Iskara najviše su mrzile dvije stvari: novinare i Daliju. Novinare jer su u tekstu o preuređenoj crkvi mještane nazvali Iskaranima, pa im zbog ljubomore na novu crkvu "oni" iz okolnih sela to nabijaju na nos kad kod stignu.
Iskari smo mi, I-s-k-a-r-i, jebale ih novine, mumljale su babe dok bi im škiljave oči proklinjale „tuđu“ zapregu koja je digla prašinu koturajući se kroz selo. Gnijezdile su se u stolicama na travi ispod starog hrasta, odmah pored malog trga, središtu svih ulica koje su sjekle selo. Kao jato crnih vrana koje izabere svoju krošnju i grakće na svakog tko prođe. Kroničarke sijedih glava, dugih rukava i skrivenih koljena. Onih dana kad je hlad dubok kao raka, kroz njihovu crninu virila su samo bezuba lica uokvirena marama i grube ruke od kojih su djeca bježala.

- Vidi Stjepana, nije se obrijao jutros. A nisam ga ni u crkvi vidjela jučer.
- Ne bi on tako da mu žena nešto valja, vrag je odnio.
- Prije će moje kokice nesti zlatna jaja, nego što će ona dobar kolač ispeći – nizale bi stare tako po cijeli dan.

Zatim su na redu bili šepavi Josip, nepočešljani Slavek, oznojeni poštar Tomica i veterinar Ivica s otkopčanim šlicom. To je bila lista za taj dan. Dovoljno duga da u hladu ispletu dvije veste.
Crne, naravno.

Kad su im stražnjice već počele trnuti, a seljani se vraćali s polja, na trg je stigla i Dalija. Babe su trkale jedan drugu laktovima i piljile u nju kao dijete u tuđi sladoled. A slika je i bila za prste polizati. Predvečernji vjetar zahvatio je njenu raspuštenu kosu, tamniju od hlada iz kojeg su na nju frktale babe, i zavijorio joj uvojke kao crnu svilu. Nije Dalija bila ljepotica poput manekenki koje u Zagrebu šeću polugole, ona je zračila svježinom, mirisala na kupine nakon kiše. Kratka haljina otkrivala je njenu blijedu put, čistu i glatku. Podsjećala je na stare fotografije stranih pjesnikinja koje su u bijelim muškim košuljama pozirale na terasama svojih imanja u Francuskoj i Španjolskoj, obojane u sephiu, pametnih pogleda koji se krivaju ispod slamnatih šešira. Dalija je bila žena koju muškarci obožavaju, ali ne zato što žude za njom, nego iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Ona bi im uljepšala dan. Bio je dovoljan samo običan pozdrav i osmijeh da ozari muška lica. Kao što su kipari sretni kad pronađu savršen komad drveta, a seljak osjeti miris zdrave zemlje kad zaore prvu brazdu. To je Dalija poklanjala selu. I to je ono što su babe mrzile.

- Ma jeste li vidjele ovo?
- Klati guzicu kao moja Mara vime.
- Izbacila sise i raspustila tu svoju grivu.
- I smije se kao da je perom po pizdi glade.
- Beštija sramotna.
- Baš - razišle bi se uvrijeđene babe, i sigurno bi zaškrgutale zubima da ih imaju.

Pored Dalije cestom je skakutala njena petogodišnja kći, odjevena u plavu haljinu, savršeno skrojenu, kose sputane modrim vrpcama. Kad bi je seljani pitali tko joj je kupuje tako lijepe haljine, mala bi ponosno odgovarala da joj haljine kroji mama. Od toga je Dalija i živjela. Bila je vrsna krojačica kod koje su dolazile sve žene iz sela. Donijele bi sliku neke haljine, ili prelistale jednu od Burdi iz velike gomile poslagane na Dalijinim policama. Ona bi im skuhala kavu, uzela mjere i po tko zna koji put lukavo izbjegla odgovoriti na pitanje: Tko je otac njene kćeri.

***

Svako selo ima svoju tajnu. Skrivenu u bunarima, sjenicima, na tavanima koji škripe dok se mladi ljube. Ostavljenu duboko u voćnjacima, utopljenu u tek ispečenoj rakiji. Ova je tajna rasla s Dalijinom kćerkom, čuvana kao Vatikansko blago. Dalija nikad nije govorila o tome. Tako se zaklela onog jutra kad je osjetila da je trudna. A zašto, to je ono o čemu je selo razmišljalo svakog jutra kad se budilo. A kad nema istine, počinju se šaputati glasine. Crno jato koje čeka sumrak ispod hrasta svake je godine puštalo nove priče u seoska dvorišta.

Otac je Ivo iz pilane, rekla mi je jedna stara da ju je tad vidjela s piljevinom u kosi. Iduće je godine otac bio Ante koji ima najveći šljivik u kraju, a godinu nakon toga pričalo se da dijete sliči na Stjepana iz općine, onog koji je sredio da se popravi prilazni put do sela. Najsvježija glasina ocem Dalijine kćeri proglasila je nekog bogatog odvjetnika iz Zagreba koji je dijete napravio kad je Dalija otišla posjetiti sestru.

Djevojčicu u haljinici seoske su žene svaki dan spominjale. Pričale o njoj dok su prale robu na potoku, dok su mijesile kolače, pile kavu ili skupljale sijeno. Dok su se spremali na počinak, i muževi su morali slušati najnovije priče o Dalijinoj kćeri. Bez daha su ispredale tračeve zavlačeći se pod poplune, a muževi im okretali leđa dok izuvaju čizme.
- Kad ćete već jednom ostaviti tu ženu na miru. Gledajte svoja posla - nerijetko su im muškarci govorili.

Dalija je vrlo rano napisala oporuku, negdje u vrijeme kad je njena kći navršila treću godinu. Posjetila je bilježnika kojem su odlazili svi iz tri okolna sela. Osim oporuke, kod njega je ostavila i zapećačeno pismo. Upute su bile jasne: pismo će pročitati župnik na njenom sprovodu.
Bilježnik je sve to ispričao jedne večeri u birtiji, pijan kao zemlja. Već drugi dan o tome je brujalo cijelo selo. Do večeri se priča razradila, rasla i granala se od usta do usta. Sljedeće jutro bila je samo jedna rečenica važna: Onog dana kad Dalija umre, svi će saznati tko je otac njene kćeri.

***

Nakon deset godina rada u Njemačkoj, jednog ljetnog jutra u selo se vratio Antin otac. Stigao je u kockastom odijelu, s izlizanim koferom, štednom knjižicom punom njemačkih maraka i rukama punim skorenih žuljeva. Ante je bio u svojoj 19. godini, a otac mu je dovezao i poklon o kojem je brujala cijela krajina, a i šire. Dobio je novog novcatog Golfa. Crvenog.
Zato se na njemu i nisu isticale mrlje od krvi onog ranog jutra kad je njime u punoj brzini naletio na Daliju. Pošta je bila na rubu sela, uz glavnu cestu s koje se skreće u selo. Šalter je bio otvoren već od šest ujutro, a Dalija je htjela podići novu Burdu i prelistati je prije doručka, dok je njena kći još spavala. Antu su pronašli kako uplakan sjedi pored ceste i razbijenog Golfa. Daliju oko sto metara prije. Skrivala ju je nepokošena trava, a babama je od toga jutra preostalo samo da mrze novinare.

Isti dan, predvečer, u Iskar je doputovala je i Dalijina sestra, i odmah spakirala sve stvari svoje nećakinje. I kad je selo zaspalo, isplakala se do iznemoglosti. Mladi Ante završio je na policiji, i nitko ga nije vidio godinu dana. Tek poslije su počele priče da ga je otac poslao u Njemačku da radi, a sudac je na ruke dobio tri tisuće maraka.


***

Na dan sprovoda, babe su bile budne prije nego je sunce izašlo. O Dalijinom pismu su počele pričati čim su otvorile oči. Za njih se u podne nije pokapala Dalija, nego se otkrivala seoska tajna. Čak se i stogodišnja Kata nakon dva tjedna digla iz kreveta.
- Moram ja čuti to pismo, makar se mrtva poslije srušila na groblju – rekla je stara koju su u stolici donijeli pred crkvu.

Nitko u selu nije pamtio toliko ljudi na sprovodu. Došli su i starci iz okolnih sela. Trava se nije vidjela, sve su prekrili ljudi u crnom. Jedino je Dalijina kći, držeći tetu za ruku, sjajila u bijeloj haljini koju joj je skrojila majka. Nepomična i tiha kao kip Gospe iznad vrata crkve pred kojima je bio položen lijes.
Kad je mladi župnik uzeo kuvertu u ruke, grobljem je zavladao takav muk da se moglo čuti kako se mrtvi raspadaju. Pročistio je grlo, blijed kao papir s kojeg je počeo čitati.

Dragi moji Iskari.

Drago mi je što ste svi ovdje, iako znam da je velik broj vas došao samo zbog pisma. Znala sam da će se za njega kad tad saznati. Sigurno je i Kata ovdje, ako je još živa. Ovo sam pismo napisala jedino zbog moje kćeri jer ne želim da živi s glasinama koje su mene pratile. I zato vas molim da mi ispunite prvu i posljednju želju. Budite dobri prema njoj. Ne znam koliko će ona imati godina kad bude slušala ove riječi, možda je već i dovoljno stara pa sam joj ispričala istinu o njenom ocu. Samo se nadam da je prerasla onu bijelu haljinu koju sam joj sašila za sprovode. Želim vam reći da ste bili dobri prema meni. Opraštam svim onim zlim jezicima, jer sam ih upravo ja rasplela svojom tajnom. Naučila sam s njom živjeti, baš kao i vi. Ali u grob želim leći olakšane duše, i iako će te biti razočarani, moja će savjest biti čista onog trenuka kad vam kažem: Moja je kći začeta u ovom selu, a otac sve zna.

Hvala vam za sve. Vaša Dalija.


Nitko nije ni mogao zamisliti da seljani do kraja dana neće ni prozboriti o tom pismu. Kao da je kuverta koju je župnik pažljivo zatvorio svima zapečatila usta. Dalijino je pismo završilo jedno poglavlje u životu Iskara. Što je pšenica postajala zlatnija, to su priče o sprovodu jenjavale. Dalijina kći otišla je živjeti u Zagreb, a duboki hlad pored trga i dalje je svaki dan skrivao crno jato kroničarki. Na neki čudan način, moglo se osjetiti da čak i njima nedostaje Dalija. Na prvi pogled, nije se mnogo toga promijenilo u seoskom ritmu. Babe i dalje proklinju novinare i frkću na „tuđe“ zaprege koje podignu prašinu, Ivanova žena nije naučila kuhati, a Antin je otac prodao kuću i odselio se negdje pored Zagreba. Dalijina kći svake je godine na ljeto dolazila s tetom posjetiti majčin grob. Ostale bi najviše tri dana, pozdravile sve u selu. Stare su ih babe pogledom pratile dok su odlazile.
- Oprosti mi, bože, ali meni mala sve više liči na župnika - tiho prosikće ona najhrabrija.

- Patrik, ako ti dam jednu jabuku, koliko onda imaš jabuka?
- Pa, jednu, deda.
- Ako ti dam još jednu, koliko ih onda imaš?
- Dvije?
- Bravo. A ako ti jednu uzmem, koliko ti ostane?
- Jako malo.

Ptice su ukrale smisao poslagan kao domino. Okrenuo sam leđa na sekundu i stotine nogu s tri prsta ragrabile su ga kao starci porcije graha.
I zatim izmetom zatrpale kipove koje sam oslobodio iz stijena dok sam mjesečario. Prodane su to duše, molio sam ih da stražare na kamenim glava. Godinama sam slijep udarao dlijetom po njima. Sad su granitna lica izborana, i izmrljana govnima više ne vide horizont na kojem se svaki tren treba pojaviti arka koja će ih spasiti od pustinjskih valova.
Sjedio sam pod kamenih nogama i tražio razloge zašto su me ptice pokrale. Kažu, zaslužio sam. Dojadilo im je jutarnjim graktanjem upozoravati me da spustim olovku prije sna, i ne diram je dok ne stresem bijes sa lica kao mokar pas.
Da sam naćulio uši i podignuo pogled s umrljanog papira, ugledao bih prazan krevet, a sinove na prozoru kako prstom pokazuju na arku koja se drobi o zidine, a ptice joj buše jedra. Kažnjen sam snovima u kojima malo tijelo vadim iz vodene grabe, a žaba bježi dublje u travu jer osjeća kako će sve presušiti.
Sto puta sam ti rekao. Nemoj plašiti usnulo jato koje hranim iz ruke. Jedan pogrešan potez, i ostat ću bez prstiju.