Bili su dečki sa zagrebačkog asfalta. Klinci nogometa, ribičije, skloništa sklepanog na Bundeku, klinci koji su izumili natjecanje u skakanju s ljuljačke. Pravila su bila jasna: teritorij za igranje kauboja i Indijanaca bio je vrtić, logorska vatra u skloništu gasila se samo pišanjem po njoj, a pikulanje nikad nije bilo za istač. Bili su specijalci za lov na štukire i kvartovske mačke.
Špeho, Grga, Silva i Mađar bili su sinovi Zapruđa, i kao takvi nisu mogli podnijeti Utrinjane. Zapravo, nikoga s one strane ceste. Poštivali su zakon upravo onih mačaka koje su šutali po svojim ulicama. Ne može se samo tako ušetati u Zapruđe. To je svima bilo jasno.
Jadrankina guza i Snježanine sise bile su jedna od tema kad su zajedno '87. preslušavali "Joshua Tree" i zaključili kako će svaka stvar s tog albuma kad-tad postati hit. Špeho je prvi nabavio album na kaseti i izvaljeni na krevetima srkali su jeftino vino, euforični od zvuka Edgove gitare i gaćica koje je donio Silva, kunući se da su Jadrankine. Život nije mogao biti ljepši.

Četiri godine poslije Špeho je naslonjen na drvo tiho pjevušio "Where the streets have no name". Dečki su opet bili zajedno. Bio je 12. prosinca 1991. i noćas je 102. brigada trebala prijeći Kupu.
- Ovo me podsjeća kad smo brijali u skloništu pokraj Bundeka - prekine Grga tišinu.
- Koji smo luđaci bili. Mađar, imaš još ožiljak od noža? - upita Silva.
- Jebi se. Imam.
Silva je svojedobno bio uvjeren da je vrhunski bacač noževa. Jednog je dana u tajnom skloništu rekao Mađaru da se ne miče i podigao ruku s nožem. Prije nego što je ovaj uspio išta izustiti, Silva je zavitlao nož i pogodio ga u butinu. Na svu sreću, mali nož samo je vrhom probio trenirku, ali je ipak bilo dosta krvi. Mađar je bio popizdio dok su se ostala trojica valjala od smijeha.
- Znaš da nisam tebe gađao. Htio sam pogoditi drvo pokraj tebe - protrlja ruke Silva.
- Kao što sam rekao, jebi se, Silva - nasmije se Mađar.
- A jel'se sjećate onog frajera koji je došao drkati u grmlje? - pucne prstima Grga.
- Joj da, onaj debil koji je pobjegao kad nas je vidio poslagane na drvu - prasne u smijeh Silva.
- Kad smo kod drkanja, jel' zna tko kaj je s Draženom? - uskoči Mađar.
Dražen je u Zapruđu bio poznat kao ovisnik o drkanju. Čak je do detalja razradio tehnike. One tri poznate, iz zgloba, iz lakta i iz ramena, smatrao je tehnikama za amatere. Njegova objašnjenja metoda drkanja zalazila su već u zone psihologije. Tvrdio je da su orgazmi najbolji navečer, nakon što bi jedno desetak puta tijekom dana prekinuo drkati sekundu prije svršavanja. Tako se napuniš do kraja, i onda navečer sve izbaciš iz sebe, pričao je Dražen. Njemu se prije mjesec dana šrapnel zabio ispod donje čeljusti. Ostao u mesu ispod jezika. Svi su govorili da je imao sreće.
- Nikad neću zaboraviti kad je slomio ruku na ljuljački - počeo je Mađar.
- Kaj je to ono bilo, htio ti je pokazati novu tehniku skakanja? - upita Grga dok je zatezao žnirance na cokuli.
- Aha, razbio se kao pička. Odmah sam ga odveo u ambulantu. Nisu imali ni gips ni longetu, pa su mu ruku omotali tablicom elemenata koja je visila na zidu i poslali u bolnicu. Znam da je onda tjednima poslije kukao kako ga boli i druga ruka jer s njom nije bio naviknut drkati. Ej, Špeho, daj se trzni malo! - smijao se Mađar.

Špeho je šutio. Uvijek bi bio takav kad bi se približavao vikend. Umjesto da ga veseli što će vidjeti kćerkice, on bi pao u depresiju. Mrzim odlaske, govorio bi. Ponedjeljkom prije svitanja ljubio je svoje curice umotane u poplun kao palačinke, obrisao ženi suze i vraćao se dečkima na Kupu. Nije mu smetalo ni štektanje strojnica, niti udaranje granata. Mrzio je zvuk rijeke koji bi čuo kad je sve ostalo utihnulo. A sada kad je prošla ponoć, sve je bilo nekako pretiho.
- Špeho, a da mi isplaniramo jedan zajednički vikend pa da se nađemo kod tebe, pustimo Joshuu i drmamo po vinu. Kaj veliš? - drmne ga po ramenu Silva.
- Samo ako opet doneseš Jadrankine gaćice - napokon se pojavi osmijeh na Špehinu licu.
- Jesam li vam ja ikada rekao da to nisu bile njene gaćice? - namršti se Silva.
Mađar i Grga trznuli su se kao da im je štukir zagrizao udicu: Sereš! Moooooliiim?
- Nikad vam to nisam rekao? Malo sam se preseravao - kimao je glavom Silva.
- Pa, čije su to bile gaćice? - pita Grga.
- Donio sam bio sestrine.
- Nemoj me jebat! Koji si ti bolesnik. Pa mi sve ove godine živimo u zabludi! - pljesne dlanovima Mađar.
- To sam si i mislio - smijao se napokon i Špeho.

Nakon smijeha četiri su prijatelja ostala sjediti u tišini. Zapovijed za polazak došla je pola sata kasnije. Spremili su deke, zategnuli opasače i provjerili kalašnjikove. Dolje uz obalu čekali su čamci.
- Ne sviđa mi se ovo nebo - izjavi Špeho dok je zakopčavao jaknu ispod grla.
- Zakaj? - pogleda ga Grga.
- Mjesec se mršti.
- Mršti?
- Da.
- Pa, mjesec se ni ne vidi od oblaka.
- Nema veze. Osjećam njegov pogled na leđima. Mršti se.

Nisu više pričali dok su se spuštali prema obali koju je grebala rijeka. Voda im je izgledala golema, veća od noći i života. Klizila je pokraj njih kao staklasta zmija čije se ljuske presijavaju pod skrivenim mjesecom. Prijatelji pogledom prijeđu preko neba. Kupa ih je nosila prema uperenim cijevima koje će tek sijevnuti po njima.

Kad se mjesec pokazao, bili su razdvojeni. Špehu je zakačila teška grana vrbe uz obalu, Mađara je pod sebe uzelo grmlje. Grga je bio 200 metara niže u plićaku, a Silva je ležao na sprudu. Ukočene noge voda mu je uporno pokušavala odnijeti.

- Dominik, jesi gladan, hoćeš papati?
- Ne!
- Jesi žedan, hoćeš sokića?
- Ne!
- Vode?
- Ne!
- Hoćeš da se tata baci kroz prozor?
- Da!
- Zezaš me?
- Ne!

Imao je sjeban dan na poslu. Nije uspio završiti ni prvu jutarnju kavu, kad je stigao poziv. Nekakva narkomančina se zatvorila u stan i prijetila da će zaklati djevojčicu. Proveo je dva sata pokušajući natjerati tog luđaka da spusti nož i pusti dijete.
Prestravljena djevojčica kojoj je pritisnuo nož uz vrat nije bila njegova, već kćer žene koju je ševio. Ona ga je pak uhvatila kako joj krade lovu iz novčanika i tada ga je zgrabila paranoja. Prijetio je da će joj ubiti malu ako mu ne da sav novac koji drži u banci. Po izbezumljenosti u očima vidio je da više nema smisla nagovarati tog manijaka da se preda.
Onog trenutka kad je luđak otkrio malo više tijela, sprašio mu je metak u rame. I onda još dok je cvilio na podu svom mu snagom zabije cipelu u lice.

U postaji je rekao da će ostatak dana uzeti slobodno. Nitko nije prigovorio. Tek je prošlo podne kad je sjeo u auto. Žena radi noćnu smjenu u Vinogradskoj, krenut će na posao oko pet.
- Kakva glupača - promrlja dok su mu se u glavi vrtjele slike prestravljene žene, uplakanog djeteta i muškarca koji se, izvaljen, na podu drži za lice. Tko joj je kriv što se spetljala s idiotom. Baci cigaretu kroz prozor i pojača radio.

Namrštio se čim je ušao u stan. Na vratima ormara bila je obješena nepoznata jakna. Muška. Izvuče pištolj. Dnevni boravak, prazan. Hodnik prazan. Glasovi u spavaćoj sobi. Odškrine vrata. Njegova žena ležala je raskrečena na krevetu, nad njom nagnut crnokos muškarac, lica zabijenog u sise, ruka ugurana među njene noge.
Gledao ih je nekoliko sekundi.

- Dobar dan - sjedne na stolicu preko puta kreveta.

Oboje su u isto vrijeme trznuli, a žena se sklupča kao pred strancem. Muškarčevo lice poprimi idiotski izraz i ostane sjediti na rubu kreveta, stisnutih nogu kroz koje je virio još dignut kurac. Buljio je u pištolj.

- Daj se obuci, ne želim te baš gledati gologa. Kako se zoveš? - položi pištolj na bedro.
- Vilim - odgovori muškarac i počne navlačiti traperice.
- Vilim? Ševiš se s frajerom koji se zove Vilim? - pogleda ženu.
Nije ništa odgovorila, zabila je lice u ruke koje je omotala oko koljena.
- Pa onda, Vilime, kakva je moja žena u krevetu? Nije loša je l' da? Vidim da ti se kurac spustio. Kladim se da je to zbog pištolja - ustane, izvadi lisice i krene prema ženi.
- Legni i ispruži ruke iznad glave - stao je pored kreveta. Vilim je zakopčavao košulju.
- Nemoj, molim te, daj da popričamo - osjetio se strah u njezinu glasu.
- Poslušaj me - rekao je gotovo šaptom.
Zaveže joj lisicama ruke za okvir kreveta. Onako ispružena, skupljenih nogu, napetih grudi, izgledala je fenomenalno. On se okrene prema Vilimu.
- Ne treba ti košulja, skini je, i dođi sa mnom - zavrti mu pištoljem ispred nosa.
Otišli su u kupaonicu, a on je putem zatvorio sva vrata. Prije toga je upalio televiziju i pojačao je. Zatvori i vrata ulaznog hodnika.
- Sjedni na školjku - mahne glavom Vilimu i počne odmotavati klupko špage.
- Molim te, nemoj, daj da popričamo. Nemoj...
- Sjedni i šuti - gurne ga pištoljem prema školjci.
Kad je sjeo, zaveže mu ruke iza leđa, špagu provuče ispod školjke i jako stegne. Zatim mu sputa i noge.
Skine sa sebe jaknu i košulju. Ostao je samo u bijeloj potkošulji.
Vilim je problijedio kad mu je pred očima sijevnuo mali preklopni nož.
- Dragi moj Vilime, sad ćemo ti i ja malo popričati. I neću ti lagati, malo ću te i rezati, tek toliko da budem siguran da više nikada u životu nećeš prići mojoj ženi. Zapravo, želim da te oblije hladan znoj kad god se sjetiš nje - odloži pištolj i sjedne na rub kade.
- Tako. Prvo ti moram objasniti pravila. Jednostavna su. Ako počneš vikati, što nema smisla jer te ionako nitko neće čuti zato što sam zatvorio sa sva vrata i pojačao televiziju, onda ću te i više rezati. Jasno? - podigne obrve.
- Preklinjem te nemoj. Više nikad neću prići tvojoj ženi, neću ni pomisliti na nju, kunem se, makni nož, ne treba....aaaaaaaaaaaaaahh - zadere se kad mu je oštrica rastvorila kožu iznad ključne kosti. Trzao se i zatezao je špagu kao podivljali pas. Plakao je.
- Vilime. Vilime! Pogledaj me. Gdje ste se upoznali? Halo!!! Odgovori mi - zgrabi ga za bradu.
- U bolnici. Tamo stažiram - stiskao je zube.
- Koliko ovo već traje?
- Molim te, nemoj - gledao je u svoje krvavo rame.
- Koliko traje?
- Mjesec dana - jecao je.
- Koliko ste puta bili u krevetu?
- Pusti me, preklinjem te. Neeee! - trzne se kad mu je zarezao prsa. Iz usta mu počne kapati slina.
- Vilime, želim jasan odgovor, a ne moljakanje. Koliko puta?
- Ovo je prvi put, kunem se. Prvi put. Prvi put - grcao je.
- Ovako ćemo se dogovoriti, Vilime. Ti mi obećaj da više nikad nećeš prići mojoj ženi, a ja ću prestati. Imao sam sjeban dan. Danas ujutro sam upucao čovjeka koji je htio prerezati grlo djetetu. I onda dođem kući i vidim tebe kako s dignutim kurcem sliniš po mojoj ženi. Zamisli što ti se tek može dogoditi ako nekome ispričaš o ovom našem malom druženju. Budući da si liječnik, svjestan si da ove rane nisu duboke. Malo zavoja i za tri tjedna si kao nov. Dogovoreno?
Vilim ga je slušao gotovo ne trepćući.
- A sad se malo strpi. Idem popričati sa ženom - digne se i nagura dio ručnika Vilimu u usta i zatvori vrata za sobom.

Žena se trzne kad je ušao u sobu, a lisice se zategnu. Kad ga je vidjela u bijeloj potkošulji umrljanoj krvlju, prođu je trnci. On je to odmah primijetio, vidio je kako joj se koža naježila, a bradavice stvrdnule. Naslonio se na zid i stavio ruke u džepove. Šutio je i polako klizio pogledom po njenom tijelu. Ona počne brže disati. Sjedne pored nje, i otkopča lisice. Uspravila se i protrljala zglobove.
- Legni na trbuh - pogladi je po kosi.
Poslušala ga je, a on joj opet sputa ruke za okvir kreveta. Počne joj kliziti prstima niz leđa.
- Je l' bolji od mene? - šapne joj na uho i lizne ga. Opet se naježila i malo podigla bokove.
- Što si s njim učinio? - upitala je malo iskrivivši vrat. Oči su joj sjajile dok je gledala njegovu košulju i mrlje od krvi.
Uvuče vrhove prstiju pod njezinu stražnjicu. Tiho je uzdahnula.
- Ništa strašno. Malo sam ga samo recnuo. Ispričao mi je kako je sve počelo.
Počeo ju je ljubiti. Krenuo je od kraja leđa, preko stražnjice, sve dok nije licem zaronio među bedra. Ona izbaci stražnjicu i raširi noge.
- Pa gdje je sad?
- U kupaonici. Ostavio sam ga da malo krvari. Sad će bježati od tebe kao od crnog vraga.
Otkopčao je šlic i pritisnuo se uz nju. Uhvati je za kosu i lagano povuče. Ona podigne glavu i zagrize njegov prst koji joj je gladio usne. Lisice su joj stiskale zglobove, a ona je vrtila bokovima pripijena uz njega.
- Aaaaaaah, Isuse Bože.
Svršila je kao nikada do sada, a Vilim je i dalje plakao u kupaonici.

Dragi moji prijatelji,

Izdavačka kuća 'Profil International' objavit će uskoro knjigu "najbolje hrvatske priče 2006." , a izbor priča bio je povjeren našem uglednom književniku Miljenku Jergoviću.
Moram reći da mi je prije svega velika čast što će dio te knjige biti i moju priča Kako su skončali Pljuga i Suza.
Još mi je veća čast što ću se u toj knjizi nalaziti u društvu naših uglednih autora s Blog.hr: Manistre, Tajpvrajtera i DivanaSkitnje.
Knjiga će izaći u nakladi od 1000 primjeraka i to vjerojatno u travnju.

A sada onaj oskarovski dio:

Da nema vas, mojih dragih blogera, koji me posjetima, komentarima i kritikama tjeraju da pokušam biti što bolji i koji su mi, na kraju krajeva, dodatni motiv za radnu naviku pisanja, ne bi bilo mog imena u najavljenoj zbirci priča.

Posebno hvala Tajpvrajteru, Gjurii, Milou i Bronzici na kritikama, pohvalama i sugestijama koje smo zajedno prošli izvan blogosfere, u lijepim druženjima uz kavu.

Preporuka: Prije čitanja kliknite play



Uspravljen na brežuljku upozoravao sam djecu na maglu koja se valjala prema nama. Ali umjesto riječi iz mojih usta razlijevala se vriska poput glasa Roberta Planta sa uvodnih taktova Immigrant songa.
Djeca su uživala u tim zvucima, neumorno vježbajući mačevanje. Umjesto čelika u rukama su držala štapove, ali im se niz zglobove ipak cjedila krv iz ispucalih žuljeva. Korak naprijed, zamah, blok, udarac u prsa. Djeca će postati ratnici.
Došao iz zemlje gdje je tlo pod nogama srmznuto. Gdje valovi imaju očnjake kojima nagrizaju obalu, a oblaci vrhovima planina ne daju da dišu. U mojoj zemlji baklje su mutne po noći, a zvjeri nam dopuštaju da ih grlimo.
Svaki dan uživamo trljajući lica o prljava tijela naših ženki, vadimo udove ispod oklopa i zarivamo ih u njihove stražnjice dok se bosonoga djeca igraju u blatu. Zatim im dopuštamo da nam trijebe uši iz brada.

Pokušavam upozoriti djecu da ih gladne svrake promatraju, ali svaki vrisak donosi novi oblak magle. Izlazi mi iz grla, suklja kao gejzir, i proljeva se pod dječjim zglobovima.

U mojoj zemlji šume su toliko teške da istiskuju svoju sjenu, a grane deformirane kao incestoidno dijete. Naši konji pucaju od snage, a sapi im titraju dok se penju na kobile. One tada vrište, tjeraju nas da ih sanjamo.

Silazim sa brežuljka, a djeca se klanjaju, njihove ruke nestaju u sloju magle, oznojena kosa pokriva im lice. Dlanovima im prelazim po tjemenu, oni su moja nada, utjeha i pečat koji garantira da ću se jednom vratiti na smrznutu zemlju.
Vježbajte djeco, žuljevi će zarasti, magla nestati.


Ima li tko sanjaricu?