- Tata, di ideš?
- Raditi.
- Ajde nemoj, ostani doma.
- Ali, moram ići raditi.
- Zašto?
- Moram zaraditi kune.
- Ne moraš! Ima svega u frižideru.

Kao i svaki 18-godišnjak, uvijek sam pomno smišljao što ću reći kad prilazim zgodnoj curi, ali kad bih trebao to i izustiti, odustao sam jer se niti jedna rečenica nije činila dovoljno dobrom za taj trenutak. Bilo je važnije ne ispasti glup, a žene posjeduju prirodni talent da vas u najgorim trenucima učine najvećom budalom na svijetu.
Ali bio je to jedan od trenutaka, kad mi to nije bilo važno. Bio sam uvjeren da će se zauvijek izgubiti u ulicama grada, a njezin osmjeh koji me udario u prsa obuzeo me kao virus gripe, i odlučio sam ga slijediti poput psa lutalice koji prati miris svježeg pečenja.
Prišao sam joj nasred Trga i rekao da ima najljepši osmijeh koji sam u životu vidio, a ona se zvonko nasmijala i od tada smo se voljeli ljubavlju kojoj je suđeno da umre s vremenom.

Prijatelji su mi često govorili da sam pretjerani romantičar, i sad, kad se sjetim tih godina i provrtim film unazad, shvatim da nas ona prva silina nevine ljubavi tjera da radimo budalaste stvari, koje se ipak savršeno uklapaju u planove koje je smislio mozak napumpan hormonima zaljubljenog tinejdžera.
Jednom sam je dočekao ispred škole sa buketom ruža koji sam jedva držao u naručju. Prošao sam cijelo naselje i opustošio sve vrtove ne bi li skupio dovoljno cvjetova. Nisam mogao zaspati ako ne poljubim njenu sliku i prestao sam viđati prijatelje.

Bili smo oboje nevini, i godinama poslije, kad bih gledao kako zmiska noć savija stabla, sjetio bih se večeri kad smo prvi put zajedno legli. Ništa nije najavljivala, samo me dočekala u krevetu u crnim čarapama i halterima i jarko crvenoj čipki. Iako sam više osjetio no primjetio njenu tremu, držala se drsko kao tronoga mačka koja je smireno ušetala na izložbu pasa. Pogled na nju slomio me kao lutku od marcipana, i ljubio sam je nespretno, šlampavo, neiskusno, ali je upijala svaki moj poljubac. Drhtali smo kao likovi iz jeftinih ljubavnih romana koje svako jutro čita prodavačica u kiosku. Cijelo se vrijeme pripijala uz mene, kao da joj je lakše tražiti utjehu u mojem zagrljaju, dok prodirem u nju.
Gladio sam te tople grudi, i stiskao glatka leđa. Nekoliko je puta tiho prostenjala od boli koju je prvi put osjetila, ali smo si tu noć oprostili sve dodire na koje nam tijela nisu bila naviknuta. Gledala me je u oči i oboje smo znali da više ništa neće biti kao prije.

Zaspala je tiho i ja sam je gledao naslonjen na prozor, neoprostivo ponosan na sebe, patetično uvjeren kako život nemože biti ljepši.

Otac me čekao dolje ispred ulaza grijeći se u upaljenom autu. Kad sam ušao u auto, spustio sam naslon i ispružio se u sjedalu.
- Pospan? - ubacio je u brzinu.
- Jesam, umoran sam.
- Od čega si ti, molim te lijepo, umoran sa 18 godina?

Odgovorio sam mu smješkom.

Nikada nisam saznao kako izgleda majka, a kako dječak. Bilo me je naprosto strah pitati baku. Sada kad se prisjećam tog razdoblja, čini mi se kao da su oduvijek bili u tom stanu, kao da su je tamo dočekali kad se vratila iz Jankomira. Tiho je pozdravili kad je ušla i otad nisu skidali pogleda s nje.

Razmišljajući o slikama koje oko šalje mozgu, pokušao sam shvatiti kako se taj proces uopće može izvrnuti. Kako pokvareni mozak šalje slike oku? Bilo je to razdoblje kad sam pokušavao prizvati slike iz sjećanja, i naravno da sam ih vidio, ali samo u glavi. Oči nisu slušale. Međutim, ostao sam šokiran kad sam svojim očima vidio da i zdrave osobe, preciznije moj otac, mogu utjecati na život tih utvara koje projicira bakina glava.

***

Nakon Jankomira bilo je očigledno da baka više ne može živjeti sama i počeli smo joj tražiti mjesto u domu. Tada je s njom živio njezin nećak. Toliko dobar čovjek da je sebe krivio što ga je ostavila zla žena i okrenula djecu protiv njega. Divio sam se njegovoj izdržljivosti i strpljenju, pogotovo zato što je prije bakina moždanog udara bedinao svoju majku koja je umirala tri godine. Odnosno, umiralo je samo njeno srce jer se tijelo odavno predalo.

Dječak je bio kriv za sve. Znao je poremetiti programe na daljinskom upravljaču, ostaviti otvorena vrata, čak je i s bakom odlazio na WC. I njegova je majka uvijek bila negdje u blizini, ali samo je šutjela i, kako je govorila baka, nikad nije reagirala na njene molbe da smiri dječaka.

Ponekad jeza dođe toliko iznenada da razum pobjegne kao gušter pred stopalom.
Jedne večeri otac mi je pričao kako je izgubio živce dok su bili kod bake. Počeo ju je ispitivati o majci i dječaku.

- Baka, jesu li sada tu?
- Jesu, evo majka sjedi tu na stolici, a mali je naslonjen na frižider.
- Što rade?
- Ništa, promatraju nas. Uvijek nas gledaju.

Otac je ustao i otišao do frižidera. Ispružio je ruku kroz prazan zrak.

- Baka, jesam li malog uhvatio za ruku?
- Jesi. Ali i dalje me gleda.

Krenuo je polako prema vratima, ispružene ruke kao da vodi slijepca. Otvori vrata, izađe, povuče za sobom nevidljivo biće i vrati se u stan.

- Jel' izašao?
- Je, ali mislim da je majka otišla po njega. Brzo će se vratiti.

Taj događaj zauvijek će mi ostati neobjašnjiv. Na trenutak je moć sugestije pobijedila poremećene procese u mozgu, ali, kao što je baka rekla, uvijek se vraćaju.

***

Bio sam iznenađen kako sam dobro podnosio to razdoblje, odnosno u mojem ponašanju i na mojem licu nisu se vidjeli stres, tuga i zabrinutost, ali zato su mi se snovi osvećivali. Kad bih sklopio oči, na prsima mi je sjedio taj dječak. Zgrabio bi me hladnim rukama za grlo i počeo stezati. Toliko bi se počeo kesiti da bi mu se lice potpuno izobličilo, a svoje bi bijele oči unio u moje lice i mogao sam osjetiti njegov dah. Hladan i izmišljen. Zatim bi pomaknuo glavu malo u stranu i prošaptao na uho:
- Uvijek te gledam.

***

Jednog je dana baka prestala pričati o majci i dječaku. Umjesto njih stigli su svemirci. Naravno da nije vidjela male zelene ljude. Njezini svemirci bili su tamna sjena čiji su se krakovi uvijek prelijevali pred njenim očima. Gledao bih bakine oči kako prate sjenu po stanu, kao mačka koja trza glavu dok gleda u leptira koji krivuda zrakom. Svemirci bi malo skočili na televizor, pa migoljili zidom, a zatim se vukli tepihom. Često su htjeli sjesti pokraj bake, a ona bi se pristojno pomaknula i napravila im mjesta, i to pokretima u kojima se nazirala mrvica straha.
Majka, dječak i svemirci s vremenom su nestali. I to ne preko noći, nego polako, neprimjetno… kao vejtar koji se stiša, a o tome svjedoči jedino mirna voda. Ne znam jesu li pobjegli pod naletom lijekova koji su kolali njenim venama ili ih je pobijedilo njeno staro tijelo.

***

Danas baka više ne razmišlja o njima. Sad joj je bitno što će biti za ručak u domu, ima li dovoljno dokoljenki, koliki joj je tlak i zašto joj praunuk ne želi dati pusu. Dok mljacka ustima, tuži se da je žuljaju umjetni zubi i da joj kava ništa ne valja. Uvijek zaplače kad joj gurnem sto kuna u džep za frizuru, a kad je poljubim, na odlasku me zamoli da je nazovem s vremena na vrijeme jer me rijetko vidi.

Dosad je niti jednom nisam nazvao.

Znam da će zvučati grozno, ali u početku sam mislio da glumi i izmišlja. Ne toliko zato što je spominjala majku, malog dječaka i svemirce, već zato što je bila vrlo lucidna i normalna dok je pričala o njima.

- Bok baka.
- Bok miškec.
- Kako si?
- Joj, pusti me u gužvi sam.
- Kakvoj gužvi baka?
- Puna mi je kuća ljudi, a nemam dovoljno stolica.

Nakon takvog odgovora bilo mi je lakše vjerovati da glumi. Kakvi ljudi? Tko je to došao? Bilo mi je još gore kad sam shvatio da je sve što govori istina. Takvu sliku su njene oči slale u glavu. Jer stan je bio prazan.

***

Micika je rekla da su se baki samo izvrnule oči i da joj je klonula glava. Moždani udar došao je nakon treće kave, u Zapruđu na terasi kod "Šiptara". Kad sam je posjetio u bolnici bila je širokim kožnim remenjem zavezana za krevet. Otimala se polako, povlačeći jednu ruku, a zatim drugu dok se remen nije zategnuo i tiho zaškripio. Prepoznala bi me na nekoliko minuta, a onda se opet iznenadila što me vidi. U trenucima raspoznavanja izgovorila je svoju prvu istinu.

- Miškec, ovdje po noći pada kiša, pa me onda odvedu u podrum.

Doktor je rekao da se vrlo dobro oporavlja s obzirom na njene godine. Moja stara postavljala je svoja standardna pitanja dok doktor ne bi shvatio da je bila medicinska sestra. Ja jednostavno nisam bio spreman. Još jučer me baka pitala kad ću doći usisati joj stan, a sad leži sputana za krevet i zavezana se izvija kao plavuša iz filmova B produkcije prije no što će je poludjeli pripadnici zlog kulta žrtvovati nekom bogu izmišljenog imena.

Pred ulazom u odjel, stara i ja smo zapalili cigaretu.

- To joj je kazna - tresla joj se cigareta u rukama.
- Kakva kazna ?
- Za dedu.
- Ne kužim.
- Pa ona ga je ubila. I sad plaća za to.
- O čemu ti pričaš?
- Znala je da ima šećer, a ipak mu je kuhala baš ono što ne smije jesti. Zato je i njega strefio šlag. Zato je i umro.
- Gle, ne pušim tu spiku, i ne želim je ni slušati. Idemo doma - rekao sam joj blažu verziju, iako mi je došlo da joj odgovorim da ne sere gluposti.

***

Parkiralište ispred psihijatrije u Jankomiru nikad nije bilo puno. Nije bilo ni pješačkog prijelaza koji bi dijelio parking od uvijek spuštene rampe i kućice u kojoj je stalno sjedio portir. On nikad nije imao pitanja za posjetitelje. Shvatio sam da je njegova uloga paziti samo na osobe koje žele izaći.
Baka je nakon oporavka završila iza te rampe. Odjel psihijatrije činio mi se kao država za sebe. Vatikan bolesnih vjernika koji svakog jutra izgovaraju molitve svojih svjetova i klanjaju se psihijatrima koji im umjesto hostije u usta guraju šake tableta. Nitko ne sumnja u njihove dogme, a svi pretpostavljaju što se događa iza tih vratiju.
To je dom licima koja su zaustavljena u vremenu, a na njima se ocrtavaju događaji koji su ih prenjeli preko tog praga. Usađeni u njihove glave kao demoni koji se opiru medicinskom egzorcizmu.
Njihova valuta su cigarete koje dobiju samo tijekom posjeta. Mnogi od njih nose pelene, a poslušni su kao djeca. Tako i pričaju. Iskreno i nepovezano. Veliki vrtić pokvarenih mozgova. Bijele halje, šlape koje se vuku po podu, pogledi izgubljeni u slici televizora. Neki čak ni ne progovore kad žicaju cigaretu. Dovuku se do vas kao krpene lutke i pred usta postave raširene prste i i ukipe se. Dovoljno je među prste umetnuti cigaretu i onda te lutke nastave dalje. Kao da ubacujete novčić u lokomotivu ili konjića u lunaparku.

Baka bi nas uvijek dočekala u kutu sobe za posjete. U podne. Sama, u spavaćici i vesti na kopčanje. Suznih očiju, ali praznih od lijekova.
- Zašto si me ovdje ostavila - odmah bi pitala moju staru.
- Mati, moraju vidjeti što ti je. Moraju te izliječiti.
- Meni je bolje i želim kući.
- Shvati već jednom da više ne možeš sama živjeti.

To nisam ni ja mogao shvatiti, a kamoli baka. Ona bi zatim zašutila i opet plakala. No ispod oka i dalje je gledala nešto što mi nismo mogli vidjeti, a kasnije o tome nećemo puno pričati, samo sanjati.
U čekaonici je odjednom nastalo komešanje. Šlape su se počele vući po podu, pogledi se odljepili od televizora, cigarete ostavljene u pepeljarama. Niz hodnik je prošao glavni liječnik.

- Doktore, doktore, moram vas nešto pitati. Bolje mi je, kad ću moći.... - glas iz hodnika prekinuo je udarac vratiju koja je iza sebe zalupio doktor.

- Patrik, još malo i doći će Djed Mraz.
- Hoće li donijeti poklone?
- Hoće. Ući će po noći kroz prozor i ostaviti ih ispod bora.
- A gdje će ostaviti sanjke?
- Spustit će se s njima na krov.
- Pa zakaj se ne sparkira ispred zgrade?

Redakcija je smrdila po dimu cigareta i nagorjelim filterima. Stigao sam prije čistačica, pa sam kod Nade preko puta morao naručiti jednu od njenih prvih jutarnjih kava koja je mirisala na iznošene mokre čarape. Ali jebiga, bila je topla.
Za razliku od redakcije. Neki ju je idiot odlučio prozračiti pa je preko noći ostavio otvorene prozore. I dalje je smrdilo kao u grobu jer su pepeljare bile pune opušaka, jedino je propuh po podu razasuo papire i pepeo.

Provjeriti u Poglavarstvu poskupljuje li parking, najaviti isplatu dodatka penzićima, kupiti kurtone i bocu vina, pisalo je u bilježnici koju je netko ostavio na stolu. Super, bar će netko ovo jutro doći raspoložen.
Srknem kavu, i otvorim novine. Poskupljuje parking, a penzićima prekosutra kreće isplata. Pa valjda je onda i jebao noćas.
Upalim kompjuter, i pustim mp3-ce Divisiona. Ian pjeva da evo mladih sa teretom na ramenima i pita se gdje su bili.
U pizdi materinoj, prosikćem prema slici sisate novinarke koja je svojim fotografijama obljepila ormare. Bez šminke, podočnjaci, masna kosa, ali da može, nosila bi dekolte toliko dubok da joj se vide dlake na pički. Uvijek se pokušavaju obući jebozovno kad idu na teren, jer misle da će tako lakše izvući informacije. Što je najgore to im i uspjeva. Jedino kad to treba i napisati, onda bulje u prazan monitor kao tuka u zagrijanu pećnicu.

Prekjučer sam dobio poruku da bi me mogli prebiti jer sam pisao o hercegovačkom lobiju koji šverca cigarete i bez markice ih prodaje u kiosku čiji je vlasnik ugledni glumac u mirovini. U kisoku je radila i frendova sestra, a i ona se usrala od straha kao grlica. Sad se pravi da nikad nije čula za mene. I ovako je bila frustirana kao pekinezer jer kurca nije vidjela već godinu dana.

Dva sata kasnije došao je i urednik. Nadrkaniji od mene. Rastaje se od žene pa su mu zato krivi novinari, a ne što jebe sa strane. Nije ni izustio dobro jutro do kraja, a već je počeo spominjati neku svađu susjeda zbog kruške.
- Kakve kruške? - ustanem se i bacim u smeće polupraznu šalicu hladne kave.
- Stare - promrmlja.
- Koliko?
- Nemam pojma i boli me kurac. Odi tamo pa vidi.
Nasmiješim se kao debilna misica pred žirijem, iako mi je došlo da mu krušku nabijem u dupe. Onu deblju stranu.

Deset minuta kasnije, fotoreporter i ja vozili smo se prema Zvijezdi. Nakon pola sata pronašli smo adresu. Dvije kuće razdvajao je zid, a odmah pored njega bio je svježi panj. Gomile cjepanica i granja bile su nabacane preko puta. Kuće su bile toliko blizu da je između njih mogla proći samo anoreksičarka i to ako hoda postrance.
Trebale su mi je dvije minute da izazovem svađu dvojice susjeda. Klasika. Ovaj je odrezao krušku jer se previše nagnula u njegovo dvorište, a drugi ga zbog toga želi golim rukama zadaviti jer je bila stara i njemu najdraža na svijetu.
Pa govorio sam ti da ću je odrezati, mogla se sušiti, pa kaj ti imaš rezat moju krušku pederčino jedna, ma tko je peder jebem ti mater...pljuvali su i počeli grabiti jedan drugoga dok je fotoreporter okidajući svršavao u gaće od sreće.
Već sam bio krenuo razdvojiti ih, kad se zrakom prolomio vapaj.
Pomagajte ljudi, čuo sam ženski glas. Niz ulicu je dolazila žena, gotovo noseći staricu iz čije je potkoljenice toliko jako nadirala krv da se njen trag bez problema mogao slijediti.
- Mama! Isuse bože, što je bilo - zacendra onaj koji je odrezao krušku.

Klik, klik, čuo se fotoaparat.

- Susjed, zabila joj se kosa u potkoljenicu dok smo kosili livadu – reče žena.

Starica je bila blijeda kao stara fotografija, a i ostalima je polako nestajala krv iz lica. Svi su se ukipili kao šahovske figure, i buljili u ranu na nozi kao tinejdžeri u sise. Krv je i dalje curila.
Koji ste se kurac smrznuli, povičem i odbacim blok.
- Ti nazovi hitnu, ti donesi prvu pomoć iz auta, a ti donesi mokre gaze i vode iz kuće – podjelim zadatke.

Namočio sam starici ranu i rastrgnuo joj čarapu dok mi se njena krv cijedila niz šake. Njen sin mokrom krpom joj je obrisao lice i dao joj da popije vode. Kad sam isprao tu, vrlo duboku ranu, prislonio sam gazu, na nju stavio nerazmotani zavoj, i sve dobro pritisnuo i zamotao. Krvarenje je usporilo, a na staričino lice više nije ličilo na duha.
Svi ostali nadvili su se nad nas kao da promatraju dno provalije.
- Evo, gotovo – dignem se i zapalim cigaretu.
- Mama jesi dobro – prenio se kruškorezac iz transa.
- Jako boli – tiho odgovori starica.

Stigla je i Hitna. Nisu dirali zavoj, samo su je strpali u kombi.
- Hvala ti dečko – rekao je susjed prije no što je ušao u auto i odvezao se za Hitnom.
Jebo te dečko, pomislio sam dok sam mu odmahnuo. Čuo sam kako drugi susjed zatvara iza sebe kućna vrata. U dvorištu smo ostali fotoreporter, ja, krvave gaze i odrezana kruška.
- Jeben dan – odmahne on glavom kad smo ulazili u auto. Više nismo ništa govorili.

Kad sam se vratio u redakciju, osjećao sam se kao kurva ujutro. Prljav, izjeban i umoran.
- I...? Koliko je bila stara kruška – podigne obrve urednik koji je izgledao još nadrkaniji nego jutros.
- Jebala te kruška – bacim blok na stol i odem oprati krvave ruke.