Već sam od dvije blogerice koje iznimno cijenim dobio zadatak da napišem pet stvari koje ne bi trebali znati o meni. Ne bi ih napisao da sam morao sjesti i razmišljati o njima. Napisale su se same u mojoj glavi dok sam šetao do videoteke. Pa kad je to bilo tako jednostavno, zašto ne.

Prvo

Ljubomoran sam. To je zbog moje sicilijanske krvi sa majčine strane. Sicilijanska krv je sama po sebi ljubomorna i u meni je pobila svu ostalu krv koja nije podobna.
Kada neki muškarac odmjeri moju ženu, osjetim neopisivu potrebu nanijeti mu bol. Jaku. I želim ga pri tome gledati u njegove prestravljene oči i kako u njima ostaje ugravirano moje lice. A nakon toga rastrgati odjeću sa svoje žene i uzeti je na kuhinjskom stolu. Zguza. Dok nam se svi mišići ne zgrče.

Drugo

Živio sam burno. Vozio i razbijao brze aute, bio pijan svaki dan, pušio tri kutije dnevno, a navečer bih prelazio na cigare i konjak. Ušmrkao sam sve droge koje ulaze kroz nos, a pred casinom sam imao rezerviran parking nad kojim je bila tabla s mojim imenom. Ševio sam sve što sam mogao, a u pauzi bih nazvao i koju kurvu. Onda sam napunio 14 godina i shvatio da će me sve to ubiti jednog dana ako tako nastavim.

Treće

Ne volim čovjeka u ogledalu. Previše je uvjeren u staklenu granicu koja nas razdvaja i zna da ga ne mogu zgrabiti za grlo. Zbog toga je prema meni arogantan i bezobrazan. Kada ga gledam u oči, svojim dahom zamagli staklo samo da bi mi napakostio. Prestao sam brisati ogledalo jer uvijek to ponovi. Osim toga, još nisam vidio osobu sa tako dobrim refleksima.

Četvrto

Moji prijatelji su pametni. U njihovom društvu se osjećam kao najveći glupan. Zato često šutim. I razmišljam kako bih volio biti bolji, ljepši, kreativniji, duhovitiji. Ne u odnosu na njih. Nego u odnosu na čovjeka u ogledalu. Tada se sjetim da će taj divljak opet zamagliti staklo i da nikad neću biti dostojan svojih prijatelja. I onda opet šutim.

Peto

Imam dlakavo dupe.

- Tata, ljutim se na tebe.
- Zašto?
- Jer mi ne daš da gledam crtić.
- Pa znaš da moramo sad u vrtić.
- Ne moramo. I ne volim te više.
- Ma voliš ti mene.
- Ne volim te! I točka ha er!

Majka će uvijek obrisati musavo lice. Djetetu će prstima nježno podignuti bradu, natopiti komadić maramice svojom slinom, i prijeći preko obraza i kuteva usana gdje su se sakrili ostaci čokolade i sladoleda. To radi svaka majka na svijetu.

Sjedeći na klupi zagrnut tankim crnim kaputom s presavijenim novinama pored sebe, sjećanje na miris majčine sline, razvuklo mu je usta u osmijeh. Upravo pred ovim vratima koja vode na perone, očistila bi mu lice svaki put. Zabacila bi mrvicu svoj crni slamnati šešir ispod kojeg su se prosipali zlatni uvojci, nagnula se i očima mu pretražila lice. Zapuhnuo bi ga tada njezin dah svježih jabuka, koje je jela dok je radila štrudlu, a njezine ruke još su imale okus cimeta.
Zbog nje je i zavolio vlakove. Često bi na proljeće vikendima odlazili u Zagreb. Otac, majka i on. Malen, pripijen uz majčinu nogu, gledao bi te gradske žene pune perja, nakita, krzna, i bile su mu smiješne kao živčani pjevac iz njegova dvorišta. Majka nije imala te kričave stvari, ali je odisala svježinom, onako tiha, dok joj je sjena od šešira pokrivala oči, a glatki pokreti otkrivali sreću zbog proljeća.

Čim bi sjeli u vlak otac bi iz kožne futrole izvadio mali nož, rekao da će jednog dana, sine kad malo narasteš, dati mu isti takav. I onda bi počeo guliti voće sa njihova imanja, veliko, sočno, kao kugle sladoleda koje uvijek lizao ispred zagrebačkog kolodvora. Majka bi otvorila posudu sa štrudlom, i tada bi cijeli vagon zamirisao. Već je znao svaku ravnicu, livadu i brežuljak prije no što će vidjeti obrise grada, prije no što će uroniti u misli i nervozu kolodvorskih ljudi.

Ni toliko godina poslije ništa se nije promjenilo. Ljudi i dalje kolodvorom frcaju na sve strane, kao pčele opijene dimom, pod je nešto prljaviji, isflekan rigotinama noćnih pijanaca, a vlakove sada najavljuje muški glas. Proljeće je počelo, a perje i kričave stvari, zamjenile su kratke suknje, kožne jaknice i pripijene traperice. Žene su mu i dalje djelovale kao pjevci, samo u drugim bojama. Miris proljeća zatomili su oblačci jakih parfema koji režu nosnice. Sa sobom je ponio malu putnu torbu, jer nije planirao ostati dulje od tri dana. Stvari je spakirao u tri sata ujutro, nakon što mu je majka javila da je otac umro u snu. Dvoje gaća, crni sako, traperice, košulju i četkicu za zube. Ponio je i jednu krušku i jednu jabuku za put.

Pripremio se da vidi njeno uplakano lice. Pripremio se za pogled na tijelo starog oca. Ipak, veselio se mirisu cimeta i vrućoj štrudli svoje majke.

Kada kasnimo kod bake u dom, ona uvijek misli da se dogodilo nešto loše. Da se pokvario auto, da smo se sudarili, da je nekome pozlilo. A mi smo samo pili kavu, majka i ja. I ostali sjediti 15 minuta duže. Baki kažemo da je bila gužva na cesti. Zakasnimo, iako joj je bio rođendan. Osamdeseti.

Pogrbljenog sam primjetio pred ulazom u dom. Zapravo, pogrbljeni je slaba riječ. Taj starac bakrene kose i pjegavog lica bio je prelomljen u struku. Njegov cijeli gornji dio oslanjao se na natkoljenice, a ruke, kojima je okretao kotače svojih kolica, zbog toga su se činile dvostruko duljima. Riđokos, pjegav, uskih nemirnih očiju, podsjetio me na oronulog orangutana kojeg je vođa plemena otjerao jer se boje smrti. Glava mu je počivala gotovo na koljenima, položena na lijevo uho. Njegov je svijet doslovce rotiran na desno. Svakim pokreto ruke kolica je pomaknuo za tridesetak centimetara. Puno je to pokreta dok ne prođe dan.

Kaj se dogodilo, odmah je upitala baka kad nas je vidjela. Čestitao sam joj rođendan i onda joj morao objasniti da se auto nije pokvario. Bila je gužva, rekao sam. S godinama se njeno lice smanjilo, izbile kosti gdje se koža objesila, tako da njene oči sada djeluju veće. Nakon rođendanskog poljupca shvatio sam da ću se, nakon što umre, najjasnije sjećati njenih očiju. Staračkih, plavih, vlažnih.

Poklone je posložila na krevet, a 200 kuna koje sam joj dao, utaknula je u džep sive veste. Rekla je kako bi zaboravila na rođendan, da je ujutro nije nazvala prijateljica moje majke i čestitala joj. Sjeli smo zatim u hodnik ispred njene sobe i pričali o godinama, što će danas imati za ručak i koji joj je šampon najbolji za masnu kosu.

Pored nas sjedio je mršav čovjek, kratke prosjede kose, ispijenog lica kao da mu kožu drži vakum. Ispod gustih požutjelih brkova dimila se cigareta, koju je do pepeljare spuštao izobličenim, kvrgavim i razrokim prstima. Bio je obučen u gornji dio iznošene trenirke i donji dio prugaste pidžame čije su nogavice padale preko crnih šlapa popucane kože. Slušao je naš razgovor i svako malo dobacio bi nešto nerazumljivo jer njegov je glas zvučao poput vrana u vlažno, maglovito jutro.

Do njega je sjela i sitna starica u kućnom ogrtaču išaranom ljubičastim cvjetovima. Sputala je ruke u krilo i počela se lagano ljuljati kao da jaše konja. Netremice me je gledala, i zatim otvorila usta, napinjući duboko izboranu kožu, kao da će vrisnuti. Ali nije bilo glasa. Samo je ostala tako, njišući se otvorenih ustiju u kojima oko suhog jezika nije bilo niti jednog zuba.

Ovo je moj unuk, govorila im je baka i pokazivala na mene. Nije bilo reakcije, osim što je čovjek sa cigaretom nešto graknuo. Činilo mi se da se Alisa dosađuje u zemlji čudesa jer su svi ostali likovi ovdje, na četvrtom katu staračkog doma. Čekao sam da nabace smiješne šešire i naprave čajanku u bakinu čast.

Iz lifta je tada izašao pogrbljeni. Gurnuo je kolica nekoliko puta i zastao. Pored njega je prošla medicinska sestra, i pogledom je pratio njen hod dok nije zašla iza ugla. Čudno ju je promatrao. Kao nekog tko čisti njegov mrtvi izmet.
Gospon Alen, ovo je moj unuk, doviknula je i njemu baka. Okrenuo je kolica, i pogledao me. U tom sam trenutku nesvjesno nagnuo glavu kako bi izravnao njegovu sliku u svojim očima. Vidjevši da sam shvatio što sam napravio, razvukao je usta u malen osmijeh.

Mrki i ja smo ispijali kavu i pušili moje cigarete. Na stolu je pokraj novina bio i moj blok jer mi se po glavi vrtjela priča i htio sam je u miru napisati. Ali jebiga, u birc je došao i Inspektor, i sjeo za naš stol. Nadimak je dobio jer tako i izgleda. Kao inspektor. Jednom je, naime, izašao na očevid zbog nekakvog ubojstva. Policajcima se predstavio kao novinar, ali ne i svjedocima. Njima bi prišao s otvorenim blokom i upitao ih što se dogodilo. Sve bi mu ispričali jer su mislili da je iz murije.

Inspektor je sjeo za naš stol, srknuo kavu i preletio novine. Oduvijek je imao jednu zanimljivu teoriju. Lijepim ženama sve je oprošteno. Ne mislim pri tome na umjetne misice, nego na one obične, radne cure, koje imaju kaj pokazati i koje su seksi. I jebozovne. Ni ovaj put nije propustio svoju teoriju uplesti u redakcijski život.

- Jesi vidio onu katastrofu od teksta koja je izašla? Nisam mogao vjerovat, trebali bi objaviti ispriku čitateljima zbog toga - pitam ga.
- Da, kao ispričavamo se zbog teksta koji je objavljen nenamjernom tehničkom pogreškom…. I dodati da je slučajno izvučen iz foldera "ovako se ne piše".
- Nije mi jasno kako netko može objaviti takvu debilanu - dobaci Mrki.
- Ma, to ti je najmanji problem. Mahneš sisama uredniku ispred glave i sve prolazi - odgovorim.
- Misliš?
- Ziher. Sise su najjače hipnotičko oružje koje je priroda izmislila. Jedino ne kužim kak to prolazi jeftinjačama.
- E, najgore su mi te polužene koje si ubriju u glavu da su komadi - počne Inspektor.
- A ima ih - cimnem ga.
- Kako ne, pratim ih od '98.
- Od '98?
- Aha. Kad ti takva dogega, treba joj stisnut šamarčinu da odfikari nazad u svoju rupu.
- A onima koje su pravi komadi?
- Njima je sve oprošteno.
- Na primjer?
- Pa, ova mala iz Osijeka.
- Kaj s njom?
- Lijena je, ne zna pisat, ali sam uvijek ljubazan s njom.
- Zakaj?
- Pa, takav sam otkad mi je Mrki pokazao njenu sliku.
- Dobra?
- Za popizdit.
- I kaj onda je prek telefona ono, sve je super i sve je za pet?
- Pa da, kad pošalje tekst, onda joj uvijek kažem da ne brine, da ćemo sve srediti, uvijek sam ljubazan i tak…
- A jesi vidio njene sise?
- Uh, dobre su. I nosi križ naopačke.
- Di?
- Pa među sisama.
- Koje ti imaš oko za detalje.
- Kad smo kod sisa, znaš da je zelena juha dobra za njih.
- Kak misliš dobra?
- Pa sise rastu od nje.
- Tko ti je to rekao?
- Pa... ona, znaš, Visoka.
- Sereš.
- Majke mi.
- Visoka je pričala o svojim sisama?
- Da.
- Ja se nje bojim.
- I ja. E, da je sretnem u haustoru, sve bih joj dao. Evo ti stara novčanik, kartice. Sve uzmi. I pinove bih joj na papirić ispisao.
- Najgore je kad te u prolazu pozove na kavu.
- Je, sav se stepem.

…

- Čudan dan.
- Čudan.

- Tata, di sam sve bio danas?
- Pa... bio si kod bake.
- I di još?
- Ermm… Ne znam.
- Kak ne znaš. U v…vr….
- U vrtiću?
- Tako je! Bravo tata.

Rijetko ga je što u životu veselilo i uzbuđivalo kao prazna stranica. Kao rađanje priče. Iščekivanje trenutka kada put kojim priča treba krenuti postane jasan kao sjaj koji pucketa površinom pladnja punog dijamanata.

Ovaj put nije bilo tako. Glava mu je bila kao divlja šuma, čim bi napravio čistinu, ogoljeno drveće jedva je čekalo da ju ponovno preuzme. Sjene u mislima lovile su jedna drugu, a trag njihovih šiljastih repova odražavao mu se u očima.
Osjećao se kao u kući strave. Pripremljen u tami skreneš iza ugla, a kad pred tebe izleti čudovište ipak ti srce skoči u grlo. Napraviš korak unazad, zatim dva naprijed i onda shvatiš da cijelo vrijeme gledaš svoj odraz u ogledalu.

Prazna stranica koju je ovaj put pripremio nije bila pod njegovom kontrolom. Niti je očekivao da će na kraju pročitati što je napisano. Priča je trebala završiti bez njega. Takvo obećanje davao je vrh kirurškog noža kojeg je držao na zapešću. Majka mu je oduvijek govorila da je to sječivo bilo nešto najoštrije što je ikad vidjela. Dugo možda dva centimetra, sa prorezom na suprotnom kraju koji je valjda predviđen da se utakne u dršku. Odraz u ogledalu spuštao se samo do trbuha. Ruke su bile skrivene jer nije skidao pogled sa svojih očiju.

Devet poteza. Toliko mu je trebalo da rastvori kožu. Ruka nije slušala mozak. Deseti je prerezao razgoljenu žilu. Promatrajući oslobođenu krv, nije razmišljao o tome što se događa i što će se dogoditi. Pulsirajući mlaz podsjetio ga je na veliki vodoskok u Dubrovniku pored kojeg bi se volio igrati kao dijete dok ga je majka upozoravala da se ne smoči. A vodoskok, obasjan svjetlima iz podnožja, svako malo mijenjao je silinu kojom mlaznice prskaju vodu, pulsirao u ritmu glazbe koja se slijevala s pozornice iza njega. Ljudi su plesali, pljeskali, pjevali, ne obazirući se na vodu. A njemu nije bilo jasno zašto ih ova ljepota uopće ne zanima.
Osjetio je kako ga je voda zalila i majčine ruke koje ga povlače dalje od svjetala u korijenu vodoskoka.

Kad je otvorio oči vidio je majku koja se nadvila nad njim. Krvavih ruku jer je ručnikom pritiskala njegovu ranu. Ona je otvarala usta, ali čuo je samo šum, kao da mu je granata eksplodirala iznad glave. Noge su bile mlohave, a majica mu se lijepila za trbuh. Iznenada je zatvorio oči, predajući tami svoju krivnju.

- Nema spavanja, ostani budan - drmao ga je glas.
Bilo mu je čudno kako je već vrijeme za ustajanje. Pa samo što je zaspao, a bude ga za školu. Zar nije subota?
- Nije subota, otvori oči, nema spavanja - osjetio je stisak na ramenu.
Kroz šum se probijao zvuk sirene. Ležao je u kombiju, a kroz prozor je vidio kako prolaze pročelja zgrada, svjetla šibaju preko ozbiljnih lica. Bilo je oblačno. Ne, bio je sumrak.

Cijela slika izblijedi. Kao birokratsko lice. Dok ga gledaš bistro je kao ledeni potok, ali u sjećanju postaje mrlja, svježe nacrtana slika zaboravljena na ljetnom pljusku. Ostaju samo detalji koji se ne mogu sklopiti. Loše izrezane puzzle. Kiruršku masku po sredini je lagano napuhavao dah, a liječnik se nije dobro obrijao. Na nekom aparatu gorilo je narančasto svjetlo, podsjećalo je na upaljenu peglu. Ruku mu je potezao konac, ali nije se pomakla. Zamislio je sebe kao lutku kojom upravlja neki početnik, i pokušava je natjerati da maše.

Bol je došla nakon šivanja. Lupala je glasnije od pisaće mašine iza koje je psiholog, ili psihijatar, postavljao pitanja. Nakon svakog odgovora, mašina je lupala. Svi razlozi, motivi i grčevi postajali su udarac slova. Točka. Novi red.

Te noći otac mu je plakako na nogama, a on se pretvarao da spava. Bilo ga je sram, nepomično je ležao sklopljenih očiju u mraku svoje sobe. Majka je čistila pod u kupaonici. Sklopljene oči napokon su ga natjerale u pravi san. Tri ili četiri puta prije zore, vrisnuo je u snu. Sjećanje iili predskazanje? Da mu je samo znati.

Danas, godinama poslije kad je i sam postao otac, shvatio je da....naprosto je shvatio. Jer, kako je jednom rekao njegov prijatelj, neke se stvari ne trebaju reći. Nikada ne mogu zvučati onako kako ih osjećamo. Ali sve je pospremljeno. Prošlost izgleda uredno posložena kao da ju je dohvatila Mary Poppins na amfetaminima. Svaki prizor na svojem mjestu. A ovu sliku vidi posebno jasno. S odmakom. Malu, daleku, ali oštru.
Kao pogled kroz pogrešnu stranu dalekozora.

Redakcija je bila njegov dom, krevet i zahod. Osim sendvičima hranio se i zanosom početnika sa snovima da će promijeniti svijet. Smisao u pisanju vidio je i u izvještajima s placa. Za njega su se gradske tajne skrivale i u podacima gdje je salata najjeftinija i koliko je grincajg kod kumice.

Odi u kurac. Nakon godina provedenih u toj redakciji, napokon mu može to reći jer ga se više ne boji. U tim buljavim očima nestalo je nervoze i mržnje, a nije više ni siguran je li tada u njima to i vidio.
Zbog njega je znao u zahodu u isto vrijeme srati i plakati kao neka pičkica. Zašto me ne voli, zašto me mrzi, buaaa... Svaki je dan dolazio na posao s grčem u trbuhu, ali ipak sretan, jer je uistinu volio to jebeno pisanje. Jedino što bi mu svako jutro živci škripali kao usidrena galija. Čak je i za stol sjedao kao da se sprema uzeti veslo i čeka da urednik počne bičem mlatiti po zraku. A riječima bi mlatio po njima kao po užarenom željezu. Sve dok ih nije iskovao.
Ukratko, napio mu se toliko krvi da bi nadživio i Drakulu.

Devetnaest redaka o sunčanom prijepodnevu na Jarunu. Eto, to je bilo dovoljno da se sve promijeni. Ali, blokirao je kao balvan na cesti. Gitarist koji treba održati prvi koncert. Na klaviru. Otipka prvu rečenicu.

Sunčano prijepodne izmamilo je tisuće ljudi na Jarun, a rolerice su...
Pa izbriše.

Tisuće ljudi uživale su jučer pod suncem obasjanim Jarunom....
Za kurac. Delete.

- Jel gotovo - viknuo je urednik.

Među tisućama ljudi koje su jučer šetale jarunom, muške poglede uglavnom su privlačile rolerice u uskim....
Debilno. Briši.

- Čekam tih 19 redaka o Jarunu - zagrmi opet.

Kroz gužvu na Jarunu jučer su se najlakše probijale rolerice u uskim hlačicama...
Delete, delete, delete.

- Ne mogu. Ne ide - podigne glavu prema uredniku spreman na streljanje u zoru.
On ga pogleda u oči iznad kojih se nakupio znoj. Ustane i priđe.
- Digni se - sjedne na njegovo mjesto.
- Što si vidio na Jarunu? Gužvu? Dobro. Rolerice, roditelje s djecom. O. K.
Počeo je tipkati.
- Jesu ljudi roštiljali? Jesu?
Tik, tik, tik, nabijao je tipkovnicu.
- Što kažu ribiči? Aha.
Lupi jedan enter.
- Evo gotovo je. Dobar ti je tekst. Pošalji ga sad - digne se i ode na svoje mjesto.
Sjeo je i pročitao što je urednik napisao. Jednostavno. Tako je bilo od tog dana na dalje. Bez sranja, filozofije i dubokoumnih prebiranja po idejama koje mozak ispljune. Sjedi i napiši što si vidio.

I dan danas uz kavu potegne se ta priča.
- Kako si ti tada izgledao prepotentaaaan, bože dragi.
- Da? I znaš da ne volim kad me zoveš bože.
- Daj ne seri. Trkeljao si kako si radio sa tim i tim urednicima, bla bla bla. Nabrajao si ljude za koje nikad nisam čuo.
- Pa donio sam ti bio i tekstove iz novina.
- Znam, ali ih nisam ni pogledao.
- Pa za koji kurac si me zaposlio?
- Činilo mi se da bi moglo od tebe nešto biti.
- A to si zaključio jer....
- Imao si pametne oči.