Marketing
Rođendan
Kada kasnimo kod bake u dom, ona uvijek misli da se dogodilo nešto loše. Da se pokvario auto, da smo se sudarili, da je nekome pozlilo. A mi smo samo pili kavu, majka i ja. I ostali sjediti 15 minuta duže. Baki kažemo da je bila gužva na cesti. Zakasnimo, iako joj je bio rođendan. Osamdeseti.
Pogrbljenog sam primjetio pred ulazom u dom. Zapravo, pogrbljeni je slaba riječ. Taj starac bakrene kose i pjegavog lica bio je prelomljen u struku. Njegov cijeli gornji dio oslanjao se na natkoljenice, a ruke, kojima je okretao kotače svojih kolica, zbog toga su se činile dvostruko duljima. Riđokos, pjegav, uskih nemirnih očiju, podsjetio me na oronulog orangutana kojeg je vođa plemena otjerao jer se boje smrti. Glava mu je počivala gotovo na koljenima, položena na lijevo uho. Njegov je svijet doslovce rotiran na desno. Svakim pokreto ruke kolica je pomaknuo za tridesetak centimetara. Puno je to pokreta dok ne prođe dan.
Kaj se dogodilo, odmah je upitala baka kad nas je vidjela. Čestitao sam joj rođendan i onda joj morao objasniti da se auto nije pokvario. Bila je gužva, rekao sam. S godinama se njeno lice smanjilo, izbile kosti gdje se koža objesila, tako da njene oči sada djeluju veće. Nakon rođendanskog poljupca shvatio sam da ću se, nakon što umre, najjasnije sjećati njenih očiju. Staračkih, plavih, vlažnih.
Poklone je posložila na krevet, a 200 kuna koje sam joj dao, utaknula je u džep sive veste. Rekla je kako bi zaboravila na rođendan, da je ujutro nije nazvala prijateljica moje majke i čestitala joj. Sjeli smo zatim u hodnik ispred njene sobe i pričali o godinama, što će danas imati za ručak i koji joj je šampon najbolji za masnu kosu.
Pored nas sjedio je mršav čovjek, kratke prosjede kose, ispijenog lica kao da mu kožu drži vakum. Ispod gustih požutjelih brkova dimila se cigareta, koju je do pepeljare spuštao izobličenim, kvrgavim i razrokim prstima. Bio je obučen u gornji dio iznošene trenirke i donji dio prugaste pidžame čije su nogavice padale preko crnih šlapa popucane kože. Slušao je naš razgovor i svako malo dobacio bi nešto nerazumljivo jer njegov je glas zvučao poput vrana u vlažno, maglovito jutro.
Do njega je sjela i sitna starica u kućnom ogrtaču išaranom ljubičastim cvjetovima. Sputala je ruke u krilo i počela se lagano ljuljati kao da jaše konja. Netremice me je gledala, i zatim otvorila usta, napinjući duboko izboranu kožu, kao da će vrisnuti. Ali nije bilo glasa. Samo je ostala tako, njišući se otvorenih ustiju u kojima oko suhog jezika nije bilo niti jednog zuba.
Ovo je moj unuk, govorila im je baka i pokazivala na mene. Nije bilo reakcije, osim što je čovjek sa cigaretom nešto graknuo. Činilo mi se da se Alisa dosađuje u zemlji čudesa jer su svi ostali likovi ovdje, na četvrtom katu staračkog doma. Čekao sam da nabace smiješne šešire i naprave čajanku u bakinu čast.
Iz lifta je tada izašao pogrbljeni. Gurnuo je kolica nekoliko puta i zastao. Pored njega je prošla medicinska sestra, i pogledom je pratio njen hod dok nije zašla iza ugla. Čudno ju je promatrao. Kao nekog tko čisti njegov mrtvi izmet.
Gospon Alen, ovo je moj unuk, doviknula je i njemu baka. Okrenuo je kolica, i pogledao me. U tom sam trenutku nesvjesno nagnuo glavu kako bi izravnao njegovu sliku u svojim očima. Vidjevši da sam shvatio što sam napravio, razvukao je usta u malen osmijeh.
Post je objavljen 22.01.2007. u 12:05 sati.