Kad mu je snjegović u snu rekao da se probudi, tad se i probudio.
Još je trajala noć, ali se kroz prozor probijalo svjetlo ulične lampe, a u njenom odsjaju na zidu sobe rojile su se stotine malih sjena: tragovi debelih, pamučnih pahulja koje je tamno nebo sipalo iznad grada.

Odgrnuo je poplun sa sebe i otapkao do prozora, kleknuo na stolicu i priljepio nos na prozor. Snjegović se cerio u dvorištu debel, okrugao i zatrpan svježim snijegom. Izgledalo je kao da ima dvije kape. Prava crvena, koju su mu on i tata jutro prije nabili na glavu, malo se spljoštila pod novom kapom, visokom i bijelom. Onom kakve nose dobri čarobnjaci u pričama koje mu je tata šaputao navečer prije spavanja.
I mrkva, najveća koju su našli u frižideru, bila je prekrivena snijegom, kao da ju je netko prelio šlagom. Pahulje su zasule i dvije grane zabijene u debeljka, i dječak zamisli kako je, samo minutu prije, snjegović njima grabio po dvorištu.
Stotine svjetlih točaka titrale su omotane oko ograde dvorišta, a pahulje koje je dohvaćalo svjetlo ulične lampe bljeskale su dok ne bi uronile u pokrivač na zemlji, i lampa se tu noć pretvorila u čarobno drvo na kojem se svake sekunde rađaju novi kristali, odlamaju se i umiru u bjelini koja najavljuje Božićno jutro.
Pri toj pomisli dječak se naježio od sreće, i na djelu prozora koji je zamaglio njegov dah, nacrta smješka. Siđe sa tolice, navuče papuče, ali stane kad je ruku položio na kvaku.
Što ako prepadne Djeda mraza? Što ako ga uhvati kako ispod jelke gura one debele, velike poklone koje je u pismima molio da mu donese? A što ako Djed mraz još nije došao? Brzo će svanuti, a on onda više neće moći zaspati, brinući se da Djed možda nije stigao do njih, pretrpan poslom.
Njegove misli prekine tihi zvuk koji je odmah prepoznao. Kuglice su udarale jedna u drugu. Netko se šuljao oko božićnog drvca. Srce mu jače zalupa, a obrazi zarumene.

Stigao je.

Pritisne kvaku lagano, kao da bi se mogla petvoriti u prah, i ušulja u hodnik. Priđe ogradi ispod koje je dnevna soba plesala obasjana plamenom iz kamina. Ukrasi na božićnom drvcu upijali su odraz vatre i na njemu su sad gorile desetine malih plamenova, razbacanih po jelki koja se raširila u kutu sobe.
Njene grane u podnožju obgrile su tri velike, crvene kutije. Dječaku se omakne glasni uzdah oduševljenja.
Iza ugla zatim izviri crveno srebrna kapa, ispod koje su se razlili sijeda kosa, brkovi i brada koja ga je podsjetila na šećernu vatu. Dva oka pogledaju u dječaka koji tad grčevito stisne ogradu.

Nije se mogao pomaknuti. Strah, sreća, ushićenje i nevjerica spetljali su se u čudesno klupko čije su ga niti sputale kao sjajnu drvenu lutku koju je drvodjelja upravo istaknuo u izlogu.

- Bio sam dobar - šaptom izusti dječak.

Sijeda glava i dalje ga je šutke promatrala.

- Znam - odgovori tiho naposlijetku.

Zatim se blago nasmješi i prisloni kažiprst na usne. Bilo je dovoljno da dječak trepne i crvena kapa i sjeda brada nestali su kao izbrisani sjenama koje su šarale sobom. Pričekao je još nekoliko minuta šćućuren iza ograde. Previše prestrašen da siđe dolje, otrčao je u sobu i zavukao se u krevet.

Čim su se pojavili prvi znaci zore, probudio je roditelje.

- Mama, tata, vidio sam Djeda mraza – uzviknuo je pentrajući se u krevet roditeljima.

- Jel ostavio poklone - protrlja otac oči.
- Je, i rekao je kako zna da sam bio dobar. Dođi da vidiš poklone - skoči sa kreveta i počne vući oca za ruku.

Kada su sišli u dnevnu sobu, dječak otrči do poklona. Njegovo ozareno lice ocu otjera i posljednje tragove sna. No, jedan pogled na sobu bio je dovoljan da mu izbriše osmijeh sa lica.

- Smijem otvoriti poklone – upita dječak već skidajući sjajne trake sa kutija.

Otac ga nije čuo. Otišao je nazad u sobu po ženu. Nakon 15 minuta sjedili su u kuhinji uz kavu. Telefon je bio nasred stola.

Čim je žena završila sa pisanjem, gurne pred njega list papira, a on dohvati telefon.

- Halo, dobar dan. Htio bih prijaviti provalu. Da...sinoć. Nestao je ženin nakit, moj novčanik, DVD player, dvije slike.... Naša adresa je...