Nije me bilo strah uzbuna, podmukle tutnjave iza horizonta, nije me bilo strah ljudi u odorama s oružjem, bilo me strah njihova pogleda.

Taj pogled širio se kao virus, kao tropska groznica. Prvo su ga dobili neki ljudi iz kvarta, zatim sam ga primjetio kod susjeda u ulazu, a zatim je došao i dan kad sam ga vidio u očima moga oca.

Majka je grčevito obavljala telefonske pozive, govorila kako ona još ima nekih 'veza', da neće on morati na front. Sredit će ona to.

Otac joj je uzeo slušalicu iz ruke.

Sljedeće jutro ga nije bilo. Nismo znali kad će doći, samo se s vremena na vrijeme pojavljivao na vratima, odložio oružje i skinuo odoru.

Nisam znao što bih mu tada govorio, što ga pitao, nisam se znao nositi s ratom.

Sve što sam znao, je izglancati mu čizme. Ništa više nije bilo sigurno, osim da će ih ujutro moći obući sjajne i ulaštene.

Kada se jedan dan vratio, a ja ugledao rupe od metaka na njegovom autu vojničkih boja, ujutro su mu čizme bile još sjajnije.

Kada sam ga noću vidio kako se trza u snu, još jednom sam ih istrljao.

A kada ih je jedan dan spremio u ormar, pastu za cipele sam bacio u smeće, i ujutro mu skuhao kavu.