eluard
ponedjeljak, 30.07.2018.
zagrli me zaista
nemoj mi pričati priče
ni vješati balone za oblake
obujmi me zaista
ne želim krzno leoparda, ni ljetnikovac na pirinejima
želim sibirskog vuka koji pjeva o anđelima
i suho
granje usred zime
po bronci suze mi putuju
po kakvosti vrtoglave
nedjelja, 29.07.2018.
četvrt do jedanaest
boljelo bi, a voljela bih
poletjeti s tobom
i da laži budu dozvoljene
i da ležimo, leteći
i da se okrećemo
i da nas pritišću bajke sa sretnim
završecima
prijatelji oko nas da se smiju
voljela bih, a boljelo bi
da ti utaknem u kosu
svoje nenamjerne oči
i svoju legaliziranu stanicu plavog sljeza
da ti razbarušim stavove
i promijenim ti čekanja
voljela bih
da nikad ne čekamo vrijeme ljubljenja
i da zagrljaji se račvaju na svim
našim raskršćima jedino prema nama samima
izaći iz plavog daška mogućnosti
iako ne razumijem o čemu pričaš
i obećala sam ti da ću te gledati uvijek
dok se smiješ
a globalna zatopljenja da ćemo zaboraviti
na večerima, poput ove, punim srca koje je
prepolovljeno zaboravilo na grijehe
i znam da nema toga što je krivo kad bih
te upitala, bi li volio i ti
vidim
ljetna večer pada, i ja krećem ulicom
tebe, sebe, sebe, tebe, tebe
vidim
puni mjesec
nemamo si više što reći
gledam ju otvoreno, sigurno je povalila puno njih
debele cicurine
i nožurine, rekao bi on
to muškarci vole, ali samo u krevetu
vani, ta svi bi htjeli manekenke
da se šepure, pokažu
gledam njega otvoreno
zvjezdano nebo je svima refleksija
tuge..i nečeg, promjenjivog
on se zaklinje licem, i svjetlošću
da razumije
pokušava mi reći
sa svim tim kurvama, da je to nebitno
ne bih te mogao voljeti
da nema njih
da nema njih ja ne bih pronašao ljubav
a one su tako iskrene samnom
i tako lijepe, i ofucane, onako kako ih ja želim
u praznim sobama
one su mi poput venera
i njihovi kilogrami su mi pošast
kao krvava prošlost mog naroda
one su pokušaj mene
da živim, da se kunem, i da se oslobodim
možda nikad ne bih
upoznao ljubav
da nema njih
subota, 28.07.2018.
Naši listovi
dok je tako sjedila za stolom, jedući, pijući, i gledajući kroz prozor u dva priljubljena stabla puna zelene krošnje, razmišljala je od kuda krenuti. pa od kuhinje.
povaditi će van sve stvari, posuđe, pribor za jelo i ine potrepštine, oprati
namještaj, staviti papir i sve vratiti natrag. a zatim će isto napraviti i sa
frižiderom i štednjakom.
na poslijetku će oprati prozor i pod. činilo se jednostavno i brzo.
zaronjena duboko
jedino onda vidim komešanje
i dodirujem vakuum u tebi
i dok me ljubiš, između struka i grudiju
pluća dišu neobično jasno
i doista se skuplja sve ono banalno
i odlazi od mene..
petak, 20.07.2018.
danas, bosi
ispod moje kože spavaju
munje, i grozdovi ,
a zvekeću mamuze livadom
i tvoje čizme u sjećanju izglancane
blješte
danas me bjelina oprala onim
satima što su izgubili imena
nemirne laži razumijem jako
iako tužna, smijem se ruži
koja cvate u mirisu
rujna
ispod mojih vijeđa preozbiljne riječi
tutora traže
miruju i gaze
danas, bose
i tvoja se koža danas skrila ispod moje
i tvoja se
nemilost tali
ti i tvoje se množi
nema utrobe koja se radosnije
smije od tvoga potiljka, na dolje
srazu smo slični
ovako sami
subota, 14.07.2018.
cvrčci
o toj mojoj nosivosti, sve najbolje
o vedrini, još i više
u miru, tišini, najžešće te čujem
tad koža, tad misli, tad i zvuk
zamiriše
o toj,..., mojoj, a i tvojoj, časti
o našim glasnim ordenima, i moći
o..., nama, o njima, nema više masti
kojom bi se mogla
podmazati duga
iznjedrimo boje, naše, i tvoje
budi svoja noć, dan svoj, i jeka
neka nam oni, nek nam cvrčci poje
kako su nam čela, kako su - daleka
mi smo samo sanjari
netko jednom reče
mi smo vojska spasa, mi smo krtičnjaci
mi smo samo ždrali, obale daleke
mi smo samo dali ono što nas peče
zahuktalo se ljeto, posegnuli prečaci
za onim što se pojilištem zove
nestali su neki, neki su se zvali, neki su znali
kojim putem poći
zov je uvijek sladak, ako ga tko ište
zov zove, on ne staje, on je tu, u nama
ako ikog ima, da nam naše biste
sad otkrije, nek je tu,
bez srama.
petak, 13.07.2018.
obećano putovanje
prvi puta, padao je snijeg. planinarska kuća na brdu. i tragovi
u snijegu. plavičasta boja mraka umiljavala se boji svjetla koje je
škiljilo kroz prozore.
valjalo bi ponovo putovati.
slika na zidu zvala je iz srca. iz dubine pregiba ruku,
iz zglobova prstiju i noktima grebala podne.
izmoreni pogledi sklonili su se u deponij. u mjesto egzila.
i još jedino tišina nije se dala vrednovanju.
potrage iseljenika, suze smeđe boje kože. a prazne zgrade
oglašavale su se da bi primile pridošlice.
sjajne oči.
tužni pogledi. nada. nestajanje. nepripadanje.
odjeća je skakutala cestom na premršavim tijelima
a koliko toga još nije pokazano.
ni službene statistike nisu prepoznale to mjesto.
tisuće, pa milijuni. pa opet tisuće. dvorane, hale
svih dimenzija. kreveti, zahodi, tuševi, hodnici, stolovi, lomovi.
prekriveni i presvučeni madraci, ulegnuti.
i njihova tijela. koja ne govore - ništa.
kroz prozore ponekad uđe i ptica. mrvice na podu mame, pa ona
skoči, i - hop. pojede mrvicu i odleti.
a te oči, one se ni ne pomaknu.
tko zna gdje su te oči. u novom svijetu. u slobodnom.
u razigranom.
naizgled nitko nije loše, i nitko nije mamuran.
i naizgled, ulice su privlačne sa svojim izlozima.
ali, smiju li na ulice?
oni radije biraju obronke planina. i tijesne nepoznate staze.
bez ljudi.
četvrtak, 12.07.2018.
orlova gnijezda
danas mi, dragi, oči tvoje zvuče
kao aleja ludih lopti
kao aure ljubičastog mjeseca što po nama plešu
od noćas
danas su moje ljepljive rukavice otplovile među patke
među kose bespuća i pokrivače sjena
danas su napuhane, od vode, i slane haljine
svjedočile hodočašćima i ranim sićušnim žabicama
pored jezera
na obali od zemlje, mi smo danas rasprostrli barjake
naše crvene, bijele i plave
koliko puta, danas, pa oduvijek, spotaknuti na strasti
i smilje, dotakli smo prapočetak
naše neodvojive dijelove tijela
mi smo otključali
pobjegle, iznemogle, od čekanja
naše skačuće kosti, i lica, i pramenove plama
prenakrcati disanjem lopoča, a u daljini crveno bijeli suncobrani
u pijesku, mirišu na lubenice
na jato ptica, i bogobojazne starice iz drvenih kućica, u sredini ljeta
ispod bjelokosti polutke te noćne
mi smo iščekivali ovaj srpanj
pokošena trava slatko nas vabi na podnevni drijemež
i tiho, tiho, izmiče nam glazba iz ženskih uvijenih bokova
dok iz muških teških šija širi se znoj napojenog vremena
petak, 06.07.2018.
vodoravni naleti
volim te koliko mi daš
na maslinu sad su se naslonila krila
volim te koliko me znaš
koliko traje let
koliko sam mila
nisam te mogla njemu dat
nisam smjela, htjela, bila pokrenuta
bila sam smjela da te tad
zaustave koliko su tijela..
široka
volim te koliko te znam
koliko te molim, koliko sam sama
volim te kao ilti znam
znam da su gore ostale za nama
nema dana, nema rose, sunca
koje može zamijeniti žar
volim te koliko si tu
volim te koliko te znam
a znanje, što je pak htjelo reć
i jel bilo išta u toj vešti
jel bilo što smo htjeli već
jel okrenuto sve nam svoje
blistaju li, što se to mrijesti
plovimo tako i mirno i slatko
plameno i plavo
sneno i dano
koliko smo tu, mi vječni smo svati
koliko sam tu, koliko si svoj
ne mogu te više svojim zvati
žarko te zovem, ponekad plačno
od ljepote, od miline
od bijelih stijena gradim ti usne
volim te usko
volim te, sinje..
nema te lipote koja bi te čula
da i sama nije od sokola
nema rumenih obraza, nema gužve
nema živosti od koje nisi ti
krasiš me slasno
toliko te volim, vrelo mi mijenjaš
a ja ti vrelom vraćam
daješ me strasno, jer tvoja nisam
daješ me koliko te volim
ponedjeljak, 02.07.2018.
samo one
noću tama leti
kao plavi puding
zvijezde su bliže
i spore
a sjajne
noću oblaci teže plove
jer mjesec se igra
i pretječe strijele
i sve je ušuškano noću
samo tvoje ruke
dragi, one gore
