eluard
petak, 13.07.2018.
obećano putovanje
prvi puta, padao je snijeg. planinarska kuća na brdu. i tragovi
u snijegu. plavičasta boja mraka umiljavala se boji svjetla koje je
škiljilo kroz prozore.
valjalo bi ponovo putovati.
slika na zidu zvala je iz srca. iz dubine pregiba ruku,
iz zglobova prstiju i noktima grebala podne.
izmoreni pogledi sklonili su se u deponij. u mjesto egzila.
i još jedino tišina nije se dala vrednovanju.
potrage iseljenika, suze smeđe boje kože. a prazne zgrade
oglašavale su se da bi primile pridošlice.
sjajne oči.
tužni pogledi. nada. nestajanje. nepripadanje.
odjeća je skakutala cestom na premršavim tijelima
a koliko toga još nije pokazano.
ni službene statistike nisu prepoznale to mjesto.
tisuće, pa milijuni. pa opet tisuće. dvorane, hale
svih dimenzija. kreveti, zahodi, tuševi, hodnici, stolovi, lomovi.
prekriveni i presvučeni madraci, ulegnuti.
i njihova tijela. koja ne govore - ništa.
kroz prozore ponekad uđe i ptica. mrvice na podu mame, pa ona
skoči, i - hop. pojede mrvicu i odleti.
a te oči, one se ni ne pomaknu.
tko zna gdje su te oči. u novom svijetu. u slobodnom.
u razigranom.
naizgled nitko nije loše, i nitko nije mamuran.
i naizgled, ulice su privlačne sa svojim izlozima.
ali, smiju li na ulice?
oni radije biraju obronke planina. i tijesne nepoznate staze.
bez ljudi.
