sad ti mašem, sad sam redatelj i naši odnosi
kao likovi se izvijaju
obline se pune,
mi smo rovokopači
iz daljine se vika čuje, izgubiti se
put ne bi htjelo
iz naručja majki skiću se sela
i mlijekom zori rasuto jedro
zatečeni, pred kućnim vratima
svirači će donijeti ujednačeno disanje
a sad
divlji psi u nama cvile, van žele
porinuti šumu
ograda naša sad su vile, koje sjeno čekaju da krene
poprimili smo nepažljivost
koja ispružena jauče
sad
prema pramcu nas vode maslinici
sad
zriju naše mašte
strmi uspon, na vrhu magle i jarbola
na vrhu bistrih uvalica
podno brijestova i vrbi
plodno tlo
modri kamenčići ne prestaju se pretvarati
u sive majušne barke, u zrna riže i kave
u latice nekog kiklopa
a ti, u kaldrmama rastačeš svoje priče
svaki dan, pa opet, pa nanovo
ponekad pripjevi tako metalno zvuče
i ponekad noge mirno pričaju
o toj kući, na plaži, uz more,
o tim svitanjima, i zalascima, koji tonu
o zaboravljenim usamljenim zdjelama salate
i tako redom
kao na špagu obješeni kostimi, nakon kupanja mokri
kao mlada loza
i šumovi bora
sve je pokriveno, i sve ko da vrišti ispod tih pripravnih ruku
za pomicanje
ako smo otišli, mi i nismo, ako smo došli, mi i nismo
ako smo tu, mi smo samo tu
i nigdje više
od prethodnih tjedana, izmorene terase sada će otpočinuti
svoja leđa
i kolo će preuzeti oni koji šute, koji zaboravu daju da diše
u mojoj dubini
orošene školjke
zlatni prah na vlatima algi
na ramenima dodir mreže
u mojoj dubini
orošene školjke
zlatni prah na vlatima algi
na ramenima dodir mreže
spavaj, anđele, ma gdje si
dubine snivaju, a jutra se troše
nemir tvoj i mene proganja
spavaj anđele, mir nek te nosi
snivaj, dušo, najdivnije proplanke
razbijam, tvoju pažnju dragi
kao sveto nebo sam, udar groma, modre angurije
i mokre svile
u peršina listu, iz gusjenica jabuke
vire otisci tvoje sjete, i posušena naranča
kao lelek stoji
ne, nemoj ići, vratiti se moraš, svi su tvoji, svi su tvoji
ovdje, ne, nemoj ići...
razbijam, tvoju pažnju dragi
kao sveto nebo sam, udar groma, modre angurije
i mokre svile...