Ne možete vjerovati? Vjerujte! Treći post danas, 3u1 dan, ništ posebno dan, al ipak dobar dan. Jer, kiša više ne pada (konaaačnooo) , nešto je toplije, vraća mi se volja za radom i učenjem, a to se odlično manifestira (i kompenzira, hehe) pisanjem postova. Hiperprodukcija vas može zavesti, možda uplašiti ili otjerati odavde, pa zato svečano izjavljujem da mi je ovo najvjerojatnije zadnji post koji ću danas napisati..
A kako je do njega došlo –
Ostavio mi danas komentar jedan bloger. Zavirih na njegov blog, pročitah zadnji mu post, i odlučih komentirati. Zalaufala sam se, pa zastala, i odlučila dva puta istu foru napraviti. Dakle, za dolje navedene misli i primisli zaslužan je ovaj post, pa možete najprije njega pročitati. I komentirati.
Je li jesen zaista jesen, kad počinje do kad traje? Teško pitanje. S godišnjim dobima sve se pošemerilo, malo smo krivi mi, globalno zatopljenje, ali i standard.. sjećam se kako je bilo nekad davno, kad sam bila mala, nije bilo u zimi paradajza i paprike za kupiti, znalo se kad se šta jede, kad šta raste i kad je čega sezona, a i tad je to bilo baš ono, pravo dobro i fino i mirisno..danas sve nešto jadno, a svega ima..
Baš sam sinoć razmišljala toj temi (nevjerojatno, slučajno? ne znam...) jerbo sam morala neke jesenske plodove junioru za vrtić spakovati. Ma, grintala sam sve u 16! Mislim, nek djeca donesu plodove jeseni u vrtić, pa će tamo, skupa sa tetama dočekati jesen - eto, tak mi je zakoniti jučer izreferirao. Uh, đe me nađe... znači, nemam svog vinograda i voćnjaka, pa nek po toj kiši i hladnoći idem u grad, nek kupim u voćarni nešto.. oh... i kako sad to? 24.10. će oni dočekivati jesen??? Veli zakoniti da je i njega to čudilo, al rekle mu vrtićke tete da mali naši ne znaju u datume i kalendar (znamo da ne znaju..mda), pa da im se sad zapravo jesen može pokazati. Što je točno. I okej, rekla bih. al ljudi..kišurina, mrak..ne ide mi se u grad. Pa sam neugodnu zadaću potisnula u zakutak svog uma ( tipične plavuše ) sve do večeri. Uh, točno sam bila razočarana kad sam se toga opet sjetila. Al draga moja sveki, našla rješenje. Hoklicu u dvorište, ( možete zamisliti scenu, dvomajka u 22 sata , u kišnu jesensku noć, u mraku dvorišta svoga, stoji na stolici, u jednoj ruci kišobran, u drugoj škare, režem preostalo, previsoko i nepozobano grožđe sa male lozice ), pa u podrum kod sveki, po malo jabuka (ihaa, nisma ni znala da su toliko nakupovali),a našlo se tamo i spremljenih oraha i lješnjaka, pa čak i jedna jako zgodna mala i plitka košarica u koju sam onda to sve fino dekorirala i još ukrasila ubranim i osušenim lišćem vinove loze ( svekrvina ideja, priznajem). A priznajem da mi se baš svidjelo, da smo se fino Mali i ja zabavili dok smo sve to radili.
Još sam samo malo grintava, al proći će me. Čim zaboravim da su još do prošlog petka te iste vrtićke tete vodile djecu u vanjski pješčanik, u hladni, mokri pijesak da se igraju. A vani ni u najtoplije doba dana nije bilo pretoplo. Konačno su shvatile da je ljeto otišlo, jesen došla… dobrodošla.
|
