Dragi moji, vidim po komentarima da tu tamo svratite do mene, a tamo ništa novog...i mislite da si guzu kvasim negdje na jugu, da sam otišla bez pozdrava... ništa od toga
Još sam na starom (radnom) mjestu, pa stvarno i radim..ko konj, kobila, kako vam drago. Jedan moj prijatelj ima izreku: "Radim ko crnac, a plaćaju me ko bijelca" a to i nije nešto bar tu na ovim našim prostorima...
Neću o tom kak nemam love, i ni o tom zašt me nije bilo.. još sutra sam tu i onda odoh u južne krajeve. Pripreme su kod kuće u tijeku, i fizičke i psihičke. Baš se nekako ove godine bojim putovati. I o tom sam htjela nešto više danas…
Prije točno dvije godine, na današnji dan, vraćali smo se sa mora. Novim autoputom, od Šibenika prema Zagrebu i dalje. Nije još bio pušten u promet tunel Mala Kapela ( ili tako nekako), pa se taj dio puta vodzio dvosmjerno, uzbrdo, pa nizbrdo... serpentine, ograničenje na jednom mjestu čak 30 km/h. Zakoniti je vozio jedno 50, maksimalno...
Vjerojatno već pogađate..bili smo pogođeni. Straga. Od strane austrijskog turista. Žurilo se čovjeku...
Odostrag moji sinovi. Malom je falilo 8 dana do prvog rođendana... Koja je to mukla tišina nakon udarca bila. Onda plač Maloga, nevjerica i šok na licu Velikoga... Ja istrčavam iz auta, i pokušavam otvoriti stražnja vrata, da izvadim dijete iz autosjedalice..ne ide, baš je tamo savinut lim... optrčavam oko auta, vučem Velikoga, pa Maloga van.. ljubim ih i pregledavam.... hvalim Boga što im nije ništa... bar na prvi pogled. Autrijanac obilazi oko svog mercedesa, neprestano ponavlja: šajze, šajze.... Drugi automobili prolaze, malo zastanu pa nastavljaju dalje. Bilo je 12 sati, podne. Jel možete vjerovati da se niti jedan nije zaustavio i pitao je li trebamo kakvu pomoć, jesu li djeca dobro, trebamo li vode.... baš nitko... do 13,30. Tad je po nas došao šogor, koji je pukim slučajem bio autom u Zagrebu... Zakoniti vadi fotoaparat i fotka...
Ja zovem policiju mobitelom. To je isto za pop**dit... 92 je broj policije, al ne kad zoveš sa mobitela....onda ne dobiješ nikog, samo te izbaci...moraš zvati neki predbroj, npr 01 za Zagreb... a koji predbroj sam ja trebala zvati? Gore brdo, nebo i sunce koje piči u glavu, dolje neka dumača, nigdje kuće, što ja znam u kojoj sam zoni, sa kojim predbrojem...Zakoniti se pokušava na engleskom porazgovorit sa čovjekom, govori mu da ćemo zvati policiju, da ne miče auto... u onoj panici pokušavam se sjetiti zadnjeg naselja kroz koje smo prošli...na znam, mozak mi zablokirao. Sjetim se! Zovem informacije. Objašnjavam situaciju i pitam ih koji predbroj trebam zvati da dobijem policiju...Konačno, nazvala sam, objasnila, došli su.
Uzimaju podatke, vozači pušu za alkotest. Moj Zakoniti 0,000 – naravno. Mislim i onaj drugi, manje važno. Naš auto je u nevoznom stanju (t=r), čekamo šlep službu...ja i djeca odlazimo sa šogorom, on ostaje....
Što da vam pričam, pogledajte....
i još malo bliže:
Šlep službu smo morali iskeširati kad su nam dovezli auto kući, istu večer – 3500 kuna. Ne moram ni reći da smo oplindrali dječje kasice i crne fondove (svako svoj).
Ja sam sutradan potražila lječničku pomoć, istegnuće vratnih kralješaka, dva puta rtg...malo bolovanja i hodanja po bolnici, malo voltarena...prošlo je.
Nakon dva mjeseca dobili smo ponudu o nagodbi – za sve ono 5 300 kn!!! A na autu je proglašena totalna šteta...
Naravno da se nismo složili. Danas smo angažirali odvjetnika... Živi bili pa vidjeli...
Jel me sad razumijete zašto se bojim puta u subotu, tunela, umornih vozača veeelikih kamiona i tako toga...
p.s. sutra ću vas pročitati i izkomentirati, sad gibam kući (pjevajući)
|
