Prvo: moram, moram, zaista moram zaozbać uhvatiti se knjige. I neće me biti na netu, na blogu, ne pozabite me
Drugo. Jučer smo imali malu, malu prometnu nezgodicu. Gotovo je toliko beznačajna na je niti nema. Ali ipak... Poslije posla, u dobro zagrijanoj staroj kanti jurimo po Malog, kod moje mame. Jako mi se žuri, planiram obnoviti boju kose. Ne zadržavamo se. Vozimo se u jedan veći trgovački centar. Po boju za kosu i nešto za ručak. Kupimo, izađemo, sjednemo, povežemo se ( Mali i ja, Zakoniti baš i ne ) . On vozi. Krene u rikverc. Bum. Mali bum. Ljudi gledaju. Stanemo sa strane. Izlazim i gledam štetu na dugom vozilu. Kamen pada sa srca. ( zar niste osjetili podrhtavanje tla???) Ništ se ne vidi. Što sad, pita se Zakoniti. Ja bih pričekala vlasnika, i rekla mu, ti si vozač, radi kako hoćeš. Sparkiramo se sa strane i čekamo. Dolaze. Mlađi par. Zakoniti izlazi i govori mu. Vlasnik se saginje, gleda, traži. I nađe. Sa strane, odbojnik iskočio iz ležišta. Probaju ga ugurati natrag. Obojica. S jedne strane su uspjeli s druge nisu. Gotovo bez riječi to rade. Ja sjedim u autu, kuham se. Žuri mi se. Odlučim. Izađem i kažem im- dokle ćete? Napravite sad ono što se radi u takvim situacijama, razmjenite podatke, mobitele, majstore...i da se raziđemo. Njih dvojica sliježu ramenima. Nikad nisu bili u takvoj situaciji. Veli pogođeni vlasnik: Čujte, da ga ja teram kod majstora, on bi rekao da mijenjam branik. To bi vas jako skupo izašlo. Mislim da bi bilo u redu da mi date 200 kuna, ja ću se s tim pokrit i svi sretni i zadovoljni. Zakoniti se laća šajtona. Vadi dvjestoticu. Pruža je Pogođenom, rukuju se. Razlaz.
Danas pričam to legici čiji je muž auto-majtor. Veli ona da nas je preveslao. Da tu nema što koštati 200 kuna. Da njenom mužu netko doveze takav auto da bi on to napravio zabadava. Ne znam. Meni je nekako savjest mirna. Ko prvo zato što nismo otišli iako smo mislili da se ništa tom drugom autu nije dogodilo. Ko drugo zato što su i moj Zakoniti i Pogođeni pokazali dobru mjeru kulture, odgoja, nije bilo psovke, vike, hvatanja za glavu. A svijet se i dalje vrti.
Treće. Za ovo bi mi tako dobro došlo da znam crtati, onako, kako je to Mali Djuro Antuntun nekad radio na svom blogu. Ali ne znam. ( ovo je uvod)
Zamislite slijedeće: tri kuće u nizu. Prva je ona u kojoj ja živim. Pokraj je ona od svekra i svekrve. Treća je susjedova, of kors. Okućnice svih triju završavaju u istoj ravnini. Iza je zemljište na kojem stanovnici obližnjih kuća imaju vrtove. Na ničijoj zemlji. Vrtovi su jako lijepi i uredni i nisu međusobno odjeljeni bilo kakvim ogradama. Svatko zna dokle je "njegovo". Da nije tih vrtova rasla bi trava, drač, korov, cvjetala ambrozija. Tak je na jednom malom dijelu koji nitko ne obrađuje. Iza zida od tog susjeda. Tam je moj šogor još prošle jeseni počeo krčiti. Ne za vrt, nego samo da mu pod nosom ne cvjeta ambrozija. Jako je maštovit. Pravi neki mozaik od prikupljenog kamenja. Dio je usitnio i posijao travu. Baš se trudi. Kad bude gotovo fotkat ću i objaviti. (ovo je pravi uvod)
Sjedim jučer u svom dvorištu i vidim kak susjeda iz svog dvorišta baca nešt preko zida. Pa se sagne i još nešto pokupi i baci preko. Oči mi ispale. A već mi je šogi pričao kak je susjed bacio limenku od piva isto preko zida. Na ničiju zemlju. Koji uljuđuje moj šogi. I što reći? Reagirati ili ne? (gotovo, kraj, ende, the end, fine, finito...)
|
