Jučer sam bila na blogerskoj kavici sa Francom. Uvijek je premalo vremena i uvijek ostane neispričanih priča, nedotaknutih tema. Tak da mi je došlo da ga nazovem čim je otišao, da mu kažem još ovo ili ono, al nisam, znala sam da vozi. Uglavnom, dragi Franc, hvala ti što me nisi zaobišao, bilo mi je ugodno na kavici, a i sadržaj vrećice je prva liga
Da, da, još sam i darak dobila. Pravi gospodin je taj naš Ribarnic@Man!
Sprema mi se naporan vikend. Jedna pričest i jedna krizma (firma, sv. Potvrda, kak već tko veli). Toga ima ovih dana u svim krajevima lijepe naše, tak da je sigurno i netko od vas ovih dana pozvan, ili i sam domaćin slične fešte.
Ne znam, al to je sve predaleko otišlo. Trošak za roditelje, frke, traženje pogodnih restorana, posuđivanje tanjura i stolica od susjeda...koma! I svaka strana ima svojih mozgalica. Mislim, roditelji cijelu organizacijsku frtutmu, tisuću pitanja. Koliko gostiju? Koliko vrsta kolača? Koga pozvati? Hoće li biti dovoljno jela? Jel malo čobanac i pečenka (prasetina)? A da i janjca okrenemo? Hoće li više ići pivo ili vino? Plastične ili staklene čaše?
Sve sam to prošla prije dvije godine. Zaista mi je glupo na taj način slaviti to što moje dijete prima prvu svetu pričest, al SVI tako rade! Kad sam se malo naglas počela preispitivati je li nam to sve treba, Veliki me je tako razočarano pogledao, nisam imala srca... I najveća je fora poslije u školi pričati tko je što dobio, koliko novca itd. Nažalost, al to je tako. I ništa, "raskrčili" smo dnevni boravak, postavili 4 stola za po 12 ljudi, i udri...Sad sam mirna do osmog razreda, što se domaćinskih briga tiče. Al imam "obaveze". Neki drugi klinci imaju svoje fešte. A ja problem: što pokloniti? Nekako je najlakše novac darivati, osobito kad su dječaci u pitanju. Djevojčice bi možda uživale i u nekom sitnijem komadiću zlata, al dečki, njima je šuška No1.
I ne mogu da se ne sjetim svoje prve pričesti. Mama mi je dala kod šnajderice bijelu haljinicu sašiti. Bila mi je prekrasna i osjećala sam se kao vila Amalka u njoj. Onaj ukras na glavi ne znam od kudje nabavila, bijele cipelice, of kors, i to je to! Kod kuće ništ posebno, osim malo posebnijeg ručka, valjda, ne sjećam se. Znam da je taj dan došla moja pok. teta iz Njemačke, i da sam dobila gumenih bombona, što je kod nas u to vrijeme bila prava pravcata atrakcija. Imam i fotku, crno-bijelu. Mnoštvo dječice u bijelom i naš župnik. Žao mi je što je nemam pri ruci, pa da napravimo nagradnjaču. Tko pogodi koje je 2mama, dobije kavu!
Na istoj toj fotki je moja jako dobra frendica. Koja tu fotku mrzi iz dna duše. Gotovo da ne mogu dalje pisati koliko se tresem od smijeha
Naime, nakon puno, puno godina, kad smo bile cimerice na Savi, otkrila mi je strašnu tajnu, i kako ona misli, svoju veliku sramotu sa proslave prve pričesti.
Bila je najstarija od troje djece. Živjeli su zaista skromno. Gotovo svu garderobu, pa i igračke dobivala je iz Njemačke, od tetaka i stričeva koji su tamo bili na privremenom radu. Sjeća se njihovih dolazaka i istovaranja velikih crnih vreća iz prtljažnika Merdže. A u crnim vrećama (onim za smeće) nalazilo se sve ono što su mali Švabe odbacili: i igračke, i odjeća i obuća. Nije to nju smetalo. Naprotiv, radovala se crnim vrećama i željno ih iščekivala. Tako je bilo i te godine prije njene prve sv. Pričesti. Znali su rodijeci što se sprema, pa su ranije i dovukli prigodnoga. Ali majka moje frendice malo je fulala. Pa je na glavu svojoj princezi stavila papirnati, čipkasti obrub koji je namjenjen da bude ukras ispod okrugle torte. Jebga, nije žena znala. A mala još i manje. I sve je bilo super i za pet do ljeta. Tad su rodijeci ponovno bili u kraju, pa su svratili, pa su i slike od pričesti vidjeli. Pa su im oči ispale. Od smijeha. Pretpostavljam da znate kome su oči bile crvene od plača.
|
