|
Svima hvala na lijepim željama i savjetima . Bolje mi je, jedino što mi je glas hrapav, pa zvučim ko vlado kkalember, da ne kažem nnadan vidoššević. Znate ih, zar ne? Ja imam problem sa pamćenjem faca, i to ne samo nekih likova sa estrade, politike, sporta, neg i onih iz mog okruženja. Nije da se žalim, ima i puno gorih falinga, al ponekad se zaista neugodno osjećam kad ne znam nekog kog bi trebala, npr. :
Slučaj 1
Prije podosta godina vozimo se moj dragi i ja ( točnije: ja njega vozim) po gradu i vidim čovjeka na pješačkom. Kažem dragom:
- vidi kako onaj čovjek sliči tvom tati
- pa to i JE moj tata! – pomalo razočarano izjavi moja ljubav
U to doba bili smo zajedno već oko godinu dana i ja sam njegovog tatu vidjela barem pet puta.
Slučaj 2
Kao zagrebački studoši šetamo dragi i ja tamo oko hotela Dubrovik. U susret nam u kožnjaku piči neki lik. I prođe. Ja ga komentiram:
- vidi kak se ovaj fura na Željka Bebeka. Ono – jakna, frizura...
- ludo moja, pa to je Željko Bebek!
- ah, pa dobro, ko bi reko da on nekud ide pješke – izvlačim se ja
Slučaj 3
Vrijeme radnje: studeni, 2004. godina. Ja u 8. mjesecu trudnoće. Idem pješke kod zubara koji baš i nije u centru. Obavim svoje, pa pješice natrag. Baš je bilo hladno i ružno vrijeme. Sva sam se skupila i zgurila, zamotala šalom. Pored mene se zaustavlja auto.
- Dva, oćeš da te povezem? Smrznit ćeš se!
- Joj, baš ti hvala
Sjedam u auto čovjeku kojeg ne poznam. Misli sijevaju kroz glavu. Ma šta mi može, dan je, zna mi ime, a tako mi je hladno...Pokušavam razgovarati, skužiti odakle se znamo, sramota me otvoreno ga pitati tko je. Mogao bi se naljutiti, ili pomisliti da sam prolupala. Pita me kamo idem. Smuljam da trebam u ljekarnu. Vozili smo se relativno kratko vrijeme, ali bila sam mu zahvalna.. relacija kao npr. Od SC-a do Glavnog kolodvora u Zagrebu. Evo i ostatka razgovora
- Pa kako si, Dva, što radiš
- Vidiš kako sam. Okrugla, debela, za mjesec dana trebam rodit. A ti?
- Ma, kod mene sve po starom. (baš mi je pomogao, a ja bih, kao, trebala znati kak je po starom! Idemo dalje..)
- Jel imaš posla? ( čačkam, nagađam..)
- A, teško je. Prije sam radio u kombinatu, jalovo je to. Sad imam svoju firmu, pa se nadam da će biti bolje. A ti? ( hebiga...al bar znam da je poljoprivredne struke, a i ne mora biti).
- Ja sam u KJDFKLJK. Nije nešto, al čovjeka veseli. A kako su tvoji? ( zadnja slamka – možda mu poznam sestru ili brata..)
- A tak, osrednje. Sad kad je tata umro, mama i ja smo sami, snalazimo se...Evo ljekarne. Ajd bok i drž se!
- E, pa puno ti hvala na vožnji. Pozdravi mamu! (valjda NJU znam..)
I ništa. Žarulja se nije upalila. Katastofa, ne znam tko me vozio! Zapamtila sam auto i registraciju.
Saznala sam tri godine poslije. Kad smo slavili godišnjicu mature. I priznala sam mu ;))
|
