Prođe sve, pa i produženi vikend..što bi rekli ljudi: idemo dalje za iste pare. A možda i ne za iste, a možda i ne dalje, bar ne ovako. Eto, ne znam kako da napišem...nešto mi opasno šteka na poslu. Možda mi se firma gasi, možda se ukida potreba za mojim radnim mjestom..sve nešto možda. A još jutros je sve bilo po starom. I onda jedan telefonski poziv, pa još jedan.. i tko zna kako će se završiti. Nisam neka paničarka, budemo vidili, što bi rekli zagorci, al ne sluti ne dobro. A baš sam se na neke malo veće životne promjene spremila, ali ne uopće u vezi posla.
I sad mi je sve bez veze. I osjećam se tupo. I tješim se da će se sve nekako riješiti, a opet znam da je nerealno to očekivati. A i opet, stari svijet kaže: svako zlo za neko dobro....pa i na tu sranu medalje valja računati ( a ne samo na Digitron, Buje).
A friz-šiz?
Ak nekog zanima, može čitati dalje. Još ću samo ovo na tu temu.
Bile su kasne osamdesete, i nosile su se šiške onako, podignute, pa savinute u jednu stranu, ne znam kako da to opišem, možda nađem kakvu sliku, pa stavim...uglavnom, mi smo TO zvali «kupusov list». I sad, sjedim ja i pokušavam spremit nek teški ispit. Normalno, ne da mi se. Pa si nalakiram nokte, pa malo sjednem učit. Pa si odem oprat kosu, napravim frizuru, zalakiram poštenski kupusov list, pa opet sjednem učit. Ne mogu se skoncentrirati. Smetaju me zvukovi kojekakvi. Uzmem nove novcate slušalice od Zakonitog, namjestim neku dobru mjuzu, usput se i našminkam malo, i opet se uhvatim knjige. I tako dođe vrijeme večeri. Odlučim da je dosta učenja. Zaklopim knjigu, ugasim kazić i sa glave polako, polako, da ne uništim frizuru, počnem skidati slušalice. I naravno, toliko sam ih raširila, da su napravile krccc i pukle :((
Ajoj, i šta ću sad...A baš su bile skupe, i baš su bile nove. Spustim se kat niže, u mušku sobu, a usput razmišljm kako mu to priopćiti.
- Bok, jesi gladan?
- Bok, jesam. Idemo na večeru?
- Da, al moram te nešto važno prije pitati....(cimer mu se pakuje van – da ne smeta. Ja ga zadržavam, mislim, bolje da imam svjedoka...)
- Pitaj.
- A jel ti mene voliŠ
- Naravno, i jako, jako.
- Jel me baš jako, jako? I bez obzira na sve?
- Pa, daaaa, ludo! Što te sad uhvatilo?
- Ma, ništa. Slomila sam ti slušalice, al bitno je da se mi volimo, jel tako???
Naravno, tako je. Slušalice su poljepljene, moj rajf je trajno poslužio za imobilizaciju slomljedog dijela. A od tada na svaki moj upit «voliš li me?», dobila sam protupitanje «a šta si sad shebala»
|
