Stil
cool
Isključi prikazivanje slika14
sub
02/26
Josipa, Lindsey i spust niz brdo čokolade
kojotica.blog.hr
Evo ga opet. Četrnaesti veljače. Nekada rek rodjendan Josipe Lisac i Miljenka Smoje, danas subota četrnaesti, horor nakon horora.
Samo što su ovoga neki pametni trgovci zamotali u ružičasti staniol.
Valentinovo.
Još jedno od onih "sranja ka su sa prišla z Merike", kako je to moja pokojna baba tvrdila cijeloga života dok sam je ja čudila o čemu to baba sere, kad je američko sve tako lipo šareno.
A i onaj pinac bader koga je slala njena rodjakinja iz Amerike uopće nije loš.
Sad mi je jasno da je baba u biti htjela reći nešto tipa : Valentinovo je dan kad se kolektivno gubi razum pod krinkom „ljubavi“, a zapravo se samo puni blagajna onim korporativnim lešinarima koji misle da smo svi skupa lobotomizirani.
Dobro, ovo nije rekla baba nego Umjetni u ugodnom razgovoru jutros na zahodu.
Btw, baš jedna korisna funkcija umjetne telegencije. Nekad je čovjek dok ujutro grije zahodsku dasku i čeka da mu govno lagano sklizne čitao ono sitno napisano na gelu za tuširanje i materinom/ženinom laku za kosu.
Danas kreneš u konverzaciju sa Umjetnim.
Koji je, moram priznati, suncokret i ulizica bez premca.
Nema šanse da se posvadjaš sa njim, uvijek se tako okrene da ti se priliže i složi sa tvojim mišljenjem.
Tako smo evo od dana zaljubljenih došli na korporacije i lešinarenje.
Jer ipak, u moru čokolade i pjesmi o ljubavi koje će tek krenuti, mora netko tradicionalno i popljuvati komercijalizaciju Valentinovog.
Što je u biti samo po sebi oksimoron ker je Valentinovo od samog početka i bio praznik konercijale.
No koga briga, glavno da se pljuje.
Žderući čokoladu.
U biti nije danas ni jeftino biti zaljubljen.
Najlipše stvari u životu su džabe, kaže Mara iz Fantastične.
E moj Mara je ne znan di ti na kojen oblaku živiš.
Pogledaj malo u butigi, tamo di ova tvoja radi na kasi.
90 grama cukra sa palminim uljem uz dodatak kakao košta ko pol kile teletine.
Ako ne i više.
Ali dobro, boli tebe kuki, ti si izmislija Sonju pa joj poklanjaš izmišljenu čokoladu.
Da je prava razmišlja bi tri dana jel bolje za Valentinovo joj poklonit čokoladu od Lindta od 90 grama ili zamotat dva šnicela u ružičasti papir.
I pazio bi dobro da ti vrati kusur, momak.
Nego kad sam već spomenula ovih 90g.
Nekad se čokolada prodavala na 100g.
100, 200 a kad se ide po onoj "neka Draga dimi" onda punih 300 grama.
A danas?
A Više nemaš normalnih sto grama da se čovjek pošteno zasladi dok psuje pred televizorom.
Ne, sad su uveli 90g, pa 135g, negdje sam vidjela i 172 i pol.
Možda i nisam, nego me jebe ona siva mrena koju ću morat kaf tad operirat ali tu je negjde, pol grama gore dolje.
Misle ti genijalci iz marketinga da smo mi debili.
Što naravno i jesmo.
Da ne vidimo kako su stanjili tablu, a cijenu napumpali kao da unutra melju dijamante, a ne cukar s dodatkom ulja za podmazivanje.
I još te tjeraju na višu matematiku!
Ajde ti, Mara, podijeli tablu od 135 grama na četiri dijela bez integralnog računa i petogodišnjeg studija matematike.
Kako god prelomiš, netko je zakinut.
Na kraju, da ne bi došlo do obiteljskog rata oko 3/17 prisiljena si pojesti sve odjednom.
Sama.
Za tvoje dobro, naravno.
Da se ne mučiš s matematikom.
Ma mrš.
A sutra će mi onda isti onaj časopis koji je pisao gdje ima čokolade na popustu savjetovati kako da smršavim.
I to dugoročno.
Bez čo-ko efekta.
Jo-jo, moš mislit.
Osim ako nije kratica za još-još (čokolade).
Probudila sam se u devet, što je za ovu subotu čisti mazohizam.
Bolja polovica je već odavno zbrisala na posao.
Pametno.
Pobjegao je sa mjesta zločina prije nego što sam uopće registrirala da je danas "onaj dan".
Stan izgleda koda ga je bomba pogodila.
Zašto svi kupuju čokolade a nitko se ne sjeti naručiti čistačicu kao poklon.
Eto, meni bi to bilo puno više seksi i romantično od bilo koje čokolade i ruže.
I te ruže.
Ne znam šta svi u njima nalaze.
Jebate šta ja ne volin ruže.
Tulipan, jorgovan, to su cvita dva.
Koja jebena ruža.
I to su izmislili pametni trgovci jer ju mogu prodavati na komad a Let 3 stavljat u šupak.
Da stvar bude bolja, ni od sina nikakve koristi.
On, naravno, slavi Valentinovo s prijateljicom, pa mu ne pada na pamet pomoći oko čišćenja ovog kaosa.
Sad je sigurno i on negdje u redu za onih 90 grama cukra dok ja ostajem sama s prašinom i Gandalfom koji urla kao da je upravo krepao od gladi jer sam ja, eto, odlučila odspavati koju minutu duže.
Mijauče tako dramatično da bi mu u HNK-u dali glavnu ulogu u Hamletu u Mijauši donjoj.
Najmanje.
A sad akcija.
Moja sjebana noga i ja krećemo u osvajanje dnevnog boravka s krpom u ruci. Dok ja balansiram kao pijani pelikan pazeći ds ne završim i opet na kirurgiji, sjetim se Lindsey Vonn.
Slika na krevetu, sva sretna i speglana, s onim fixateurom na nogi koji izgleda kao da je čičak-trakom spojen na plahtu, a ne uvrnut u kost na četiri mjesta kao u mojem slučaju.
Ona s tim željezom na plahti mlati milijune, a ja se sjetim sebe u onoj bolničkoj postelji.
Danima mi nitko od osoblja nije imao vremena oprati kosu jer nisam mogla iz kreveta, a kamoli da sam pozirala.
Izgledala sam kao statist iz Walking Dead-a kojem su ugradili antenu za 5G signal.
A Lindsay?
Počešljana, plahta popeglana, fiksater izglancan, sponzori plaćaju na dnevnoj bazi dok ja sama čistim stan na Dan faking zaljubljenih uz gluhog Gandalfa ko glazbenu pozadinu.
Za to vrijeme, Ivano Balić ima najpametniji plan.
Čovjeka savršeno boli džon za Valentinovo, proizvođače čokolade i ove što mjere gramažu apotekarskom vagom.
A posebno mu puca za Lindsay i onog Norvežanina koji je zaboravio da poslije jebanja nema kajanja pa plače za bivšom curom već pola Olimpijade.
Ivano sjedi negdje u miru i slaže puzzle.
Mir, tišina i par tisuća komadića nečega što treba spojiti.
Ako i ne, ko ga jebe, nebitno.
Bez pritiska, bez glupih mašnica i rozog staniola.
Ja odoh sad mahat metlom i ribat kupaonicu.
I dok Gandalf pada u nesvijest jer svo ovo vrijeme na zahodu pišem post, umjesto da ga nahranim...
Sretno vam Valentinovo!
I nadam se da ste barem dobili punih 100 grama nečega.
04
sri
02/26
KRMENADLI PROŠLOSTI 4
huc.blog.hr
Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.
Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.
Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.
Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.
Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:
Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)
TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…
A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.
Merlin.
Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.
Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.
Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.
Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)
U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.
Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.
A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.
Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…
Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.
Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.
Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!
Slučaj 3
Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr