subota, 31.12.2011.
Istinsko Znanje i Biblijski Pad
Jasno nam je, dakle, da um može da djeluje samo u okviru prostorno-vremenskih šablona – izuzev kojih misao uopće ne može funkcionirati. Također smo shvatili da se istinska spoznaja trenutka, odnosno stvarnosti, ostvaruje isključivo ovdje i sada – a to je upravo stanje kada nije aktivan naš analitički um (njegova analitička funkcija), jer kada je um aktivan on mišlju prianja, ocjenjuje i prema tome, prima lažnu sliku. Stoga, budući da je svo naše „znanje“ zasnovano upravo na tim, i takvim, aktivnostima uma, znači da je ono ipak samo LAŽNO ZNANJE; iako smo mi, oduvijek slijepo vjerujući umu i njegovim nesavršenim instrumentima, uvjereni da je to, i takvo, znanje jedino moguće, jedino dostupno čovjeku, i jedino ispravno.
Kada smo ovdje i sada, mi ne prianjamo nego samo opažamo ono što nam donosi trenutak; percipiramo situaciju i događaje onakvim kakvi zaista jesu: NEUTRALNI. Postajemo zaista svjesni onoga što se događa – „onoga što jeste“ – bez našeg EGO-uplitanja i stvaranja vlastitih dojmova. Tada postajemo svjesni da je sve to samo jedna velika iluzija i varka uma, jedna velika kozmička „Predstava“, koja uopće nama utjecaja na nas – dok god joj ne prionemo i, time, podlegnemo. Uviđamo da ona sama po sebi nema nikakvu realnu energiju kojom bi uticala na nas, nego joj, uvijek mi sami tu energiju „pozajmljujemo“, nesvjesni svoje ne svjesnosti!…
Pošto je svo naše „znanje“ rođeno iz te ne svjesnosti, i rezultat je isključivo vlastitih „dojmova“, znači da je utemeljeno na spoznajama kroz EGO, tj. na Laži! – No, iako je ova činjenica toliko očigledna, ipak smo je zaista vrlo rijetko svjesni, ili je čak uopće nismo svjesni, jer vjerujemo da je to, i takvo, naše znanje istinsko i da potpuno istinito karakterizira „ono što jeste“ (prirodu, svijet, samu realnost, kakvi oni zaista jesu).
Zato nam je neophodno da „osjetimo“ i zaista osvijestimo lažnost takvog našeg „znanja“:
- Svima je poznata činjenica da što više znanja nagomilavamo („posjedujemo“), to nam se više šire vidici nepoznatoga, odnosno: što više znamo, to jasnije uviđamo širinu vlastitog neznanja! Jedna izreka kaže: “Što se penješ na viši vrh, vidiš veće područje koji još treba istraživati.“ – U vezi sa tim postoje i mnoge druge izreke, kao visoki dometi sagledavanja činjeničnog stanja stvari u okviru ove naše relativne stvarnosti, kao što je i ova sljedeća koja ukazuje na prirodu samog uma: „Što je um širi, tim više pati zbog svojih granica.“ …To su zaista velike istine, kojih uglavnom nismo svjesni u onoj mjeri u kojoj bismo to morali biti. A kakva je njihova poruka?
Naime, ono što je zaista istinsko (a ne samo da ga mi takvim smatramo) jeste jednostavno to što jeste i takvo kakvo jeste – i ne može biti nikako drugačije. Međutim; što je sa našim znanjem!? – Što ga više ima, to, ustvari, manje znamo (manje ga imamo!); tako da „vrhunac znanja“ rezultira svjesnošću potpunog neznanja! Pa, i sam Sokrat, koji je u Staroj Grčkoj smatran za jednog od najmudrijih ljudi svoga vremena, na vrhuncu svojih kapaciteta izjavi ono čuveno: „Znam da ništa ne znam!“ (lat. „Scio me nihil scire!“). …Da li je to onda zaista istinsko znanje, ili mi samo mislimo (vjerujemo) da je ono takvo?!
Istinsko znanje predstavlja ocean znanja a ne ocean neznanja! Kako bi uopće i moglo biti drugačije!?… A ne kao što je to slučaj sa našim „tzv. znanjem“: kad dostigne kulminaciju, čovjek uviđa da zapravo, ništa ne zna (!?!). Jednostavno; moramo shvatiti da: Ako se istinsko znanje umnožava onda je njega sve više i više, dok ako se lažno „znanje“ umnožava onda je znanja sve manje i manje. – To je jednostavno, Zakon Postojanja.
Zar je potrebno još nešto – još činjenica, još argumenata, još dokaza… – da bismo bili u stanju shvatiti da je svo naše „takozvano znanje“ samo laž i iluzija kojoj slijepo vjerujemo, a da je istinsko znanje – znanje u pravom smislu značenja te riječi – ipak nešto sasvim, sasvim drugo!
Istinsko znanje se ne spoznaje analitičkom aktivnošću uma, nego „doživljavanjem istine“ cjelokupnim svojim bićem. Um nam može koristiti samo u tom smislu da na vrhuncu aktivnosti vlastite logike (pri njenim naporima da definira stvarni položaj stvari, i njihov međusobni odnos, u okviru ove EGO-realnosti), sebe samog dovede do tačke neizbježne Kontradiktornosti u odnosu na suštinu vlastitih postulata na kojima se i sam temelji – do samog ruba osobne konačne Negacije. Kad konačno dospije do tog „Ruba Provalije“ – gdje njegova dualistička logika, konačno i neopozivo kapitulira pred neizbježnom izvjesnošću dimenzije apsolutne NEDUALNOSTI (dimenzije apsolutne Stvarnosti; „Pravog Stanja Stvari“) – tada se suočava sa svojom „najgorom noćnom morom“, svojom vlastitom suštinom, i „Roditeljem“ od koga je u cilju očuvanja svog vlastitog identiteta, čitavu vječnost boravio u samo-nametnutom izgnanstvu: veličanstvenim PARADOKSOM!
Pred tim Stanjem, gdje Istina boravi u svom izvornom obliku vječnog, te nikad i ničim narušenog, „Nerazdvojnog-Jedinstva-Suprotnosti“, um biva neposredno suočen sa svojom vlastitom istinom – suštinom svoje lažne i ničim utemeljene „vjerodostojnosti“ – i tog ISTOG TRENUTKA biva izložen samo-okončanju, vlastite dez-integraciji: situaciji upravo identičnoj onoj u kojoj se nalazi TAMA pri svom neposrednom susretu sa SVETLOŠĆU! Tu, i tada, zakoni svijeta Dualnosti (ove naše EGO-realnosti) – ne da „prestaju da vrijede“, već nikada i nisu vrijedila (!!!); i u tom svjetlu istine rađa se takva bistrina svijesti gdje Duša ne dvosmisleno-jasno uviđa zajednički „podzemni“ KORJEN cjelokupne izvanjske, naizgled razdvojene i u međusobnom antagonizmu, manifestacije neizmjerno bujne „Biljke“ ovog Svijeta Suprotnosti. – Uviđamo istinu da je sve „izvanjsko“ samo „naizgled“: da otoci nisu „otoci“, već nikad razdvojeno jedinstvo u okviru cjelokupne kopnene mase (voda samo stvara iluziju njihove razdvojenosti); da valovi nisu „valovi“ – zasebni entiteti na nekakvoj, „površini“ oceana – već organsko i nerazdvojno jedinstvo cjelokupne oceanske vodene mase, te da njihova suština (istina) jeste Ocean, a ne njihova „osobnost“ (za-sebnost); da, uostalom, kapljica nije „kapljica“ već sam OCEAN (kao i obratno!) – što samo ovisi od „ugla promatranja“; i konačno, da čovjek nije „čovjek“ – kao zaseban entitet, „ličnost“, „otok“ – već da njegova (naša!) suština jeste VJEČNO I BESKRAJNO KOZMIČKO SVESUŠTINSKO JEDINSTVO: sam UNIVERZUM !!!
Dakle, um nam koristi samo toliko da našem „unutarnjem vidu“ prezentira lažnost i zabludu postojećeg „znanja“, koje je produkt njegove vlastite aktivnosti (spoznaje kroz EGO); a kada laž biva osvješćena, ona tada sama otpada od uma i otkriva istinu. Zato se istinsko znanje „stiče“ isključivo nadilaženjem (transcendiranjem) lažnog znanja, tj. svega onoga što samo „mislimo“ (vjerujemo) da znamo.
Svo naše znanje se, ustvari, bazira na „vjerovanju“! – Mi vjerujemo svom umu i zaključujemo da su znanja stečena njegovim analitičkim istraživanjem, takva kakva jesu, istinita. To je poput situacije kad nam prijatelj ispriča, pa makar i do u detalje, kako je bio recimo u Americi. Tako vjerno nam opiše svaki svoj korak i svaki svoj doživljaj pa nam čak pokaže i fotografije sa tog putovanja … – ali nama, koji tamo nikada nismo bili, ostaje mogućnost zaista samo: da vjerujemo u to, ili ne. Zato su sva naša takva, „znanja“ samo znanja iz „druge ruke“ a nikako rezultat istinskog iskustva i spoznaje. Također slijepo vjerujemo i svojim čulima, kao našim organima percepcije stvarnosti, koja primljene informacije prenose umu na analizu, iako su i ona sama, kako smo to već uvidjeli, suviše ograničena i neadekvatna da bi percipirala samu stvarnost.…Čvrsto vjerujemo svojim „šarenim naočalama“, nesvjesni da gledajući ne vidimo i slušajući ne čujemo: ne vidimo i ne čujemo Istinu (Stvarnost) „onoga što jeste“. – Nikada ne vidimo i ne čujemo REALNOST već samo vlastite, EGO-kreirane, Predstave (Pred-stavove!) o njoj.
Istinsko znanje (Svjesnost istine) stiče se spoznajom istine, a ova se spoznaje nadilaženjem laži! Da bi se laž nadišla neophodno ju je „odmotati“ i ogoliti je u potpunosti – tek tada je uviđamo ne samo umom već „cijelim svojim bićem“ i ona otpada od nas, odnosno prestajemo se vezivati za nju. Ovo možemo sagledati na primjeru:
- Ako kažemo nekome od pušača da je pušenje cigareta štetno po njegov organizam, gotovo svaki će kao iz topa odmah odgovoriti da i on sam, naravno, to „ZNA“; ali će i dalje nastaviti da puši!… Međutim, kad dođe vrijeme i počne osjećati, odnosno doživljavati, negativne posljedice te svoje loše navike, i to do stupnja da mu se svijest počne silom prilika, istinski buditi za svu ozbiljnost situacije – kad mu (i ako!) svijest dođe do tog nivoa da cijelim svojim bićem, bez rezerve i kompromisa, osjeti istinu o štetnosti tog poroka – i kad time više ne ostane ni jedan jedini njegov „dio“ koji bi ipak htio zadržati tu naviku, tada cjelokupna energija njegovog („Probuđenog“) bića stupa u akciju i ta probuđena životnost njegove (naše!), inače usnule svijesti čini to da se potpuno Oslobađa od navike: prestaje joj davati svoju osobnu energiju za njen opstanak – i ona sama Odumire, tj. otpada od njega! …Tek tada je on stekao istinsko znanje o suštini same laži (navike, kao lažne „potrebe“) i spoznao je pravu istinu svoga bića i svojih mogućnosti: da ZAISTA može bez nje (navike, tj. cigareta).
Svi mi „znamo“ da možemo bez svojih navika, odnosno vezanosti i ovisnosti, i da smo „jači od njih“ – ali nešto i nismo baš mnogo „raspoloženi“ da to znanje primijenimo i u praksi …nekako nam se „ne da“(!); pa zato i pokraj sveg tog „silnog znanja“ ipak im stalno podležemo. Da li je to, onda zaista znanje, ili ipak samo zabluda; kada je činjenica da nas istinsko znanje oslobađa svih ovisnosti i dovodi do spoznaje svoje autentične Slobode?!! Kakvo je to „znanje“ koje nas vodi u ovisnost, ropstvo i neznanje, i održava u tom stanju?! …To nije, i ne može ni biti, istinsko znanje nego je ono temeljeno samo na vjerovanju (uvjerenju): „Uvjeren sam da je tako!“; „Uvjeren sam da sam snažan!“; „Uvjeren sam da mogu ostaviti tu naviku!“; „Uvjeren sam da znam pravu istinu!“; … „Uvjeren sam da Amerika postoji!“ (iako nikada tamo nisam bio…), itd. – a što uopće nema nikakve veze sa bilo kakvom implikacijom na to da li je nešto zaista istina ili ne, odnosno da li nešto zaista postoji ili ne, već samo ukazuje na činjenicu da između istinskog ZNANJA i istinskog ISKUSTVA (a ne samo pukog „vjerovanja“) stoji, i mora stajati, „znak jednakosti“; kao i da su nama sva „znanja“ ovog svijeta beskorisna ukoliko nisu bazirana na temelju tog i takvog, neposrednog – ISKUSTVA.
Samim „vjerovanjem“ mi sebe tješimo u svojoj pasivnosti i lijenosti da krenemo putem Istine i istinskog Znanja i time odbijamo da svojoj slabosti pogledamo u oči; dok, čim se suočimo sa njom ona otpada, jer zaista uviđamo (osvješćujemo), a ne samo da vjerujemo u svoju autentičnu snagu i moć: da možemo bez nje – i ona nestaje.
Vjerovanje je samo paravan za laž – paravan kojim se EGO skriva, i štiti, od svjetla istinskog znanja; odnosno paravan iza kojeg EGO od našeg vida zaklanja pravu istinu, podmećući nam, kao zamjenu, svoju „interpretaciju“ istine. …Pa, ako nešto znamo – onda to ZNAMO! Gdje tu onda ima ikakvoga mjesta nekakvom „vjerovanju“? Ako ste vi (pouzdano!) otac dvoje djece, da li ćete onda reći: „Ja jesam otac dvoje djece.“, ili: „Ja vjerujem da sam otac dvoje djece.“?! Odnosno, ako je nekima ovaj primjer možda suviše „škakljiv“, da li ćemo reći: „Ja sam (jesam) rođen i živim na planeti Zemlji.“, ili: „Ja vjerujem da sam rođen i da živim na planeti Zemlji.“?! – Ono što ZNAMO to je onda nepobitna činjenica; dok ako tog, i takvog iskustva nema, onda nam „spas“ može pružiti samo uvjerenje odnosno „vjerovanje“.
Ta razlika između „JESAM“ i „VERUJEM“ – jeste razlika između NEBA i ZEMLJE; između ISTINE i LAŽI; između ZNANJA i NEZNANJA; između SVECA i GREŠNIKA; između POSTOJANJA i NEPOSTOJANJA …i ona jeste razlika između „Ja Jesam“ i cjelokupne Kreacije u njenom „Palom stanju svesti“.
Inače, taj „Pad“ je prikazan čuvenom simbolikom o razlogu zbog koga je čovjek „istjeran“ iz Raja: Eva (čovjekov ženski princip!) je kušala „voće“ sa „Drveta znanja dobra i zla“, pa ga ponudila i Adamu (čovjekov muški princip), i tako su oni „postali svjesni“ svoje otuđenosti od Boga, tj. otuđenosti od ostatka Kreacije, i „oči su im se otvorile“ za spoznaju svoje vlastite „golotinje“! Tada se, uslijed narušenoga jedinstva i harmonije, javio i stid zbog te golotinje – i tu je počeo čovjekov sunovrat: počelo je zaogrtanje svim i svačim, samo da bismo, po mogućnosti izbjegli suočavanje sa Istinom (svojom prirodnom, autentičnom i nevinom „Golotinjom“). Tu počinje naša privrženost prema Laži, naše robovanje njima, kao što tu počiva i srž cijele poante u vezi „izgnanstva iz Raja“ i nemogućnosti našeg povratka istome. …A sad razmislimo samo da li je ono drvo bilo drvo Znanja ili drvo „znanja“? Da li je kušanje tog „ploda“ donijelo spoznaju nerazdvojnog jedinstva cijele Kreacije, ili „samosvijest“ sebe kao zasebne i izolirane jedinke („otoka“)? – Biti će da je ipak pravo znanje postojalo prije kušanja tog „slatkog (gorkog!) ploda“!…
Nije teško shvatiti da je „tada“ i „tako“ rođena Iluzija, odnosno naše bespogovorno vjerovanje u prividnu autentičnost principa DUALIZMA, odnosno „dualističkog ustrojstva“ Stvarnosti, ovog svijeta (prividnih!) suprotnosti, odnosno samog Univerzuma. …Eto „Kako“, eto „Kada“ i eto „Gdje“ je došlo do te katastrofalne, praiskonske, „ZAMJENE TEZA“; i eto „Kako“, eto „Kada“ i eto „Gdje“ je rođen – EGO.
Konzumacijom „Voća“ sa „Drveta (po)zna(va)nja dobra i zla“, odnosno robovanja EGO-standardima (!), mi ne da smo stekli slobodu izbora i odlučivanja „svojom glavom“ i u svom najboljem interesu, nego smo samo-kažnjeni samoizgonstvom iz takvog Stanja (svijeta, stvarnosti, dimenzije) gdje naša sloboda i sreća nisu uvjetovane bijegom od jedne od suprotnosti ili očajničkom borbom za onom drugom, već su one prirodan nusprodukt našeg dobrovoljnog, svjesnog i drago-voljnog iskustva bivanja u okviru Nerazdvojnog Jedinstva cjelokupne Kreacije. Tu je naš ultimativni Interes, i tu je područje naše vrhovne, neograničene i ničim uvjetovane Slobode! …I sasvim sam siguran da je Isus, rekavši: „I spoznati ćete istinu, i istina će vas osloboditi!“ ukazivao na ovu spoznaju istinskog znanja – spoznaju ovog nerazdvojnog JEDINSTVA; a ne na konzumaciju onih „gorko-slatkih“ plodova „Drveta Neznanja“!
Istina je akcija, ona je život, a vjerovanje razdvaja od svega toga i umrtvljuje nas u iluzijama. Vjerovanje podrazumijeva „bavljenje“ istinom (aktivnost uma – „onoga koji se bavi“), dok znanje istine podrazumijeva življenje istine (akcije cijelog bića). Zbog toga istinsko znanje podrazumijeva njegovu automatsku i istovremenu PRIMJENU, odnosno: Znanje postoji samo onda kada se ono primjenjuje – kada se ŽIVI!
Znanje koje ne isključuje, i koje dozvoljava robovanje lažima (EGU i produktima EGA) nije istinsko znanje – dakle nije znanje – i ono nas drži slijepima za istinu dok god ga se držimo. …Badava onaj pušač „zna“ da može bez svog poroka, i da je „jači“ od te svoje slabosti, kad to znanje neće (ne može, jer neće!) da primjeni. Takvo znanje je obična „magla“, pa i ništavnije od same magle – jer magla bar ima svoju, kakvu-takvu, konzistenciju, a ovo „znanje“ nema NIKAKVU.
Robujući lažnom znanju, ostajemo živjeti u iluzijama i zabludama; a EGO, sa svojim lažima i dalje ostaje gospodar naše slobode – naše psihološke, i svake druge, neovisnosti. Tek kad odlučimo odbaciti to lažno znanje, odnosno kad sve ono što „mislimo da znamo“ dovedemo pod otvoreno pitanje, ostvareni su uvjeti za uvid u ISTINU, tj. realizaciju istinskog znanja. – Kad postoji takvo znanje (takva svjesnost), onda nema EGA, nema „ja“ koje bi reklo: „Ja znam!“. I zato, svaki onaj koji tvrdi da „zna“, sasvim sigurno je da NE ZNA; on samo misli (vjeruje!) da zna.
Kada istinsko znanje zaista jeste (kada ga zaista ima-mo), onda ono nije svojstvo onoga koji zna već njegova, manifestirana ili nemanifestirana suština – a suština nečeg je isto što i ono samo (ono što ono jeste!). Prema tome, tada ne postoji razdvojenost („odnos“) na „ja“ i na ono što nije „ja“ (a što „ja“ nastoji da spozna), već tada Znanje, Spoznavaoc i Spoznato jesu u izvornom i nerazdvojnom Jedinstvu. …Tada postoji samo Znanje, a to Znanje je ono što „Ja Jesam“: SVESUŠTINA.
Drugi Kristov dolazak
Prošlo je više od dvije tisuće godina od tog, Njegovog (prvog) dolaska, i tko je išta shvatio – shvatio je; a tko do sada nije, taj teško da uopće i hoće.
Ova EGO-civilizacija, koja je robujući EGO-u degradirala sve istinske vrijednosti koje je uopće i mogla degradirati (i to, opet, sve vođeno Zakonom-prirodnog-toka-stvari!), polako ulazi u stadij kada će, konačno, biti spremna za novu – onu posljednju i završnu – stepenicu u evoluciji razvoja (ljudske) svijesti, a što je još davno najavljeno kao „Drugi Kristov Dolazak“. Dolazi vrijeme o kojem je Govorio rekavši apostolima: „Ovo vam govorim u pričama; ali će doći vrijeme kad vam više neću govoriti u pričama, nego ću vam upravo javiti za oca.“ (Jov.16;25) …To vrijeme je baš sada – mi već živimo u njemu: vrijeme, za one koji imaju „uši da čuju“, da i one „veće“ istine koje je On tada donio i prikazao kroz simboliku Svojih divnih priča i parabola, budu prikazane na najneposredniji mogući način! To je sada moguće upravo zbog ovakvog stupnja svijesti ovih (svih nas!) koji to mogu „primiti“…i širiti dalje.
Mnogi su „Drugi Kristov Dolazak“ zamišljali da će biti poput onog prvog: da će se opet pojaviti u ljudskom obličju i konačno dovršiti Svoju započetu namjeru. Međutim, ovaj put to biva „malo“ drugačije. Naime, ovaj put se Njegova Svijest „spušta“ (uzrasta!) na globalnom nivou, u vidu Suptilne Vibracije Istine, koja suvereno i sa vrhovnom ljubavlju nježno „preuzima“, i nastavlja da vodi, sve one koji joj sa dobrodošlicom otvore svoju svijest; dok oni koji se u strahu pred Njom „zamotaju“ u svoje mračne i teške vibracije, držeći se svojih „istrošenih“ i zastarjelih koncepata i šablona, bit će neminovno rastočeni zajedno sa svim tim zabludnim EGO-predstavama od kojih su svo vrijeme tvorili svoje biće. To je već u velikom zamahu, i ovo nije nikakva utjeha onima koji su utjehe žedni, pa čak niti opomena onima koji su i pored vlastitih očiju slijepi – već Činjenica!
Već je uveliko na snazi jasno odvajanje „žita“ od „kukolja“, i to je savršeno jasno svakome tko zna da gleda, sluša i zdravo rasuđuje. Mi SADA živimo u tom „biblijskom“, vremenu, i dolazi doba definitivne, jasne i nedvosmislene odluke kojoj strani će se tko prikloniti. …Pravi izbor jeste Istina – nijedna „strana“, nego Istina – jer jedino tako se iskoračuje iz svijeta EGO-suprotnosti, svijeta „zla“ i „dobra“, okovanim gvozdenim i zlatnim lancima, svijeta vladavine zakona karme… i stiče ono, od iskona nam garantirano, pravo na apsolutnu Slobodu, Ljubav i Život!
I, TO je Njegova Poruka ovog puta: Da više nije dovoljno – kao što je to bilo tada, i do sada – znati razlikovati „dobro“ i „zlo“ odnosno znati odabrati između njih, već je za taj konačni, i završni, korak (za „povratak“ u Stanje prije „Pada“, prije „Kušanja ploda sa drveta poznavanja dobra i zla“) neophodna jedna sasvim nova, izvorna, svježa i tekuća, transcendentalna i transcendirajuća, Svjesnost onoga što jeste, odnosno – savršeno usklađena sa ovom nadolazećom globalnom frekvencijom Svjesnosti Istine i, time, transcendiranje svijeta zablude, laži, iluzije i, uopće, svijeta EGO-suprotnosti!
…Njegovo uskrsnuće je to nagovjestilo još tada, ali je prava poanta ostala nedorečena.
Iako je sve ovo zaista bliska neminovnost, to nipošto nije razlog za strah ili za žalost, pa čak ni onima koji, uslijed neznanja, ne „žele“ takav razvoj događaja, jer sve to je uistinu – samo odraz Njegove nadolazeće Apsolutne Ljubavi (njene nadolazeće Frekvencije), koja svima biva samo na Dobrobit: kako onima koji joj se otvore sa dobrodošlicom, tako isto i onih koji se pokušaju skriti i ogrnuti u Laž; iako će ovi drugi tu Ljubav „prepoznati“ kao najveći Užas: Strašnog Razoritelja svih EGO-principa – cjelokupnog njihovog, dotada poznatog, sveta. …No, katkad zub mora i da se odstrani – ali iako dijete to još ne razumije, ipak je to za njegovo najveće dobro!…
Sve što se zbiva jest samo i uvijek, iz Njegove Milosti i Ljubavi – za najveću dobrobit cjelokupne Svoje Kreacije, cjelokupnog Svoga Bića… koje jest: Ja Jesam!
Izvor: apsolutnaistina.com
- 10:49 -
utorak, 20.12.2011.
O 2012. godini i Buđenju
Nije teško za primijetiti kako veliku većinu ljudi unatoč svemu, danas, još uvijek najviše od svega zanima laž, ne shvačajući, kako se do laži jedino može doči putem istine. Kako znati što je laž, u koliko ne znamo što je istina???
Spoznati istinu znači spoznati i najmanju laž koja se veže uz tu istinu, dok sa druge strane, laž se bez istine na koju je tu laž vezana ne može spoznati, već samo možemo vjerovati da znamo što je laž. Vjera u laž i spoznaja laži (odnosno istine), su iluzija i stvarnost. Zašto internet, razne knjige ne predstavljaju opasnost ovoj iluzornoj stvarnosti u kojoj živimo. Iz razloga što se većina internet stranica, knjiga, bavi sa laži, a ne sa istinom. Na taj se način dolazi u situaciju da u stvari nikada ne znate, niste sigurni, ne možete istinski znati što jest a što nije laž, što jest a što nije istina, već možete samo vjerovati, a vjera nije ono što će promijeniti (rasvijetliti) ovu iluzornu stvarnost, jer vjera je dio upravo te stvarnosti. Nalazili se mi u samome centru, ili na samome rubu kruga iluzije, nalazimo se unutar kruga, dakle u iluziji, jedina je razlika da onima na rubu kruga treba manji korak kako bi zakoračili van kruga iluzije, ali im je ipak potreban korak, jer bez tog koraka i dalje su zarobljeni/zarobljenici iluzije (vlastitog ega).
2012. godina je godina buđenja, barem se tome velika većina ljudi nada, ali što je to buđenje? Buđenje iz čega? Buđenje iz iluzije, vlastitih iluzija, iluzija o vremenu, znanju, vjerovanju, o onom što mislimo da jesmo, buđenje je rastvaranje/nadilaženje ega, lažne slike o nama samima, a samim time i oslobađanje od iluzija sa kojima smo se poistovjetili, buđenje je spoznaja ISTINE.
Nada u buđenje 2012. godine je još jedna od iluzija, vjerovanja, jer do buđenja neće doči samo zato što mi vjerujemo, nadamo se da će doći, već će doći u koliko ćemo raditi na samima sebi, a za to nije potrebno čekati 2012. godinu, probuditi se možemo i SADA, ovog trenutka, samo moramo pustiti iluzije za koje smo se uhvatili, sa kojima smo se poistovjetili. Probuditi se možemo jedino SADA, jer SADA je jedino što i postoji, sve ostalo je iluzija, a iluzija je upravo ono čega se moramo osloboditi, a ne ono što će nas osloboditi (probuditi).
Nada nije ništa više nego li vjera, jer nada bez vjere u ono čemu se nadamo ne postoji. Živjeti u nadi je živjeti u iluziji vjerovanja i vremena, a samim time biti i odvojen od SADAŠNJEG TRENUTKA, SADA I OVDJE. Mi probuđeni, prosvijetljeni jesmo, samo zbog iluzija sa kojima smo se poistovjetili, tog nismo svjesni. Dakle, buđenje je spoznavanje ISTINE, prosvjetljenje vlastite prosvijetljenosti, onoga što jesmo, sada i ovdje, jedno sa svime.
Do buđenja, rastvaranja ega, iluzija, dolazi spoznajom ISTINE, a samim time i spoznajom svih laži-iluzija koje su bile vezane uz tu ISTINU, pa stoga, idemo malo govoriti o ISTINAMA.
ISTINA
Što je to istina? Istina je ono što jest, istina je život, svijest, sada i ovdje, ljubav, sreća, sloboda, istina je jedino što je ikada postojalo i što će ikada postojati, istina je smisao života, istina je JEDNO SA SVIME, možemo reći Bog, sve ostalo je iluzija.
Istina je da se ljubav, sloboda, sreća, nalaze u nama, ili drugim riječima, mi jesmo ljubav, sloboda, sreća, mi jesmo istina, ali trenutno, kod većine ljudi, nažalost prekrivena lažima i iluzijama. Spoznajom istine kako mi jesmo istina, odnosno ljubav, sloboda, sreća, spoznajemo kako svako traženje istih van nas samih, jest ujedno i udaljavanje od nas samih (ljubavi, slobode, istine) a samim time i stvaranje iluzija, laži o nama samima. Stoga postaje doista smiješno, da je današnji čovjek postao robom ljubavi, slobode i sreće koja on jest, tražeći je izvan sebe, nadajući joj se u skoroj budućnosti, ali ta budućnost, taj skori trenutak istinske sreće nikada ne dolazi, jer on nikada nije niti bio odvojen od nas. Očekujući nešto propuštamo ono što jest, sada i ovdje, istinska ljubav, sloboda i sreća, spoznaja da smo jedno sa svime.
Danas se na veliko u društvu govori o ovisnostima o lakim ili teškim drogama, alkoholu, materijalnom, …itd., ali nažalost nitko ne shvaća, da je sva ta ovisnost, svo to “zlo”, samo posljedica odvajanja a samim time i traženja ljubavi, slobode, sreće koja jesmo, koju smo samim traganjem prekrili lažima i iluzijama. Bili mi toga svjesni ili ne, sve što današnji čovjek čini, čini kako bi se vratio onome što jest, ne shvačajući kako se sve većim trudom da bude ono što jest (što vjeruje da je), konzumiranjem alkohola, raznih droga, posjedovanjem sve većeg broja stvari, udaljava od onoga što jest. Današnji čovjek postao je ovisnikom ljubavi, slobode i sreće koju posjeduje u izobilju, jer on je to izobilje.
Svo, kako ga mi volimo nazivati “zlo” današnjeg svijeta, je posljedica odvajanja i traganja za onim što jesmo.
Spoznajom istine o pravilnoj prehrani, spoznajemo i svu laž koja je vezana uz prehranu, odnosno spoznajemo laž o nastanku a samim time i liječenju bolesti.
Spoznajom istinske duhovnosti, onoga što jesmo, spoznajemo i svu laž vezanu uz religije današnjeg društva, od toga trenutka, nikada više nećemo živjeti u strahu od Boga, jer ćemo znati da je Bog bezuvjetna ljubav i da smo jedno sa njime.
Spoznajom kako se istina nalazi u nama, više je nikada nećemo tražiti izvan sebe.
Spoznajom kako je znanje istina, više se nikada nama neće moći manipulirati “znanjem”, jer znanje se ne stvara, svo znanje (istina) već postoji.
Spoznajom da smo dio problema, postajemo dio rješenja.
Spoznajom da u koliko promijenimo sebe, mijenjamo i svijet oko sebe, više nećemo težiti promjeni svijeta već sebe, jer to je ionako jedino što možemo promijeniti.
Spoznajom da od savršenstva možemo stvoriti samo ne savršenstvo, nikada se nećemo petljati u savršenstvo (prirodu).
Spoznajom da moć manipulatora leži u našim rukama, manipulatori je gube.
Spoznajom da mi nismo ono što vjerujemo da jesmo, sa čime smo se poistovjetili, ego, iluzorno ja, okovi iluzija nestaju i mi postajemo svjesni da smo JEDNO SA SVIME. Najveći neprijatelj nas samih, smo mi sami, i ukoliko se želimo osloboditi-probuditi, potrebno je da se suočimo sa samim sobom, iluzijom o sebi, EGOM.
Stoga, okrenimo se istini, a samim time i spoznajmo što je laž-iluzija!
- 20:24 -
petak, 16.12.2011.
Duhovnost i Prehrana
Prirodna Prehrana
Da bismo realizirali izvorno zdravlje, i time povratak Bogu(onom što jest), neophodno je kod sebe ostvariti istinsko poštovanje prirode i života opcenito. To podrazumijeva i shvaćanje da je i naše vlastito materijalno tijelo ništa drugo nego u-obličena i o-življena „ilovača“ („Prah majke Zemlje“), odnosno nerazdvojni dio cjelovitog jedinstva materijalne prirode. Pa, pošto u prirodi, kao takvoj, ne postoji nikakva hijerarhija po „važnosti“, to znači da ni jedan njen dio nije ništa više – ali ni ništa manje – važan od bilo kojeg drugog njenog djela. Svaka „razdvojenost“ je umjetna, i zato svako njeno podržavanje predstavlja robovanje iluziji.
Ljudi, robujući EGU, sebično smatraju da su po „važnosti“ iznad svih ostalih formi izraženoga života, i zato sebe, bezumno i zastrašujuće, stavljaju u poziciju „Boga“ i u svoje ruke uzimaju sudbinu prirode, nesvjesni što time čine. Shodno tome, oni i svoje vlastito tijelo stavljaju pod diktaturu EGA, ugnjetavajući vlastiti organizam. Cjelokupnim tim nepoštovanjem prirode mi sebi uvjetujemo negativnu karmu, zlu sudbinu, kao i razne poremećaje zdravog, prirodnog i harmoničnog funkcioniranja organizma. Zbog toga je jedan od prvih koraka na putu ka istinskom zdravlju i, ekvivalentno, višim nivoima svijesti (svjesnosti): prevladavanje vlastite neprirodne ishrane, i uspostavljanje one ishrane koja je čovjeku „Bogom-data“ – koja je prirođena zdravom funkcioniranju organizma i ukupnom duševnom zdravlju. – Prvenstveno je riječ o nadilaženju navike (!) hranjenja mesom i mesnim prerađevinama.
Ako upitate nekoga zbog čega, u okviru svoje ishrane, konzumira meso – njegov odgovor će najvjerojatnije biti u stilu: „Zato što je to normalno“; a ako ga potom upitate zašto misli da je to normalno – gotovo je sigurno da će uzvratiti u stilu: „Zato što je to opće-raširena i opće-prihvaćena pojava“. – To je upravo tipičan način razmišljanja čovjeka čija svjesnost egzistira u tami neznanja i robovanja EGU. Pošto ne poznaje istinu, i bez sposobnosti jasnog razlučivanja, on se priklanja duhu zajednice („većine“) i civilizacije u kojoj živi, smatrajući da je „jedina“ i „prava“ istina ona koju kreira, i kojoj se priklanja, velika većina.
Koliko su relativne sve takve „istine“ možemo shvatiti, recimo, na primjeru civilizacije kanibala: Za čovjeka koji se rodi, i živi, u zajednici kanibala, jedenje ljudskog mesa (samo ne svog vlastitog) je najnormalnija stvar na svijetu. U njihovoj društvenoj zajednici ishrana ljudskim mesom je opće-prihvaćena pojava i, stoga, po njima, u tome nema nikakve neprirodnosti…
I, zaista – ljudsko meso, kao „hrana“, nije ništa više „neprirodno“ nego što je to životinjsko meso, kao što ni životinjsko nije ništa više „prirodno“ za ishranu od ljudskog. Uostalom čovjek jest životinja, i zato je upravo sama, ta nepostojeća, „razlika“ – ta koja je umjetna, a um koji je postavlja: neprirodan. – Sva razlika postoji samo u našem vlastitom Umu, koji sebe smatra „čovjekom“, svoje tijelo „ljudskim“ a životinje nižim bićima od sebe!
Pošto je samo svijest, odnosno stupanj intelektualne svjesnosti, to što čovjeka čini razumnim („višim“) a životinju nerazumnim („nižim“) bićem, to znači da u samom materijalnom tijelu („mesu“!) nema nikakve istinske razlike, i da je „ljudsko“ tijelo oduvijek „životinjsko“. …Tijelo, u sebi i sobom, samo odražava prisustvo svijesti koja ga oživljava i koja se kroz njega manifestira. Prema tome, kad svijest (život) napusti tijelo, ono ostaje to što je oduvijek i bilo: beživotna „hrpa kostiju i mesa“. Ta „hrpa“ je, uistinu, sama po sebi jednako „životinjska“ koliko i „ljudska“ – razlike apsolutno nema; …samo što smo mi vrlo skloni da leš mrtve i pečene životinje nazivamo „hranom“, a leš umrloga čovjeka – „sirotim pokojnikom“. To je jedina razlika.
Mi smo ti koji smo skloni tome da kanibale nazivamo divljacima, za razliku od nas samih koji smo, nasuprot njih, „civilizirani“. …Kanibali možda i jesu „divljaci“, ali su bar iskreni prema sebi i okolini – robuju svojoj životinjskoj prirodi i to ne kriju: isti su i „iznutra“ i „izvana“. Međutim, za razliku od njih mi svoju životinjsku prirodu, manje ili više (ne)vješto, skrivamo ispod stotinu velova, šlagova, šminki, maski i racionalnih (samo-opravdavajućih) definicija, uobražavajući nekakvu svoju civilizacijsku superiornost… – A JOŠ SMO ONI ISTI KANIBALI, S POČETKA (NAŠE ŽIVOTNE) PRIČE!
Taj „kanibalizam“ se ne ogleda samo u ishrani beživotnim lešinama (što je samo jedan od mnogih njegovih vidova), već prvenstveno u stalnoj želji, i nastojanjima, da „proždiremo“ sve i svakog – samo ako je to u interesu našeg vlastitog „želuca“: EGA! U svrhu tog interesa funkcioniraju i svi „organi“ našeg globalnog (društveno-političkog, privredno-ekonomskog, kulturno-obrazovnog, umjetničko-zabavnog…) bića, tako da je naša civilizacija, ovakva kakva je, dakle robujuća EGU: „Civilizacija suvremenih kanibala“.
Hraneći se mesom, mi se hranimo „mesom“ a ne „ljudskim“ mesom ili „životinjskim“ mesom – LEŠ je LEŠ, i tu nikakve suštinske razlike nema. Prema tome, u pitanju je samo „ishrana mesom“: da li je prirodna ili ne?! – Ako „životinjsko“ tijelo odgovara za našu prirodnu ishranu, onda to isto mora važiti i za „ljudsko“. Ali …koliko nas ima dovoljno dobar „želudac“ da, bez ikakvoga organskog gađenja, makar samo i zamisli, a kamoli gleda ili čak ruča, komad „ljudskog“ mesa u svom tanjuru (znajući da je ljudsko!)?…
Krajnje je licemjerno (prvenstveno prema sebi samom) raditi razliku tamo gdje je istinski nema, jer time samo, raznim nazovi-racionalnim definicijama, nastojimo prekriti i opravdati vlastito imanentno divljaštvo dajući mu progresivno-civilizacijski karakter. Nezrelo je, i krajnje cinično, smatrati da su životinje „Bogom-date“ za našu, ljudsku ishranu, jer je njima njihov život jednako mio kao što je i nama naš. Zato, da bismo poštovali Život neophodno je jednako poštovati i naš i njihov, jer – Život je jedan (Jedan) ali je beskonačan broj oblika i formi kroz koje se on (On) izražava! …Uostalom, ako i mislimo da je Bog stvorio životinje da bi ih mi jeli, ne možemo se zadržati samo na svom uvjerenju da je to tako, već se moramo bolje informirati o istini – o tome što je On zaista odredio za nas, a On jasno kaže:
- „Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveća rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu.“ (Moj. I / 1;29)
Nigdje se ne kaže: „Evo, dao sam vam životinje pa ubijajte, koljite i jedite; to će vam biti za hranu.“… – Takav Bog zasigurno ne bi bio Bog Ljubavi, brižni Otac koji Ljubi cjelokupno Svoje Stvaranje, i ne bi zavređivao ni trunku bilo čijeg poštovanja; na stranu to što takav „Bog“ ne bi mogao biti Istina, pa ne bi uopće bilo ni bilo čega, niti bilo koga – pa ni nas samih – koji smo u stanju, i mogućnosti, o Njemu da „raspravljamo“.
Sve je ovako kako jeste „samo zato“ što je sve ovako kako jeste; sve je: Apsolutna Istina. Drugačije, jednostavno, nikada i nikako ne bi ni moglo biti!
Hraniti se životinjama je neprirodno prvenstveno zato što nam to drži svijest u konstantnoj razdvojenosti od spoznaje Istine i Ljubavi, uvjetovajući nam, samim tim, i negativnu karmu. Ishrana mesom pothranjuje naše životinjske nagone, koji, svi do jednog, imaju svoju osnovu u agresivnosti. Pošto je agresivnost svojstvena isključivo EGU, jasno je da tu jest i potpora svakog zla. …Nijedna životinja neće dragovoljno doći i mirno stajati dok je mi koljemo (da li bismo mi sami drugačije reagirali?); samim tim, potrebno je SILOM da joj nametnemo svoju volju i svoju gnjusnu namjeru. Na taj način kršimo zakon apsolutne pravde i vršimo sudbonosni atak na SVOJU VLASTITU dušu.
Sam čin ubojstva je, to sigurno nikako „normalan“ ne spori, suštinski neprirodan čin i stravičan je atak na Nevinost, Milosrđe i Ljubav, koji su suština našeg istinskog bića. Tim činom samo hranimo podmuklo zadovoljstvo „životinje“ koja čuči u nama. – Koliko je ta životinja aktivna, i koliko su njene kanđe duboko zarinute u meko tkivo naše duše, možemo uvidjeti ako samo obratimo pažnju na to sa kakvom „profesionalnom bezosjećajnošću“, i „rutinskom nevinošću“, ljudi govore o klanju životinja… – kao o najnormalnijoj mogućoj stvari na ovom svijetu. …Naime to, valjda, i jeste „normalno“ – ali samo za srca i umove onih koji nikada nisu ni spoznali što je to LJUBAV.
Čak i sama riječ „KLANJE“, bez obzira na što se odnosila, vibrira toliko snažnom negativnom energijom bezdušnosti; što može svako iole suptilan da osjeti. Navikavajući se na sve to, mi zaista postajemo specifični duševni invalidi i monstrumi. … Danas je moguće doći do obilja video-materijala o tome kako, čak i u okviru društvenog miljea pojedinih naroda, takva praksa uopće nije neuobičajena – čak naprotiv: veoma je poželjno masakrirati sirotu životinju naočigled samog konzumenta, unutar „ugodne“ restoranske atmosfere, jer je to, „bože-moj“, dokaz „Autentičnog duha samog restorana“, kao i „Vrhunski profesionalne usluge uz maksimalno poštovanje klijentove izbirljivosti“…
Što reći o situaciji kada „skladna mala obitelj“ jedne azijske zemlje, koju čine roditelji i nekoliko njihove maloljetne djece, dolazi u restoran na svečani obiteljski ručak, gdje biraju za jelo specijalitet kuće: „Pečenog polu-živog šarana“?!! – Kuhar ga sprema tako što živog šarana, upravo izvađenog iz akvarija i očišćenog (bez da ga ubije i vadi iznutrice) mokrim ručnikom pažljivo hvata preko glave, spušta mu tijelo na dvadesetak sekundi u već pripremljenu duboku posudu sa kipućim uljem (naravno uz sve koprcanje sirote ribe), zatim obamrlu (ali još živu!) ribu stavlja na pladanj, reže joj prženo tijelo i „puni“ sa povrćem, i uz prilog nosi je pred oduševljenu obitelj. Oni ga sa vidljivim uživanjem „čerupaju“, a šaran, za to vrijeme, još uvijek zijeva svojim ustima i gleda otvorenim očima… iako one valjda više ništa ni ne vide (ili se bar iskreno tako nadam!). …Za svo vrijeme tog „divnog i nezaboravnog obiteljskog druženja“, roditelji i djeca savršeno nevino i bezbrižno pričaju, i, naslađujući se šaranovim „simpatičnim samrtnim ropcem“, uživaju u toploj obiteljskoj atmosferi, punoj ljubavi i nježnosti!!!…
Zaista, da nije istina, zvučalo bi kao scena iz najfantastičnijeg i najmonstruoznijeg filma strave i užasa. Ali, sve se to dešavalo pred TV-kamerama, u sklopu najnormalnije putopisne reportaže o raznim kulturnim, civilizacijskim, gastronomskim, i drugim običajima jednog naroda i tekovinama njegovog (suvremenog!!!) društva.
Ne treba ništa više, nego samo pomislimo na što će sve ta djeca, kada jednom odrastu, biti spremna; odnosno da li će u njihovom srcu ostati makar i djelić ikakvoga suosjećanja za bilo koje drugo biće koje pati… – osim za samoga, i mizernog, sebe?!! – Sigurno je da neće. Jer su im roditelji, iz sve svoje „ljubavi i premudrosti“, nježnu biljku njihove duše posjekli i prije nego što je uspjela da prolista …a kamoli da procvata.
Uz sve to, treba imati na umu da onaj tko, tako bezosjećajno („osjećajno“ to nije ni moguće!), može ubijati i klati životinje, ima u sebi sasvim dovoljno pritajene agresivnosti i zla da, ako (odnosno, točnije – kada) mu „popuste kočnice“ i probudi se „zvijer“, to isto učini i sa samim – čovjekom!
Mnogi su odmah skloni da se brane, i poput Pilata da „peru ruke vodom“, kako oni osobno, premda jedu meso, ne ubijaju životinje. – To ne da je nekakav iole valjan i prihvatljiv izgovor, već je to veoma, veoma licemjeran pokušaj „bacanja prašine u oči“, jer oni ne ubijaju samo zbog vlastite slabosti za taj čin, a ne zbog istinskog ljubljenja i poštovanja života! – I sam Pol Makartni, čuveni bivši „Bitls“, divno je zapazio suštinsku činjenicu: „Kada bi klaonice imale staklene zidove, svi bi bili vegetarijanci.“
Hraneći se mesom, svaki od njih daje suptilnu podršku ubojicama, tako da automatski bivaju suučesnici; a za suučesništvo se čak i po ljudskim zakonima odgovara kao i za sam čin – a kamoli po zakonu apsolutne pravde. Ma kakav izgovor upotrijebili, vlastitu dušu ne možemo obmanuti jer ona zna istinu – zna da svaka karika u lancu ima, sa svoje strane, potpunu odgovornost za egzistenciju čitavog lanca. Zbog toga, da bismo bili zaista nevini, neophodno je odreći se bilo kakvog učešća, ili čak i prikrivene podrške, u tom protiv-prirodnom činu.
Uglavnom nije lako odlučiti se na taj prvi korak – a to samo pokazuje koliko čvrsto robujemo sputani svojim vlastitim okovima i svojim vlastitim kavezom, i navikom(!) da se pridržavamo za njegove rešetke. Međutim, neophodno je „pobijediti“ sebe i zakoračiti ka istini, slobodi i ljubavi. – Nužno je osloboditi se predrasuda i, konačno, shvatiti da ishrana mesom nije nikakva „prirodna potreba“ već, naprotiv, samo jedna ružna, stečena navika, koja katastrofalno škodi našem tjelesnom i duševnom zdravlju i podržava konstantnu razdvojenost naše svijesti od istinske ljubavi i poštovanja prema božanstvenoj, ekspandiranoj, raznolikosti sveukupnoga života.
Ishrana mesom je, pored mentalnih i duhovnih negativnih posljedica, i neposredno štetna za tjelesno zdravlje ljudi – o čemu se može mnogo toga reći iz ugla same anatomske građe cjelokupnog probavnog trakta (počevši od oblika, građe i namjene pojedinih zuba, preko sastava i kiselosti same pljuvačke, dužine crijeva, građe želuca i tako dalje…) kao i iz same fiziologije čitavog našeg, ljudskog, sistema za probavu hrane; ali to je samo nužno uvjetovan odraz, i pokazatelj, direktnog utjecaja koji ta neprirodnost vrši na razini svijesti. Naime, da je to prirođeno našoj izvornoj svijesti (poput čiste i prirodne vegetarijanske ishrane), ni sam organizam, sigurno je, ne bi zbog toga trpio!
Jasno je da naša DUŠA svu neophodnu ishranu prima neposredno od Boga. Ta hrana („mana“, „hrana bogova“…) jest ona energija koje ima u nepresušnim količinama i vječnom izobilju: Kreativnost, Ljubav, Istina, Sloboda, Mir, Radost, itd. Ona je čista emanacija samog Božjeg Sopstva: Svjetlost Transcendentalnog Sunca. Ta Svjetlost je istovremeno i Zdravlje, što jasno govori da između prirodne ishrane i prirodnog zdravlja ne postoji čak ni to – „između“ – jer je to (dvoje) nerazdvojno jedno. Ako poremetimo jedno od ta dva (naš um ih, ipak, poima kao „dva“!) onda automatski remetimo i ono drugo. Prirodna ishrana uvjetuje prirodno zdravlje, a prirodno zdravlje rađa prirodne zahtjeve, koji su, opet, usmjereni ka prirodnoj ishrani i prirodnom načinu života. – To je krug („Bes-konačno polje“) istinske sreće i blagostanja. …Ako li se bilo što poremeti, remeti se i sve ostalo – a sve to radi samo-očuvanja vječne kozmičke ravnoteže: Ravnoteža jest Vrhovni Prioritet!
Mi, ovakvi kakvi jesmo, lišeni smo izvornog duševnog zdravlja i zato su nam poremećeni i zahtjevi kao i kriteriji načina za njihovo zadovoljavanje. Samim tim podliježemo neprirodnoj ishrani, kao i neprimjerenom načinu življenja. Sve to nam, opet, još više remeti zdravlje… – I tako, život nam sve više i više liči na dragocjeni brod kojeg je, strahovitom nepažnjom kormilara, zahvatio ogromni vodeni vir koji ga neumoljivo vuče u ralje tamnog bezdana. Situacija je svakog trena sve dramatičnija, tako da je neophodno odmah(!) reagirati i učiniti neke promjene u smjeru – a najbolje je kad se te promjene vrše na svim planovima istovremeno, svjesno i sinkronizirano. Tada situaciju u potpunosti okrećemo u smjeru svog istinskog interesa. …Zato, kada svoj način života, zahtjeve i ishranu uskladimo sa samom prirodom, tada čvrstim i stabilnim korakom napredujemo ka Bogu i, samim tim, stanju istinskog zdravlja – a cijela Egzistencija nam tada u tome pomaže!
Duša se, dakle, hrani direktno Svjetlošću (Superiornom Božjom Energijom) …naravno u onoj mjeri u kojoj ne ometa(mo) slobodan protok te energije. Međutim, da bi fizičko tijelo, kao materijalni „omotač“ i „nosilac“ duše, moglo egzistirati i obavljati svoju sudbinsku funkciju potrebna je odgovarajuća podrška od strane supstance majke Zemlje (prirode). Ta supstanca u sebi sadrži odraze autentične Sunčeve energije (jer, u krajnjem, od nje je i stvorena), i utoliko je prirođena našem organizmu ukoliko ti odrazi jasnije odražavaju svoju (Sunčevu) suštinu. – To znači da ako nam je jasno da energija Sunca znači za naše fizičko biće isto to što i energija Transcendentalnog Sunca znači našem duhovnom biću, onda nam mora biti jasno da i kvaliteta energije koju unosimo ishranom mora biti na što višem stupnju! S tim u vezi, a uslijed neimanja (točnije) sposobnosti za neposrednom konzumacijom izvorne sunčeve energije, imamo prirodne supstance različitih kategorija kvalitete te živototvorne energije, odnosno: minerale, biljke i životinje („meso“). Od navedenih supstanci, biljke su najadekvatnije za našu ishranu jer njima unosimo u svoj organizam sve neophodne mineralne i organske materije, kao i vitalnu životonosnu energiju.
Energija životinjskog mesa je neusporedivo siromašnija („tamnija“) od one koju nam pruža biljna ishrana – naročito ona koja potječe od mesa životinja koje se hrane drugim životinjama (čak ni ljudi ne koriste to meso za jelo: vukove, lisice, pse i druge krvoločne zvijeri; iako ima i takvih koji jedu čak i pse, mačke i štakore, ali to sigurno nije mjerilo naprednog života i razvijene ljudske svijesti!). Uz to, mesna ishrana nam dugoročno opterećuje organizam i brojnim otrovnim materijalima koje su nusproizvod metabolizma a koje ugrožavaju harmonično funkcioniranje organizma i, samim tim, stanje prirodnog zdravlja. …Da i ne spominjemo suvremeni „trend“ ubrzanog komercijalnog industrijskog tova životinja namijenjenih globalnom tržištu prehrambenih proizvoda za ljudsku ishranu. – To je zaista sve drugo samo ne „hrana za ljude“; jer se u svrhu tog brzog tova (čitaj: brzog obrta kapitala, i sticanja profita!) životinjama daju kroz hranu svi mogući i nemogući kemijski preparati, počevši od silnih antibiotika pa sve do raznih sedativa, kao što se i ubrizgavaju umjetni hormoni rasta, tako da ne samo da je sama životinja, mučena i trovana, da oboljeva od najgorih bolesti i trauma svake vrste – već tu istu bolest i mi sami unosimo u svoj vlastiti tjelesni i mentalni sklop, konzumirajući njenu lešinu (meso).
Pa, da li, zaista, to sve može činiti „ljudska civilizacija“, ako se već takvom nazivamo?!…
Sve komponente našeg bića – i psihička, i fizička, i duhovna – upućuju na to da je čovjek „rođeni“ vegetarijanac (plodo i biljojed) a da je njegovo „mesožderstvo“ samo plod pogrešnog odgoja, pogrešnog shvaćanja, pogrešnih navika i – pogrešnog uvjerenja našeg („ispranog“) uma. Naš Tvorac je dobro znao (zna!) prave potrebe našeg organizma (fizičke, mentalne i duhovne), pa nam je zato i odredio to što nam je odredio: biljnu ishranu, život u harmoniji sa prirodom, poštovanje bližnjih i života općenito, itd. itd. – a sve to u cilju jednog jedinog, najvišeg i jedinog istinskog, našeg interesa: ISTINSKOG POŠTOVANJA SAMOGA – SEBE.
To što smo mi u potpunosti zastranili, naravno, uopće ne znači da je to „normalno“, već upravo naprotiv: da je hitno potrebna SUŠTINSKA PROMJENA.
Izvor: apsolutnaistina.com
- 16:59 -
četvrtak, 08.12.2011.
O Strahu ...
Važnost straha, bilo gledano sa pozicije onoga koji pomoću straha pokušava doći do određenih ciljeva, ili pak onoga koji se želi osloboditi okova iluzija, ogromna je. Zašto, zato što je strah glavni alat u rukama manipulatora, dok je pak sa druge strane, sa strane onih koji su manipulirani pomoću straha, strah najveća prepreka ka oslobađanju od strane manipulatora stvorenih iluzija, zatvora za naš um.
Strah je ono što iluziji daje smisao, jer iluzija bez straha je besmislena, ne postoji. Današnji čovjek postao je robom/zatvorenikom straha, tako da je strah postao i zatvorom i čuvarom zatvora. Strah je poveznica svih iluzija i onog što u konačnici iluziji daje smisao, jer u koliko se bojimo, mora da je stvarnost.
Strah je poveznica, vezivo koje veže sve iluzije zajedno i pretvara ih u cjelinu, u iluzorno ja, ego. Ego je zbir iluzija koje smo nagomilali tijekom života, sa kojima smo se poistovjetili, a strah je ono što egu (iluzijama) daje smisao, što tjera na neprestani oprez, borbu za preživljavanje, održavanje iluzija, jer tko smo ako nismo ono što vjerujemo da jesmo, ego. Da bi ego, iluzorno ja preživjelo, postojalo, potrebna mu je neprekidna doza straha, borbe za preživljavanje koja ga čini, održava stvarnim.
Ali strah, baš kao i iluzorno ja, ego, nije ništa više nego li iluzija, jer jedino što može održavati i davati iluziji smisao, jest iluzija. Ego i strah su dio istog, iluzije. Iluzija se jedino može održavati, nadopunjavati iluzijom, nikako stvarnošću, onim što jest, jer iluzija dotaknuta stvarnošću, nestaje.
SADA je stvarnost, ono što jest. Strahovi, ego (iluzija) se u sadašnjem trenutku ne može održati, zato je za ego važno da živi u onom što je bilo, odnosno što bude. Živjeti u onom što je bilo, što bude, je živjeti kroz ego, iluzije, patnju. Strah, odnosno patnja je jasni pokazatelj koliko se udaljavamo, koliko smo udaljeni od onog što jest, sadašnjeg trenutka, sada i ovdje, istinskog ja, ljubavi. U koliko ne živimo u sadašnjem trenutku, živimo u iluziji misli, uvjerenja i vjerovanja, što je bilo, odnosno što će biti, živimo u iluziji zvanoj STRAH. Strah je za današnjeg čovjeka, društvo, civilizaciju glavno gorivo, pokretač, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, ne znajući kako time stvara, manifestira samo dodatni strah.
“Ko sije strah, više se sam plaši; to je sudbina tiranije.”
Latinska poslovica
Sve što radimo iz straha, na kraju će stvoriti dodatni strah, jer to je način na koji se strah (iluzija) održava na životu. U koliko djelujemo iz straha, bilo u obliku mržnje, srama, ili pak straha od ismijavanja, različitosti, ono što ćemo dobiti je natrag je strah. Primjerice, određene stvari, moć, kontrolu, želimo iz straha, a kada posjedujemo kontrolu, moć, živimo u strahu od gubitka te moći.
Strah jedino može manifestirati strah, tako da svaki naš izbor, čin, posjedovanje iz straha, će naposljetku manifestirati dodatni strah, i tako u krug. Strah je iluzija, kao i sve što proizlazi iz straha: želja za posjedovanjem, kontrolom, moći …itd. Čovjek kao duhovno biće, ne može posjedovati, ali može živjeti u iluziji posjedovanja, a samim time, i u iluziji kontrole, moći, odnosno straha, pa stoga možemo zaključiti, da mi ne posjedujemo moć, kontrolu, stvari, već putem straha od gubitka istih, one posjeduju a samim time i upravljaju nama. Mi smo roblje strahova.
U koliko smo opsjednuti strahom (egom) istinski izbor za nas ne postoji, već postajemo marionetom u rukama straha, ega. Ako prilikom izbora imamo strah od osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja, odnosno strah od toga što će drugi reći, misliti o nama, u tom slučaju izbor za nas ne postoji.
Izabrati nešto samo zato što će se to svidjeti našim roditeljima, partneru, partnerici, prijateljima, samo zato što će nam se društvo na tome diviti, nema nikakve veze sa našim izborom, već izborom kojim udovoljavamo svojim bližnjima, okolini, izborom kojim se pokušavamo iz straha održavati u svijetu normi, to nije izbora, već ograničenost unutar normi, straha od ismijavanja, osuđivanja . . . Svaki izbor koji se svodi na udovoljavanje okolini, koji iz straha činimo zbog drugih, ne zbog nas samih, koji se temelji na strahu, nije izbor, to je iluzija izbora.
Činjenica je da današnji čovjek ne čini a samim time i ne živi vlastiti život, već život koji drugi očekuju od njega, koji mu je namijenilo društvo, a sve iz straha. Pa zar je onda cudno što današnji čovjek nije sretan? Iz straha glumimo cijeli život da smo ono što nismo, strah je ne biti svoj, spontan, jedinstven, ...
“Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo.”
Nicolas Boileau
Evo što Bruce H.Lipton u svojoj knjizi “BIOLOGIJA VJEROVANJA” kaže o strahu:
U reakciji sličnoj onoj koju su pokazivale stanice,ljudi kada se prebace u zaštitni način neizbježno ograničavaju svoje mehanizme rasta.Ukoliko bježite od medvjeda,nije dobra zamisao trošiti energiju na rast.Kako biste preživjeli-odnosno pobjedili medvjeda skupite svu svoju energiju za odgovor BORBA ili BIJEG.
Preraspodjela energetskih zaliha da bi se zaštitni odgovor opskrbio enerfijom neizbježno rezultira PREKIDOM RASTA. Pored preusmjeravanja energije da bi se podržala tkiva i organi potrebni za zaštitni odgovor,postoji još jedan razlog zašto se rast zaustavlja. Procesi rasta zahtjevaju otvorenu razmjenu između organizma i njegova okoliša. Na primjer,unosi se hrana a otpadni proizvodi izlučuju. Međutim zaštita zahtjeva zatvaranje organizma kako bi se organizam obranio od percipirane pretnje.
Zaustavljanje procesa rasta je iscrpljujuće i zato što rast nije proces koji samo troši energiju, nego je potreban i za proizvodnju ENERGIJE. Stoga trajno zaštitni odgovor zaustavlja proizvodnju životno-podražavajuće energije. Što duže ostanete u stanju održavanja zaštite,to više ugrožavate svoj rast. Zapravo,možete tako potpuno ugasiti sve procese rasta da fraza BITI NA SMRT PREPLAŠEN može postati živa istina.
Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda, briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada. Vi se nalazite na ovom mjestu i u sadašnjem trenutku, a vaš um je u budućnosti. To stvara prazninu strepnje. Ako ste se poistovjetili sa svojim umom i izgubili moć i jednostavnost Sadašnjeg trenutka, ta praznina strepnje će postati vaš stalni sadrug. Uvijek se možete uhvatiti u koštac sa sadašnjim trenutkom, ali ne i sa nečim što predstavlja ništa drugo do projekciju vašeg uma – ne možete se uhvatiti u koštac sa budućnošću.
Štoviše, dokle god budete poistovjećeni sa svojim umom, ego će upravljati vašim životom. Zbog svoje nestvarne prirode i usprkos svojim razrađenim obrambenim mehanizmima, ego je vrlo ranjiv i nesiguran, i samog sebe vidi pod stalnom prijetnjom. Ovo se, uzgred, događa čak i ako ego izvana izgleda veoma samouvjereno. Prisjetite se sada da emocija predstavlja reakciju tijela na vaš um.
Kakvu to poruku tijelo neprekidno prima od ega, lažnog, umom stvorenog ja? Opasnost, nalazim se u opasnosti. A koju emociju ova neprekidna poruka stvara? Strah, naravno.
Izgleda kao da strah ima mnogo izvora. Strah od gubitka, strah od neuspjeha, strah od povrede i tako dalje, ali svi ti strahovi na kraju predstavljaju strah ega od smrti, od uništenja. Za ego, smrt se uvijek nalazi tu, iza ugla. U ovom stanju poistovjećenosti sa umom, strah od smrti utječe na svaki aspekt vašeg života.
Na primjer, čak i naizgled tako trivijalna i „normalna” stvar kao što je prisilna potreba da se u prepirci bude u pravu i dokaže kako ona druga osoba griješi – obrana mentalnog stava sa kojim ste poistovjećeni – korijen ima u strahu od smrti. Ako se poistovjećujete sa mentalnim stavom i pri tom niste u pravu, vašem osjećaju za osobno ja, zasnovanom na umu, prijeti ozbiljna opasnost od uništenja. Stoga vi i vaš ego ne možete prihvatiti da niste u pravu. Ne biti u pravu znači umrijeti. Zbog ovoga su se vodili ratovi i srušene su nebrojene veze.
Što cijenimo i čega se bojimo, u nama je samima.”
Lao Tse
Evo kako je don Miguel Ruiz na jednostavan način prikazao ljubav, odnosno njezinu suprotnost, strah.
Ljubav nema nikakvih obaveza. Strah je pun obaveza.
Na stazi straha sve činimo zato što to moramo učiniti i očekujemo da će drugi ljudi učiniti nešto zato što to moraju učiniti. Imamo obaveze, ali čim nešto moramo učiniti, odupiremo se tomu. Što se više odupiremo, to više patimo. Prije ili poslije pokušat ćemo izbjeći svoje obaveze. S druge strane, ljubav ne poznaje otpore. Sve radimo zato što to želimo napraviti. Tada to postaje zadovoljstvo, nalik igri - a mi se zabavljamo.
Ljubav ne očekuje ništa. Strah je prepun očekivanja.
Kad se plašimo, tada stvari radimo zato što očekujemo da to moramo učiniti, a ujedno očekujemo da će drugi činiti to isto. Zbog toga strah ranjava, ali ljubav ne. Nešto očekujemo, a ako se to ne dogodi, osjećamo se povrijeđeni – to nije pravedno. Druge ljude okrivljujemo zbog toga što nisu ispunili naša očekivanja. Kada volimo, tada nemamo nikakvih očekivanja; radimo nešto jer to želimo raditi, a ako drugi ljudi nešto rade ili ne rade, to je zato što žele ili ne žele nešto napraviti, a tu nije riječ ni o čemu osobnom. Kada ništa ne očekujemo i ništa se ne dogodi, to nam nije važno. Ne osjećamo se povrijeđeni, jer dobro je sve što se dogodi. Zbog toga jedva da nas nešto može povrijediti kad smo zaljubljeni; ne očekujemo da će naš ljubavnik nešto učiniti i nemamo nikakvih obaveza.
Ljubav se temelji na poštovanju. Strah nikoga ne poštuje, pa ni sebe samoga.
Ako vas sažalijevam, to znači da vas ne poštujem. Vi ne možete sami donositi svoje vlastite odluke. Kada ja moram umjesto vas donositi odluke, tada vas ne poštujem. Ako vas ne poštujem, tada ću pokušavati upravljati vašim životom. Gotovo uvijek kada svojoj djeci govorimo kako da žive svoj život, to je zato što ih ne poštujemo. Sažalijevamo ih i pokušavamo učiniti za njih ono što bi oni trebali učiniti sami za sebe. Kada ne poštujem sebe, kada sažalijevam sam sebe, tada osjećam da nisam dosta dobar da bih mogao uspjeti u ovome svijetu. Kako ćete znati kada sebe ne poštujete? Kad kažete: »Jadan ja. Nisam dosta snažan, nisam dosta inteligentan, nisam dosta lijep, i zbog toga ne mogu uspjeti«. Samosažalijenje izvire iz nepoštovanja.
Ljubav je uvijek blaga. Strah je uvijek grub.
U strahu smo prepuni obaveza, očekivanja, nemamo poštovanja, izbjegavamo ogovornost i osjećamo sažaljenje. Kako se možemo osjećati dobro ako u strahu patimo? Osjećamo da nas sve
ugrožava; bijesni smo, tužni i ljubomorni ili se osjećamo izdanima. Bijes je samo strah koji nosi masku. Tuga je strah koji nosi masku. Ljubomora je strah koji nosi masku. Uza sve te emocije koje izviru iz straha i dovode do patnje, možemo se samo pretvarati da smo blagi. Ali mi nismo blagi, jer se ne osjećamo dobro, jer nismo sretni. Ako ste na stazi ljubavi, tada nemate nikakvih obaveza, nikakvih očekivanja. Ne žalite sami sebe, a ni svoga partnera. Za vas je sve dobro i zbog toga smiješak nikada ne silazi s vašega lica. Osjećate se dobro sami sa sobom i zato ste sretni i blagi. Ljubav je uvijek blaga, a zbog te ste blagosti velikodušni i sva su vam vrata otvorena.
Ljubav je velikodušna. Strah je sebičan; u strahu se brinete samo za sebe.
Sebičnost zatvara sva vrata. Ljubav je bezuvjetna. Strah je prepun uvjeta. Na stazi straha ja ću te voljeti samo ako mi dopustiš da te kontroliram, samo ako si dobra prema meni, ako se uklapaš u sliku koju sam stvorio o tebi. Stvorio sam sliku o tebi kakva bi ti
trebala biti, a budući da nisi i nikada nećeš biti slična toj slici, ja te zbog toga prosuđujem i osuđujem. Vrlo često čak se i stidim zbog tebe jer nisi onakva kakvu bih te ja želio. Ako se ne uklapaš u sliku koju sam stvorio, stidim te se, ljutiš me i uopće nemam strpljenja s tobom. Samo glumim blagost. Na stazi ljubavi nema nikakvih ako; nema nikakvih uvjeta. Volim te bez ikakva razloga, bez ikakvih opravdanja. Volim te upravo takvu kakva jesi, a ti si slobodna da budeš takva kakva jesi. Ako mi se ne sviđaš, tada mi je bolje da pronađem nekoga tko je sličniji mojoj slici. Mi nemamo prava mijenjati nekoga drugoga i nitko nema prava mijenjati nas. Ako se hoćemo promijeniti, to je zato što se želimo promijeniti jer više ne želimo patiti.
Najveći dio ljudi svoj život živi na stazi straha. U odnosu su jer osjećaju da moraju biti u odnosu. U tim odnosima mnogo toga očekuju i od partnera i od sebe. Do svih tih tragedija i patnji dolazi zbog toga što se koristimo komunikacijskim kanalima koji su postojali i prije nego smo se rodili. Ljudi prosuđuju, osjećaju se kao žrtve, ogovaraju jedni druge, ogovaraju s prijateljima, ogovaraju u barovima. Cijele se obitelji mrze. Emocionalni se otrov gomila, a roditelji ga predaju svojoj djeci. »Pogledaj samo što mi je učinio tvoj otac. Ne smiješ nikada biti nalik svomu ocu. Svi su muškarci ovakvi; sve su žene onakve«. Eto što radimo s bićima koja toliko volimo – sa svojom vlastitom djecom, sa svojim prijateljima, sa svojim partnerima. Na stazi straha postavljamo mnoštvo uvjeta, očekivanja i obaveza; donosimo mnoštvo pravila da bismo se zaštitili od emocionalnih patnji, a istina je da zapravo ne bi smjelo biti nikakvih pravila. Ta pravila oslabljuju kvalitetu komunikacijskih kanala između nas, jer kad smo uplašeni, tada lažemo. Ako očekujete da se ja moram ponašati na određeni način, tada ja osjećam obavezu tako se i ponašati. Istina je da ja nisam ono što vi želite. Kada sam otvoren, kada sam onakav kakav jesam, vi se osjećate povrijeđeni i postajete bijesni. Tada vam lažem, jer se plašim vašega prosuđivanja. Plašim se da ćete me okriviti, osuditi i kazniti. I svaki put kad se prisjetite neke moje pogreške, kažnjavat ćete me ispočetka. Na stazi ljubavi postoji pravda. Ako napravite pogrešku, za nju ćete platiti samo jednom, a ako uistinu volite sebe, iz te ćete pogreške nešto naučiti...
Strah je ono što ljude dijeli na: bogate, siromašne, lijepe, ružne, pametne, glupe, uspješne, neuspješne, dobre, loše itd. Strah je izvor sukoba, nerazumijevanja, osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja… Ovo što se danas događa, manifestacija je straha iz prošlosti, a ono što će se događati u budućnosti, bit će manifestacija straha iz sadašnjosti.
“Učinite ono čega se bojite i strah će sigurno umrijeti.”
Ralph Waldo Emerson
David Icke o strahu:
Razmislite o sljedećem ključnom aspektu ljudskog postojanja, nečemu što nam se ne može oduzeti: danas je prvi dan ostatka naše vječnosti, a Izvor svega toga posjeduje ljubav za sve nas: neopisivu i vječnu. Kada se ponovno povežemo sa svojim razinama koje nisu podložne ometajućim vibracijama, počinjemo osjećati tu nevjerojatnu ljubav i emitirati je u ovaj fizički svijet. Kada se povezete s tom ljubavi, ljubavi bez osuđivanja i uvjeta, strah i krivnja jednostavno prestaju postojati. Tada znate da se nemate čega bojati. Strah je naša vlastita kreacija, a naš um i srce imaju moć da ga unište. Čuo sam kako je netko rekao da je strah ključan za naše preživljavanje zato što nas sprečava da, na primjer, prelazeći ulicu izletimo pred automobil ili da skočimo u kavez s lavovima.
Međutim, strah i svjesnost nisu jedno te isto. Ne trebate se bojati da biste znali posljedice nekog čina i izbjegli te posljedice. Štoviše, strah je često uzrok neugodnih događaja, a ne zaštita od njih.
Iskorištavanje straha i manipulacija njime omogućila je ljudima kao što su Averell Harriman i Henry Kissinger da dovode razne države u sukob na način da im iznesu (često izmišljene) agresivne namjere jedne zemlje prema drugoj. Svaka zemlja iz straha od onoga što druga zemlja planira ili navodno planira učiniti poduzima energične korake. Svaka misli: „Moramo ih uništiti prije nego što oni unište nas.” „Prvi započnite kontranapad”, kao što je jedan nogometni trener znao govoriti. Rat je najvećim dije- lom fizička manifestacija straha. Strah je suprotnost ljubavi, poštovanja i povjerenja - zaštitnika od rata i nesklada. Uklonimo li strah u sebi, uklonili smo svoj doprinos strahu u svijetu. A uklanjanje straha iz svijeta uklanja rat i nesklad. Još jedanput, stvar počinje s nama.
Strah je nedjeljivo povezan s manjkom osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja.
Sve troje posljedica je toga što potvrdu da smo u redu tražimo izvan sebe. Razlog zbog kojeg većina ljudi kaže da ne mogu govoriti u javnosti je strah. A strah proizlazi iz brige oko toga što će publika o njima misliti. U publici traže potvrdu da je ono što govore i rade ispravno i strahuju od ljudi koji će odbaciti ono što govore ili će ih smatrati budalama. Stavite budućeg javnog govornika u praznu prostoriju ili među pouzdane članove obitelji i prijatelje i bit će dobar u izražavanju svojih gledišta.
Stavite ga pred publiku i jedva će govoriti zbog nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja. Kada se počnete povezivati s pravom prirodom ljudskog bića i razumijevati tu prirodu, potvrde da ste ispravan čovjek počet ćete tražiti u sebi. Nije bitno što ljudi 0 vama misle i govore. Imaju pravo misliti što žele – a imate i vi.
Jedina osoba koju morate uvjeriti da je ono što radite ispravno ste vi sami. Naravno, treba čuti sva stajališta i informacije, međutim ako ste usklađeni s tim tokom intuicije s viših razina vašeg postojanja, vi i samo vi ćete znati što je za vas ispravno činiti i govoriti. Jednom kada to shvatite i živite, više nećete stajati pred publikom zabrinuti zbog toga što će ljudi misliti, jer ćete prihvaćati da imaju potpuno pravo da se s vama ne slažu. Tada ćete znati da je ono što je doista važno ono što o sebi mislite.
Možda najučinkovitiji oblik gušenja informacija je sam strah onih koji razmišljaju drukčije od statusa quo, ali se boje progovoriti i prenijeti drugima ono što znaju i osjećaju. Vrijeme je da tomu dođe kraj.
Mogu iskreno reći da, ruku na srce, ja ne osjećam taj strah. Nastojim izbjegavati nepotrebnu gnjavažu koja će utjecati na moju sposobnost prenošenja svojih saznanja široj publici, međutim kada vjerujem u neku stvar i u to da ju treba prenijeti drugima, ne bojim se posljedica. Kao prvo, osjećam se izuzetno zaštićenim na način koji ne mogu opisati riječima, a kao drugo, što je najgore što mi se može dogoditi? Da moje vječno jastvo napusti ovu fizičku ljusku i prijeđe u drugi, paralelni svijet, drugu valnu dužinu stvarnosti. To mi ne zvuči previše loše.
Od kakve je važnosti što drugi misle o vama? Ljudi cijelo vrijeme mijenjaju svoja mišljenja i ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja – često programiranih mišljenja – umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati.
“Prva dužnost čovjeka je da pokori strah.”
Thomas Carlyle
Čipiranje i Strah
Tijelo je biološko računalo , stoga oni u njega žele umetnuti mikročip kako bi preuzeli njegove elektrokemijske sustave te mentalno, emocionalno i fizički nadzirali svako ljudsko biće. Jednom kada im se usadi mikročip ljude se može natjerati da misle, ili da ne misle, što god signali diktiraju , a isto se može učiniti i s emocijama.
Mikročipiranim ljudima može se manipulirati da budu agresivni ili submisivni, pretjerano seksualizirani ili seksualno zakočeni, ili pak da osječaju ekstremni strah svaki put kada dodirnu dugme ili pritisnu tipku miša. Nadalje, tu je usputna mogućnost da vas se putem čipa ubije na daljinu ako ikada počnete “talasati” i odbijete biti dobar mali rob. To se može učiniti izravno putem čipa ili čip može prenjeti vašu točnu lokaciju za “čisto” ubojstvo. Američka vojska instalira čipove na ciljano područje odnosno na ciljanog čovjeka i taj signal koristi za navođenje svojih projektila.
Čip je sučelje između dva računalna sustava i omogućava da sustav kojim upravljaju vlasti manipulira onime što nazivamo ljudsko tijelo. Misao proizvodi električne signale i misaone valove stoga se, idemo li u suprotnom smjeru upute (misli) mogu usaditi u ljudsku psihu tako da ih se putem čipa šalje u njihovom vibracijskom/električkom obliku. U takvom stanju ljudi nisu ništa drugo nego roboti koji misle i osjećaju što god njihovi operateri odluče. Mogu izolirati pojedinca putem jedinstvenog koda u svakom čipu i mogu to učiniti masovno. Čip im daje pristup električnim i kemijskim sustavima tjelesnog računala i, u stvari, jednom kada je čip na mjestu mogu činiti što god žele, osim ako njihove upute ne nadjača svijest.
Rauni-Leena Luukanen-Kilde provela je opsežno istraživanje o mogućnostima da se
ljudima upravlja putem mikročipa. Ona piše:
Svaka misao, reakcija, slušni i vidni opažaj uzrokuje određeni neurološki potencijal, vrhove i obrasce u mozgu i njegovim elektromagnetskim poljima koji se danas mogu dekodirati u misli, slike, zvukove. Prema tome, elektromagnetska stimulacija može promijeniti moždane valove osobe i utjecati na aktivnosti mišića te uzrokovati bolno grčenje mišića koje doživljavamo kao mučenje. ….sustav za elektroničko pračenje može istovremeno pratiti milijune ljudi. Svatko od nas posjeduje jedinstvenu moždanu frekvenciju bioelektrične rezonancije jednako kao što posjedujemo jedinstvene otiske prstiju.
S potpuno kodiranom elektromagnetskom frekvencijom moždane stimulacije u mozak se mogu slati elektromagnetski signali koji kod ciljane osobe uzrokuju željene glasove ili vizualne efekte. To je jedan oblik elektroničkog ratovanja. Američkim astronautima čipovi su se usađivali prilikom odlaska u svemir kako bi se 24 sata na dan pratilo i bilježilo sve njihove misli i osjećaje...
Strah je ono što nas je dovelo u ovu situaciju, ono što je oblikovalo današnje društvo, strah je ono zbog čega ćemo u budućnosti reći DA potpunoj kontroli, u koliko ga se ne oslobodimo.
Živjeti u strahu jest živjeti u ILUZIJI.
“Pobjeđuje nas samo ono čega se plašimo.”
Latinska poslovica
Život je kao vožnja u zabavnom parku.
Uđemo unutra i potpuno se uživimo
jer toliko je naš um moćna stvar.
Vožnja ide i gore i dolje i u krug,
ima iznenađenja i razočaranja
i sve je vrlo jarkih boja,
i vrlo je glasno i zabavno na neko vrijeme.
Neki od nas se voze već dugo vremena
i počinju se pitati,
“Da li je sve ovo stvarno, ili je to samo vožnja?”
Neki drugi ljudi se sjećaju odgovora,
i dolaze da nam kažu,
“Hej, nemoj da brineš,
nemoj da te je strah,
jer ovo je samo vožnja…”
Bez truda, bez rada, bez posla, bez ušteđevine i novca.
Samo izbor, ovog trenutka,
između straha i ljubavi.
“Toliko je bilo u životu stvari kojih sam se bojao – a nije trebalo. Trebalo je živeti.”
Ivo Andrić
“Svima nam je suđeno da blistamo, kao djeca. Rođeni smo da očitujemo božiju slavu koja je u nama. Ona nije samo u nekima od nas; ona je u svima. I kada svijetlu dopustimo da sija, mi nesvjesno dajemo odobrenje i drugim ljudima da rade isto. I kao što se oslobađamo našeg straha, tako naše prisustvo automatski oslobađa druge.”
Marianne Williamson
Što cijenimo i čega se bojimo, u nama je samima.”
Lao Tse
“Suoči se sa svojim najdubljim strahom. Poslije toga, strah gubi snagu. Nestaje i osnovni strah – strah od slobode. Najzad si slobodan.”
Jim Morrison
“Uklonite svoja obilježja, svoje ime – šta ste vi? Otklonite svoje ideologije, iskustva, znanje, strahove, nade, zadovoljstva, težnje i ambicije – ništa ne preostaje. A mi pravimo tako veliku buku, ulažemo toliki napor da održimo ovu strukturu.”
Jiddu Krishnamurti
- 12:36 -
subota, 03.12.2011.
Izbori bez izbora: Znate li za koga zapravo glasate?
Kada se zna da nas čekaju izbori na kojima će glavni favoriti ponuditi gotovo identične programe i obavezno Europsku uniju kao svjetlo na kraju tunela, onda je jasno da živimo u jednostranačkoj državi u kojoj nas čekaju izbori bez ikakva izbora. Koga god izabrali – isto nam se piše. Osim ako doista ne mislimo da nekoga treba izabrati samo zato što se čini da će manje krasti. Ali, zar je to suština izbora?
Dalje, znate li za koga zapravo glasate? Da biste bili u potpunosti upoznati s odgovorom na to pitanje, valja znati i ovo: sve „hrvatske“ stranke zastupaju (a uđemo li kojom nesrećom u Uniju i tamo će to nastaviti činiti) interese svojih nadređenih, transnacionalnih europskih stranaka. I u međusobnom odnosu tih stranaka se krije odgovor na pitanje zašto su ovo izbori bez izbora i zašto sve relevantnije „hrvatske“ stranke gude u unijske gusle.
Već smo spomenuli da su unijski birokrati šefovi domaćih izdajnika. Zašto to tvrdimo? Vrlo jednostavno: zato što je to tako. Kada glasate, ne glasate za hrvatske stranke, nego za unijske. Isto tako kada gledate, čitate ili slušate hrvatske medije koji hvale i uzdižu iste te unioniste, ne gledate ne čitate hrvatske medije, vec unijske.
Primjerice, HDZ je pridružena članica Europske pučke partije (EPP) koja ima 72 članice iz 39 zemalja, 15 premijera i predsjednika država članica Europske unije i 6 premijera i predsjednika država izvan EU-a, 13 članova Europske komisije (uključujući predsjednika Komisije Barrosa), Predsjednika Europskog vijeća Rompuya i najveću skupinu u Europskom parlamentu koju čini 265 članova parlamenta. Uz HDZ, pridružena članica EPP-a iz Hrvatske je i HSS, a DC ima status promatrača.
SDP je pridružena članica Partije europskih socijalista (PES), druge najveće transnacionalne europske političke stranke koja okuplja socijalističke, socijaldemokratske i radničke partije u Europi i koja u Europskom parlamentu ima svoj klub zastupnika (frakcija) pod nazivom Frakcija Europske socijaldemokratske stranke i broji 218 zastupnika. Ona od izbora 2004. predstavlja drugu najveću frakciju u Europskom parlamentu, te je s najsnažnijom frakcijom, tj. Europskom pučkom strankom (EPP) de facto u velikoj koaliciji. Ako ste se ikada pitali zašto HDZ i SDP zastupaju stavove koji se u bitnim pitanjima razlikuju samo u nijansama (a po pitanja srljanja u EU ne razlikuju se uopće), možda bi se upravo u toj činjenici mogao kriti odgovor. Pa naravno da zastupaju slične stavove, kad su u koaliciji na europskom nivou!
HNS je, kao i HSLS i IDS, članica Europske liberalno-demokratske i reformske stranke (ELDR), koja okuplja 56 stranaka iz cijele Europe, a na nedavno održanim europskim izborima stranka je osvojila 30 milijuna glasova na području Europske unije i time 84 mjesta u Europskom parlamentu. Liberalna grupa u Europskom parlamentu treća je najveća grupacija po veličini i snazi te najveća grupa u sastavu Europske komisije. Gorljiva unionistica Pusić u drugom je mandatu čak potpredsjednica te europske stranke. Opa! Koja unijska kapacitativnost!
Koga zastupaju političari u tijelima Europske unije? Najvažnije unijsko tijelo, neizabrani diktatorski komitet Europska komisija posve je nadnacionalna, a njene se članove obvezuje da u svom djelovanju ne predstavljaju zemlje kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da djeluju isključivo u interesu Unije. Jednako tako, ni “zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države članice već su organizirani u europske političke skupine (stranke).“ (Ćapeta T., Rodin S.: Osnove prava Europske unije, Zagreb, 2010, str. 28).
“Hrvatska premijerka Jadranka Kosor ima našu punu potporu, ona će biti 28. liderica u Europskoj uniji. Ona će braniti interese Europske pučke stranke u Europskom vijeću”, izjavio je 16. prosinca 2010. Wilfried Martens, predsjednik Europske pučke stranke. Molimo, pročitajte tu izjavu još jednom. Čije bi to interese u Europi branila unionistica Kosor? Hrvatske interese? Ne. Kao ni unionist Milanović, kao ni unionistica Pusić, budu li u prilici.
Postane li Hrvatska kojom nesrećom članica Europske unije, svi oni branit će isključivo interese svojih nadređenih stranih partija kojima oduševljeno pripadaju. Zato opravdano pitamo: tko će zastupati nas?
Prijevod govora britanskog EU parlamentarca, gospodina Nigela Farage-a:
"Proučavao sam situaciju u Hrvatskoj ne bih li se uvjerio da se vodi prikladna debata na nacionalnoj razini o ulasku Hr u Eu. Vodi li se pravedna kampanja.
Što sam otkrio!
Otkrio sam da EU čini sve što može da potkupi političku klasu u Hrvatskoj.
Zapravo, ona to čini veoma uspješno.
EU je već dala 320.000.000,00 eura, Hrvatskoj, u kako kažu predpristupnoj pomoći (nije spomenuo fond kao predpristupni fond, več aid=pomoć op.a.).
A upravo je i potrošila milion eura za napadnu propagandnu i reklamnu kampanju govoreći, prikazujući, Hrvatskoj kako joj je ona jedina nada.
Pametno ste (obraća se parlamentu op.a.) čak ste Hrvatima dali visoko plaćene poslove u EU parlamentu i u Europskoj komisiji, samo da bi im pokazali kako imućni će biti, kako imućna će biti vladajuća klasa (naglašeno op.a.) ako se priključe i onda imate EU zastave kako se lepršaju na službenim zgradama po cijeloj zemlji ne bi li ostavile dojam da je to svršen čin!
Ima nekih koji su spremni pomoći, jer su stari komunisti još uvijek na sceni, u Hrvatskoj, još uvijek drže pozicije moći, a svi će oni postati osobno, enormno bogati ako se Hrvatska priključi Europskoj uniji. A tu je još ciničnija strana ovoga, jer, tu nema slobode tiska, u Hrvatskoj NEMA nacionalne rasprave koja je pokrenuta, ustvari, ponuđena je čak i nagrada (naglašava uz podsmjeh op.a.) od 10.000,00 kuna ako itko može pronaći članak u bilo kojim novinama u Hrvatskoj koji sugerira da pristupanje nije ispravan postupak!
Cijela je kampanja o pristupanju iskrivljena i korumpirana! Vidjeli smo to i prije, u režiji Europske unije, ali čini mi se da se sad u Hrvatskoj odvija na stupnju koji je gori nego li sam dosad imao prilike vidjeti.
Ova je zemlja imala neku vrstu nezavisnosti kroz tisuću godina, a dvadeset su godina IMALI nezavisnost .
Izašli su iz propalog političkog eksperimenta koji se zvao Jugoslavija i ako glasaju za pristupanje Europskoj uniji, glasati će za ponovno ujedinjenje u novu Jugoslaviju – koja je promašen politički eksperiment koji će se urušiti.
Nadam se da je zadnjih mjesec ili dva bilo nekakve rasprave, ali na žalost, sumnjam."
- 16:48 -
