četvrtak, 03.10.2019.

Deset najdužih sekundi jednog života

Dogovorili smo se naći na kavi u bircu jednog motela, malo izvan grada, u pol bijela dana.

Došao sam prije nje, čekao sam u autu, parkiran pokraj nekog kombija koji mi je priječio pogled na ulaz parkirališta motela. Dok sam čekao, čačkao sam nešto po mobitelu, Facebook valjda, kada se začuo taj zvuk, prasak, sličan snažnoj eksploziji, detonaciji, zvuk kakav nisam čuo od rata.

Ostavio sam mobitel i zamislio se na tren, nije mi bilo jasno... Onda sam posumnjao.

Samo da nije TO, samo da nije TO!

Izašao sam iz auta, provirio iza parkiranog kombija prema cesti...

I bilo je TO.

Njezin "Golf" prepriječio se na ulazu na parking, prednjeg kraja nije bilo. Iz njega se pušilo, vruć antifriz curio je po asfaltu, komadi plastike ležali su unaokolo.

Trčao sam prema autu, urlajući... U unutrašnosti vidjeli su se otvoreni zračni jastuci, stakla su bila zaparena...

Nikad prije udaljenost od trideset metara nije izgledala tako duga. U tom autu bila je majka troje djece. Žena koja je bez vlastite majke ostala u djetinjstvu.

To se ne smije ponoviti. Ne sada, ne ovdje, ne s njom.

Nisam mislio na to tko je ona meni i što mi znači. Trčao sam prema tom autu misleći na nju. I troje djece, tamo negdje u njezinom gradu.

Desno je bio još jedan auto, razbijen do pola, u oblaku pare, iz kojeg također nitko nije izlazio.

Dotrčao sam do vozačkih vrata "Golfa" i otvorio ih. Micala je rukama, glavom, mrmljala nešto. Pitao sam ju je li dobro, boli li ju što. "Samo prsa", rekla je. Pogledao sam joj noge, nisu bile prikliještene. Rekao sam joj da ih miče. Noge su se pomaknule. Odahnuo sam, poljubio ju u čelo. Sve je izgledalo dobro.

Nakon par minuta iz oba auta izašle su vozačice, natučene, u šoku, ali obje na vlastitim nogama. Gledajući aute i mjesto nesreće, baš nitko ne bi predvidio takav završetak.

Toga sam dana ponovo propušio, nakon nekoliko godina bez cigareta. Od šoka, ali i od sreće, valjda.

Danas se navršilo točno godinu dana od tog događaja. Nije se javila, nisam se javio.

Od jutra mi nije izlazila iz misli, ali o tome već sve znam. Dio mene bi i dalje sve dao da ju vidim. Ali drugi dio... Um... Um ju ne odobrava, zato se i ne javljam.

Proći će. Doći će netko drugi.



Tih drugih uvijek ima, ali ni jedna da postane prva. Dopisivanja, susreti, drpanja u autu. Ništa ne preživi do sutra.

Možda je do mene. Možda je do njih.

Ne znam.