utorak, 09.02.2016.

Proživljena verzija humoristične serije, iliti - ono kad ti nije smiješno

"Hitove" uglavnom savladavam s zakašnjenjem, osobito kad se radi o filmskim ili televizijskim hitovima. Tako nikad, ali baš nikad nisam otvorio link koji se tih dana naveliko širio po fejsu, a u kojem Andrija i Anđelka prelaze slovensku granicu.

Već se neko vrijeme serija prikazuje na RTL-u, možda ju ni tu ne bih pogledao, no, kod mene to uvijek ide nekako naopačke - sjedim za računalom, a tamo negdje, par metara dalje, nešto drnda na TV-u. I, budući da ne znam o čemu se radi, ne aktivira mi se onaj već stečeni animozitet prema temi.
Tako me je i ovo privuklo... Čuo sam par dijaloga i zvučali su mi duhovito. Ustao sam od računala i otišao pogledati o čemu se radi.

Dakle - "Andrija i Anđelka" je srpska humoristična serija koja na urnebesno zabavan način karikira sve moguće društvene odnose, a ponajviše odnos unutar veze dvoje ljudi. Ono što mi je u njihovom odnosu urnebesno je isto ono što me je u vlastitom životu dovodilo na rub živaca, no ovaj put se ne radi o mojoj koži, pa se mogu slatko nasmijati.

Ima tako nekih sličnosti koje sam proživio, a koje izgledaju kao da su preuzete iz serije. Npr. jednog smo ljetnog poslijepodneva moja bivša draga i ja izišli iz njezinog stana s namjerom da prošećemo na kavu do omiljenog birca, udaljenog možda oko kilometar.

Već nakon prijeđenih stotinu metara, njoj je postalo logično da razgovor navuče na temu broja žena s kojima sam u životu bio.

"Ajd reci - koliko si ih imao?"

"Više od pet, manje od stotinu."

"Ne zajebavam se... Koliko??"

"Više od pet, manje od stotinu."

U tom razgovoru smo prešli još dvadesetak metara i ljubav moja se ukopala u mjestu. Ni naprijed, ni natrag. Ne ide ona nikamo dok ne dobije precizan odgovor.

Procijenio sam da je nakon ovoga svaka mogućnost opuštenog ispijanja kave nepovratno uništena, te joj rekoh:

"Nismo krenuli svađati se na ulici. Idemo na kavu, ili idemo natrag?"

Kad ništa nije odgovorila, sam sam krenuo natrag, ona je krenula za mnom.

Umjesto ugodno provedenog poslijepodneva, sjedili smo u stanu kao pokvareni TV, sa slikom bez tona. Jer meni ni na kraj pameti ne pada prebrojavati bivše (davno sam prestao, kad sam skužio da su "recke" infantilna zabava koja u konačnici ne uzrokuje nikakvo zadovoljstvo), osim toga sve u meni odbija takve razgovore i odgovaranje na takva idiotska pitanja, a njoj je to dovoljno važno da zbog toga pokvari dan.

I sad mi je tako smiješno kad nešto slično gledam na televiziji. Ona najgora, najnapornija vrsta ženskog karaktera, suprotstavljena "kuleru" koji se s tim sprda.

Negdje u tom grmu leži i naš zekan. Nisam se s tim znao sprdati, već bih uglavnom ispalio na živce. Pitanje je uopće koliko se s time u stvarnom životu i može sprdati.

Naporni karakteri mi ne mogu biti zabavni, da ga jbš. Gledajući oko sebe, vidim da ljudi žive s takvim ženama. Neki i cijelog života. Što će opet reći da je vjerojatno problem u meni.

Kakogod, serija mi je i dalje zabavna.


Smijem se tom nesretniku, jer nisam u njegovoj koži.