četvrtak, 24.09.2015.
Fotke iz arhive
Doba digitalnih fotografija donijelo je mnoge prednosti, ali i nedostatke.
A apsolutno svaki nedostatak može se okrenuti u prednost, jednako kao što se i svaka prednost može smatrati i nedostatkom. Sve ovisi o gledištu.
Tako se npr. jednostavnost i niska cijena fotografiranja s jedne strane može smatrati prednošću, ali će u tome pristupu netko drugi vidjeti jasne nedostatke - ako je nešto jeftino i svima uvijek dostupno ono gubi svoju važnost, manje se promišlja, slabije priprema i nemarnije čuva.
Dakle, nekad niste imali digitalni foto-aparat, kupovali ste filmove, plaćali relativno skupa razvijanja i izradu fotografija na papiru, pazili ste što slikate (jer mnogi od nas npr. kućnu erotiku ne bi baš hladno odnijeli u prvi foto-studio na razvijanje) i koliko (jer je film pri kraju, a drugog trenutno nemate). S druge strane, tako izrađene fotografije spremali ste u foto-albume ili neke kutije i puno više pazili na njih nego što je to slučaj s digitalnim fotkama.
Digitalne fotke snimamo na stotine, manje biramo motive jer ne kupujemo film i fotke jako rijetko razvijamo na papiru, spremamo ih na CD ili DVD, držimo ih na karticama i hard-diskovima pa ih kroz godine samo prebacujemo s računala na računalo, s jednog medija na neki drugi... CD i DVD se izgrebu i prestanu funkcionirati, hard-diskovi se pokvare, a u prebacivanjima s računala na računalo vremenom zaboravimo gdje što imamo, pa nam stare fotke često završe kao kolateralne žrtve komande "format disk".
Večeras sam na HDD-u rođenog mi laptopa otkrio jednu takvu zaboravljenu arhivu kojoj je prijetio nestanak. A tamo - svašta. Zaboravljenih golotinja slanih MMS-om u punom povjerenju friških ljubavnih veza, zajebancija tipa moje nacerene face (a uvijek sam se volio majmunirati pred foto-aparatom, tako da nema baš puno fotki na kojima djelujem normalno) s grudnjakom zakopčanim oko glave, dok mi košarice tvore nešto slično poput ušiju Miki Mausa...
Pa sve do onih fotki na kojima sam sretan s nekim. Sretan na moru, sretan na Rastokama, sretan u Harkanju. Na klupi, terasi restorana, na ulici... Svejedno.
Gledam ta lica, njezino i moje... Nisam se tako smijao već godinama. Zapravo, sve se rjeđe smijem.
I razmišljam... Što ju je činilo toliko posebnom?
Teško je reći. Bila je žena kao i svaka druga, čovjek kao i svaki drugi. S prednostima, s manama. Ali odgovarala mi je. S njom sam osjećao taj mir kojeg si želim. I nju sam osjećao, kao nikad nikoga prije ni poslije.
Još uvijek se poznajemo. Dovoljno je blizu, proćakulamo povremeno, nekad popijemo kavu.
Da sam tada znao ovo što znam danas, vjerujem da bi sve išlo nekim drugim tijekom.
Da sam samo znao koliko ću se rjeđe smijati... I koliko ću rijetko osjetiti mir.
-23:36 -
Komentiraj ( 8 )
-
Print -
#