subota, 05.09.2015.

Tamo neki muslimani

"ja ne želim izbjeglice iz sirije u svojoj domovini ...ja sam devedesete ratvo u kuvajtu u iraku , sirija je najbogatija zemlja na svjetu... ja to ne želim u svojoj domovini , nisam ustaša ni nacista"

Nakaradna i često isfabricirana argumentacija glavna je odlika internetskih bojovnika koji se protive zbrinjavanju sirijskih izbjeglica.

Glavni argumenti izgledaju uglavnom ovako:

1. To su sigurno teroristi "spavači"! Vidi ih, većinom muški, volu bi rep iščupali, oni trebaju biti tamo i boriti se!

2. Zašto ih ne prime njima susjedne bogate zemlje? (i opet se tu na mala vrata ušulja konstrukcija o teroristima, čim ih ni bogati susjedi ne žele zbrinuti)

3. Mi smo država na rubu bankrota, kako ćemo mi brinuti o izbjeglicama?

4. Uzet će nam radna mjesta! (najnovija imbecilna konstrukcija)


"Upućeni" idu i puno dalje... Objavljuju fotografije "mrtve kršćanske djece" nad kojima se "nitko nije zamislio, za razliku od one jedne jedine s mrtvim muslimanskim dječakom na obali"... Pa sve do ovakvih konstrukcija s početka posta (moj FB frend, veoma upućen, jer bio je tamo 1990. godine).

Primjećujem da se po internetu traže fotke koje sadržajem odgovaraju ksenofobnim huškačima. Jer, kako drugačije protumačiti "dokaznu" fotografiju nekoliko stotina muškaraca na mađarskom željezničkom kolodvoru, kada već nakon nekoliko pregledanih fotki vidiš unutrašnjost vagona vlaka na putu za Austriju, prepunog žena i djece? Nije li netko vješto iskoristio najpogodniji fotografski kadar njemu najpogodnije situacije za potrebe svoga huškanja?

Priznajem, nisam ni sam znao previše o sirijskoj situaciji (sve do jednog dobrog članka kojeg danas pročitah). No, ja sam od početka izbjegličke krize tu vidio samo očaj, onakav kakav smo gledali 1991. nakon pada Vukovara. I sinoć sam svom svemrežnom "prijatelju" s početka posta prikačio sljedeću fotografiju, uz komentar "Vid' bogatstva":

Meni je to dovoljan argument. Vidim kolonu ljudi u najvećoj nevolji koju si čovjek može zamisliti. Vidim reprizu Vukovara 1991. godine na nekoj drugoj strani svijeta. Vidim očaj, jad, strah, neizvjesnost.

A lik je i dalje tupio kako on zna da je Sirija bogata, jer je bio u tim krajevima devedesete. Uzalud i protuargument da je u mom kraju 1990. godine bilo bar 15-20 tvornica koje su zapošljavale tisuće i tisuće ljudi... Namjerno začepljene uši ne čuju.

Za svaki od četiri navedena "argumenta" mrzitelja i huškača nađe se veoma efikasan antidot. No, to nikog ne zanima. Mišljenje je kao šupak, svatko ga ima. I ono je čvrsto i jedino ispravno, naravno.

Napravio sam foto-meme s 4 fotografije, dvije od njih su fotke vukovarskih strahota, ostale dvije su slične fotke iz ratom razrušenih sirijskih područja, a naslov iznad njih kaže "Zaokruži bitne razlike"... A bitnih razlika NEMA. Kasnije sam shvatio generalni zajeb. Trebale su biti još dvije. Na jednoj crkva, na drugoj džamija. Jer to je u pozadini svega. Ono nešto drugačije, nepoznato, nešto čega se bojimo i prema čemu smo zatvoreni. Fobija. Ksenofobija. Šovinizam. Razlika za zaokružiti.

Između svakog od četiri navedena argumenta naših anti-humanitaraca nevidljivom tintom stoji zapisano:




I svi mi to znamo. I kad već znamo, volio bih da imaju muda pa to i napišu. Da se jasno definiraju.


Jer najveći protivnici zbrinjavanja izbjeglica su redovito oni najveći hrvatski domoljubi desnoga soja, ponosna čeljad Rvacka što slavi crnog Antu i Luburića.


Čudom se načudit ne mogu.