utorak, 22.04.2014.

Katoist... Ateički.

Htio sam se već više puta dotaknuti ove teme, no odgađao sam ju zbog manjka vremena ili uvijek aktualnih osobnijih tema.

Vrijeme Uskrsa mi je bilo veoma inspirativno da u nju ipak zagrebem.

Sjećam se jednog teksta iz knjige sad već zaboravljenog naslova (možda je to bio i neki udžbenik iz povijesti tijekom mog mizernog školovanja) koji kaže kako su prva božanstva iliti prva idolopoklonstva nastala zbog straha koje su tamo neki primitivni ljudi prošlosti osjetili pred prirodnim pojavama poput groma, oluje i slično. To mi je zvučalo veoma realno, moj razum si to može dočarati, objasniti, prihvatiti.

Također, cijela priča o evoluciji, Darwinu i svemu vezanom uz to potpuno je suprotna kršćanskoj priči o postanku svijeta, toliko suprotna da sam ih oduvijek vidio kao dva kolosijeka od kojih za sebe trebam izabrati jedan. Onaj o evoluciji mi je djelovao realnije, izabrao sam njega i tako postao bezbožnik.

Lako je bilo prije rata... Kršten sam u katoličkoj crkvi i to je bilo sve, jedina veza između nje i mene. Nitko me nije tjerao u crkvu. Lako sam za sebe odabrao bezbožničku priču koja mi je više odgovarala.

Poslije rata sve se promijenilo. U mračnom Tuđmanovom razdoblju bilo je puno mudrije držati jezik za zubima, nego negdje reći kako ne vjeruješ u Boga. U to vrijeme u mom dijelu Slavonije (a i u većem dijelu Hrvatske) jedino ispravno bilo je biti Hrvat katolik. Zapravo, bilo je nemoguće biti Hrvat ako nisi katolik. Ako nisi katolik onda si Srbin. Ili komunjara.

U škole je ušao vjeronauk. A nisu izbacili evoluciju, čini mi se. Dvije potpuno suprotne teorije žive pod istim obrazovnim krovom, vjerojatno zbunjujući djecu.

Silno sam priželjkivao da dođe vrijeme u kojem će se Hrvat moći javno izjasniti kao ateist ili agnostik bez bojazni od društvene izolacije. Neki će reći da je to vrijeme došlo, ali ja mislim da tek treba doći. Da, građanin RH ima pravo izjasniti se kako god želi, ali žig okoline ne priznaje prava. I što je životna sredina nazadnija, taj žig je jači. I važniji.

Nisam zapravo sve to imao na umu kad sam počeo pisati, već dvojbu koliko je uopće moguće biti ateist u Hrvata.

Jer i u mojoj kući (roditeljskoj) se slavi i Božić i Uskrs. I nikad nisam imao ništa protiv, jer u njoj to nije bilo usko vezano uz vjeru. Bila je to neka čudna sprega s ponajmanje priče o Isusu Kristu, a puno više neki tradicionalni događaj u kojemu se obitelj okuplja i podsjeća na neke bitne vrijednosti.

Kad mi u životu baš loše ide, znam to oslikati riječima "kao da sam se na Boga kamenjem bacao". Čak i ja. Izbije ta riječ iz nekog kutka podsvijesti. Jer je Bog ono o čemu slušam cijelog života. Neki zazivaju, neki psuju, ali ga u običnim, svakodnevnim razgovorima ne možeš izbjeći.

Proteklih dana su mi čestitali Uskrs mali milijun puta. Čestitao sam i ja njima. Nije mi na pamet padalo da im bilo što objašnjavam. Nema smisla. Nemam želju za tim, a ni želudac. Uostalom, i u mojoj kući su bojana jaja i kuhana je šunka.

Prosječnom Hrvatu ne možeš objasniti svoje bezbožništvo a da ne dobiješ etiketu nepodobnog čudovišta.


O Bogu slušam često i oduvijek.

U praksi baš i ne primjećujem njegovo postojanje. Ni u pravednosti života i svijeta oko nas, niti u ponašanju pojedinaca.

A vrh mojih bezbožničkih razmišljanja jest ideja da je vjera (koja god ona bila) savršeno sredstvo za stvaranje povodljivih masa, lakih za upravljanje.


Jednostavnije je sve ako Bog postoji.


Tada možemo zavapiti "Bože, pomozi nam!"... Jer si sami ne možemo pomoći.