utorak, 24.12.2013.

Vjerujete li u anđele?

I mi ateisti smo možda nekad bili katolici.

I ja sam bio katolik.

Jedino dobro na kojemu sam zahvalan svojoj bivšoj vjeri jest krštenje. Ne zbog tog čina kao takvog, ne zbog presvetog sakramenta niti pristupanja majčici katoličkoj crkvi... Zahvalan sam zbog te izuzetne žene koja je bila moja (a nekoliko godina kasnije i sestrina) krsna kuma.

Kumstvo, to je tako nabildan pojam. Bajka na steroidima. Kum ili kuma, bili oni vjenčani, krsni, krizmeni, u početku su uvijek prevažni. Važniji od braće, obitelji, prijatelja. Kumovi su zakon. Dok nas smrt ne rastavi.

U praksi sve to drugačije završi. Kumovi uglavnom budu najveća razočaranja. Valjda su takva vremena, brza, isprazna i potrošačka, pa se u njihovom duhu ekspresno potroše i ta prevažna kumstva.

Moja kuma ni po čemu nije bila superheroj. Vrijedna i poštena radnica, krojačica, supruga, majka. Ali i žena koja nikad nije zaboravila datum mog rođendana ni rođendana moje sestre. Žena ćija me je kći (a vjerujem da je i kuma u tome imala svoje prste) jednog dana zgrabila za ruku i odvela da napokon završim tu srednju školu, 15 godina zakašnjelu, a za koju sam vječito govorio "Da, imam u planu ali ne mogu baš ovog časa, možda sljedeće godine". Žena koja je zaposlila moju sestru kod svog poznanika, ne davši mu puno izbora: "Ti ćeš zaposliti moje kumče. Točka."

Rijetko sam ju viđao, možda tri-četiri puta godišnje, iako smo u istom gradu. Izradio sam joj neke unikatne staklene posude, svima je s ponosom govorila "Ovo mi je moje kumče ispeklo!"... Uvijek sam osjećao poštovanje prema toj ženi.


Moja je kuma danas umrla.


Čudan je to osjećaj. Nije to ona "prava", teška tuga kakvu osjećaš zbog gubitka nekoga s kim si dijelio svakodnevicu. Tek neka sjeta zbog koje se i ja, zakleti ateist uhvatim kako zamišljam svoju kumu u carstvu nebeskom.


Jer, ako sam ikad poznavao nekog tko je bez trunke sumnje zaslužio tamo otići, to je upravo ona.


Moja kuma.