utorak, 03.09.2013.

Da su Aboridžini bili Srbi, klokane bi gađali ćirilićnim "G"

Ne mogu se večeras skriti od mučnih vijesti iz Vukovara. Dovoljno je otvoriti Facebook, tamo je prijenos uživo. Posljednja bitna vijest je da iz Zagreba za Vukovar kreću policijski vodeni topovi. Jedni javljaju da su krenuli, drugi već da su na pol puta.

A sve zbog ćirilice. Mrske nam, neprijateljske ćirilice. Ćirilice koja je kriva za sve, koja je ubila tisuće ljudi, srušila tisuće kuća i tisućama napaćenih branitelja nabila PTSP. Nije to uopće teško zamisliti. Npr. ćirilična verzija slova "C" izgleda kao praćka. Nije teško zamisliti polupismenog četnika iz Šumadije kako na to slovo veže "šlauf" (iliti unutarnju gumu) od bicikla, napne ga do granice pucanja i njime lansira granatu na Vukovar. A tek ćirilićno "Š", ajme... Isto to, ali dvostruko. K'o Ve-Be-eR. I tako nastadoše srbočetničke C-bombe. I omražene Š-bombe. Jer ćirilica nije pismo, ona je prikriveno oružje koje samo čeka neki rat da pokaže svoje mogućnosti u istrijebljenju svega nesrpskoga.

Da nije tragično, bilo bi komično. Na žalost - komično nije.

Mučno je.

Ni dva desetljeća nakon rata rat ne prestaje. Mobiliziraju se branitelji sa svih strana "u obranu hrvatskog Vukovara", napadnutog slovima. Isti oni branitelji koje se nije čulo kad su privatizirane brojne tvrtke, kad su stranim kompanijama prodana preostala državna poduzeća, kad su tamo neki radnici prosvjedovali jer nisu dobili plaće već 6 mjeseci ili godinu dana... Nahuškani od strane brojnih anonimnih huškača čija će se imena odjednom pojaviti na listama sljedećih lokalnih izbora. Ili na čelu novoformiranih udruga pretencioznih imena. Ili samo na televiziji, gdje bi najradije umjesto očekivanog teksta samo pozdravili mamu i tatu, braću, sestre, kumove i širu familiju, jer na bilo koje konkretno pitanje neće znati odgovoriti ništa smisleno, tek viknuti "Ne damo Vukovar!"... Spremni kriviti "komuniste" jer im nameću ćirilicu, nespremni sjetiti se kad je ta priča zapravo počela. Spremni razbiti ploču s dvojezičnim natpisima, nespremni demonstrirati protiv gospodarske zapostavljenosti vlastite regije.

Oni ne žele ćirilicu u svome kraju. Ali ne žele ni tvornicu niti farmu...Jer da žele, valjda bi ih se čulo? Izišli bi na ulice, okupili bi se na trgovima. Skandirali "Želimo budućnost za svoju djecu!". Mobilizirali bi pol Hrvatske. Ali ne žele, jer to nije problem.

Ćirilica je problem. Ubojito pismo terorističkog naroda.

Tako to izgleda sa strane. Pomalo smiješno, podosta tragično. I prilično neshvatljivo.

U Vukovaru, srži problema, sve to izgleda bitno drugačije. Podijeljenost je neopisiva, netrpeljivost ogromna. Obostrano. Obje strane se osjećaju ugrožene od onih drugih. Djeca se odgajaju u mržnji. Obostrano. Naprednih nema, shvatili su beznađe i odselili daleko, što dalje.

Mržnja, netrpeljivost je za svaku vlast apstraktan pojam. Mržnju ne možete prebrojati, izraziti statističkim podatcima, stoga je ona nerješiva. Na tom polju djelovale su samo nevladine udruge. Stidljivo i bezuspješno. David tolerancije protiv Golijata mržnje.

A vlast kao vlast, već poznato... Svaka isto - nakitila je Vukovar velikim riječima, zasula lažnim obećanjima, najela se i napila na obilježavanjima godišnjica i vratila tamo gdje je život, posao i prosperitet. Svaki put isto.

Vukovar je grad-slučaj.

I sve je u njemu normalno i logično, pa tako i da ćirilica ubija ljude.