petak, 30.01.2009.

Moć odluke

Jedna od mojih ključnih karakteristika u odnosu prema suprotnom spolu jest odluka. Predumišljaj. Predodređenost prema razvoju situacije. A potječe još iz vremena kad sam se prepuštao struji, kad sam dozvoljavao da se dugo zadržim u odnosima za koje sam znao da će teško odvesti u bilo kakvom meni željenom pravcu, a ostajao sam jer mi je, eto, trenutno - dobro. I poslije bio ljut na sebe jer nisam imao snage stvari koje ne vode nikuda prekidati u ranijim fazama.
Već tada se počela stvarati sklonost k odluci, unaprijed određenom stavu u odnosu na osobe i situacije. Koliko je to dobro ili ne trenutno nisam u stanju procijeniti. Jer to sam ja i to ne mogu promijeniti.

Ta predodređenost postajala je sve snažnija proteklih godina. O čemu se zapravo radi? Recimo da sam u većini slučajeva situaciju uspijevao sagledati logički, prije no što se u nju upletu bilo kakve emocije. I odrediti se u odnosu na razvoj te situacije.

Dakle, cilj br. 1 je naći osobu s kojom ću se "poklopiti" u svemu onome što je bitno. I onda, ako to uspijem ostvariti - s tom osobom zasnovati obitelj (što je cilj br. 2). No, nisam uvijek radio na tome planu. Znao sam si napraviti predah u tim svojim potragama i provesti određeno vrijeme s nekim u vezi za koju odmah znam da ne ide u željenom pravcu. I uvijek su tu postojali problemi - kako postaviti takvu vezu da nitko ne bude povrijeđen ni ponižen, koliko bi takva veza trebala trajati, koliko u toj vezi treba dati sebe.

Vremenom sam razvio neki vlastiti mehanizam koji će na neki način dati do znanja drugoj strani da to za mene nije TO i da je stvar privremenog karaktera, predah za dvoje ljudi koji će ipak dalje svatko svojim putem.
Problem je u tome što se takvi signali često zanemare. Ili se Ona povede za idejom da će moju određenost uspjeti pobijediti.
Ne kažem da nije uspijevalo. Jest - jednom. Jednom u životu sam vezu koju sam započeo kao neobaveznu počeo gledati drugim očima. Zanemario neke činjenice. Počeo razmišljati o nekom drugom razvoju situacije. I sad mogu reći - vrlo je vjerojatno da se to neće dogoditi nikad više.

Nedavno sam imao jednu takvu vezu. Zanimljivo druženje, predah. Sva logika, sve one nemilosrdne činjenice govorile su da tu ne vidim svoje ciljeve. No, imao sam zanimljivu sugovornicu, poželjnu, osobu za koju sam mislio da će se prema novonastaloj situaciji uspjeti odrediti na sličan način. I sa mnom provesti neko vrijeme u nečemu neopterećenom i opuštenom. Naravno - prevario sam se.

Nakon što smo tjelesnoj privlačnosti prvi put potpuno otpustili kočnice (a što nitko od nas dvoje nije nazvao ničim drugim nego tjelesnom željom ili radoznalošću), rekao sam:

Rečeno mi je da neću biti kriv. Da smo već odrasli ljudi. Zanemario sam tada činjenicu da sam slične odgovore već čuo u životu i da uglavnom nisu bili sasvim točni.

Proveli smo skupa otprilike dva mjeseca u odnosu koji nije bio tek seksualni spoj već i dosta druženja i razmjene misli. Nikad se nismo našli samo zbog seksa. Sjeli bi uz kavu i proveli tako u razgovoru nekoliko sati. Baš se dobro družili. I nakon toga bi se skupa odvezli u nepoznatom pravcu. I naravno da smo i tu u pauzama tjelesnih "okršaja" pričali o svemu i svačemu. E, s tim dijelom, čini se - žene imaju problem. Jer tu se valjda stvara neka jača bliskost na koju ni ja nisam 100% imun, ali eto - ja uspijem ostati na pravcu kojeg sam si odredio.

Osim susreta, razmjenjivali smo i dosta poruka online. I ne mogu reći da mi je bila naporna. Nije. Rado sam se družio s njom. Jer bila mi je zanimljivo društvo.

Sve do jedne večeri kad je valjda PMS bio u pitanju, ili neko njeno unutrašnje "veliko spremanje", a ja se valjda nisam na poruku javio istog časa:



U sekundi mi je sve bilo jasno. Žena vapi za JOŠ. Za VIŠE. Želi još pažnje za sebe. Želi sve za sebe. Zaboravila je na moju zamolbu s početka.
Prepoznah tu i isti onaj uzorak ponašanja svojstven valjda cijelom ženskom rodu, valjda skroz nesvjestan i urođen: optužiti, da bi se on počeo boriti, opravdavati. Da bi se ona osjećala važnijom.

Pustio sam ju tada. Dijelom zbog grča u vlastitom želucu koji je u njoj zapravo tražio bijeg od grčeva, odluka, dvojbi i opravdanja. A dijelom jer sam ju morao pustiti. Zapravo, otjerati što dalje. Jer se moja odluka nije mogla promijeniti i jer ja nisam čovjek za nju.

Volio bih u takvim situacijama pomoći da me se arhivira na pravi način. Bez loših osjećaja, optužbi, gnušanja. Jer se nisam pretvarao da sam nešto drugo. I jer je za odnos u kojem nitko nikoga neće kriviti za mjesec ili dva također potrebno dvoje.