petak, 19.09.2008.

Kad zagrizeš vlastito govno

Kako sam tamo negdje 2005 u prvom postu ovog bloga i napisao - čovjek je mix svega i svačega. Savršenosti ne postoje. Postoje samo želje, potrebe, principi, moral, nemoral...

Osim toga, čovjek se mijenja. Upoznaje.
Vremenom.

Kad sam žudio za onom pravom vezom mislio sam da ću u takvoj uvijek biti dovoljno čvrsta i ispravna strana. U pravoj vezi ja ću biti taj koji nikad neće prevariti. Vjeran kao pas.

U onim manje pravim vezama i bio sam taj. Jer se situacija nikad nije dovoljno razvila da bih posumnjao u sebe. Pokušavalo se uopće ostvariti vezu, svi napori su bili usmjereni u tom pravcu. Te veze se nisu razvile. Prekinute su prije no što su postale prave.

Onda je došla ona puno bolja. Željena veza. Veza upravo onakva kako sam dobru vezu i zamišljao. I kad sam shvatio da je to to, pojavila su se pitanja do kojih se prije nije doprlo.

Što je prijevara?

Da li je isto prevariti emotivno i samo tjelesno?

Koliko sam spreman da više nikad osjetim drugo tijelo u rukama?

Mogu li obuzdati svoju znatiželju?

Mogu li uopće prevariti ženu koju volim, pa makar i samo tjelesno?

Da li bih ženi koju volim priznao prijevaru?

Treba li mi ona priznati ako joj se dogodi?


U jednom periodu veze s Ljubinkom navrla su mi sva ta pitanja. Bila je to kriza, koliko u trenutnoj situaciji u kojoj se ona malo odmakla od mene, toliko još više - kriza u meni.

Prvo me je uhvatilo ono "To je sad to. Ovo je veza u kojoj ću biti dugo. Možda i zauvijek. Ovo je dobra veza.".
Od činjenice da možda više nikad neću imati neko drugo tijelo u rukama uhvatila me je panika. Jer sam bio svjestan prevelike znatiželje u sebi.

Prvo sam se spojio na iskricu. U par dana dopisivanja nisam se odvažio na taj korak. Jer je mirisao na predumišljaj i ostavljao je gorak okus u ustima.

Ostavio sam se toga. Bilo je fuj.

I dalje me je taj dojam konačnosti činio nemirnim. Trebao sam drugo tijelo. Neko koje će se pojaviti i nestati nakon seksa. Tih dana sam dogovorio ševu s jednom bivšom. Našli smo se, potrošili i razišli. Bez puno priče. Nakon tog seksa osjećao sam se smireno. Ne, nije me pekla savjest. Jer - ta žena nije bila ni malo važna. S njom se nisam htio buditi. Niti razgovarati.

Da li bih to radio često i s mnogima? Ne bih. Ne bih ševio na svakom ćošku, makar to bio samo seks bez emocija. Jer - to bi bilo ružno. Ali sam znao da bih povremeno opet osjetio istu potrebu. A onda bih to ili ponovio, ili bih uspio o tome razgovarati s osobom koju volim, ne bi li se možda našli skupa u nekim liberalnijim aktivnostima. Ovo drugo bi teško uspjelo, ali bi u tom slučaju sigurno bilo puno čistije. Taj odgovor sada više ne mogu dobiti.

U to vrijeme krize počelo mi se događati i nešto drugo. Ljubinka se odmakla od mene, gotovo nesvjesno i neprimjetno. To je bila i njezina kriza koja je prošla, ali odmak je bio osjetan. U isto vrijeme na poslu se oko mene počela muvati premlada ženska. Jedna za koju sam tek puno kasnije shvatio koliko je plitka, zločesta, priglupa... Ali tada ju nisam poznavao, bila je na prvi pogled simpatična, imala je to nevino i svježe lice na kojem sam odmarao oči... I kao da je namirisala, počela je obigravati uokolo. Ulijetala mi je u film. Prečesto.
Dugo sam se opirao, čini se - nedovoljno odlučno. Kužila je to. Pojačavala prisustvo. Popustio sam. Našao se u nečem lošem. Nečemu što je uključivalo dopisivanje, pa razgovore mobitelom, pa kavu i drpanje u autu. Nečemu zbog čega sam se ja odmakao od Ljubinke. Za koju sam ipak znao da ne želim bez nje i da ovo drugo nije toga vrijedno.

Isčupao sam se na vrijeme. Uz fuj-fuj osjećaj u ustima. Gadio sam se samom sebi. To "nerealizirano" čačkanje bilo mi je gora prijevara od one ševe koju sam imao s bivšom.

Vratio sam se tamo gdje sam želio biti. Sa odgovorima na sva teška pitanja. Odlučio da Ljubinki nikad neću reći što sam radio. Jer zapravo - ona je i dalje bila najvažnija u svemu tome. Zato sam ovu drugu priču odlučio predati zaboravu, a ona prva bi se vjerojatno još pojavljivala i trebalo je naći načina da ju se prebrodi.

Nisam više brljao. Dugo mi to više nije padalo na pamet.



Vremenom sam postao svjestan da ja i Ljubinka nećemo ostati skupa. Razlozi nisu za povlačenje po internetu, uglavnom - nisam se uspijevao uklopiti u mini-obitelj.
Mogao sam odustati od svojih životnih želja i ostati u takvoj situaciji. U istom takvom statusu još godinama.
Ili otići od jedine žene s kojom sam imao tako dobar odnos, u kojem se ni dan-danas ne sjećam niti jedne svađe jer smo ih sve na vrijeme riješili, dogovorili i ostavili iza sebe. Žene s kojom sam dijelio neopisivu toplinu.

Nisam znao otići. A bio sam sve dalji. Bojao sam se tog trenutka. Jer dio mene nije htio otići.

I tad sam zasro do daske. Spojio se na iskru i dogovorio spoj. Zapravo - više spojeva. Kao da sam htio da me netko "otkine". Ali nitko nije bio dovoljno dobar.

I u jednom trenutku sam shvatio da se stvari moraju raščistiti. I nazvao ju i rekao joj da odlazim.

Šokirao ju.

Shvatila je razloge. Zapravo - znala je sve to. Razloge zašto moram ići.

Nije znala za ono ranije spomenuto. Ne bih joj ni rekao. Nikad. Jer ona je bila važnija.


Sve dok jednog dana ona ista Ptičica nije naišla na blog. I čitala. I shvatila da se neki datumi preklapaju. Jer Ptičica je bila jedna od osoba s kojima sam izašao kad je brljanje počelo. Tada bez ikakvih pravih namjera, koje su se ipak pojavile malo kasnije, kada sam od poznanstva s njom pokušao napraviti sve ono što sam trebao.

I Ptičica je krenula u osvetu. Našla Ljubinku i prosvijetlila ju. S namjerom da sruši sve ono lijepo o čemu sam joj (valjda previše puta) pričao.

Ne znam da li će mi Ljubinka ikad oprostiti.
Ne, nismo ionako više skupa, ali... Htio sam to ostaviti kao nešto lijepo, što je zapravo i bilo. Jer, onaj besprijekorni dio bio je puno, puno duži. I htio sam njeno prijateljstvo.

Da mogu vratiti vrijeme, da li bih pametnije? Ne vjerujem. Ja sam samo čovjek, nesavršen. Koji je u nekim trenutcima morao doći do odgovora na pitanja koja su ga mučila. Prvi dio priče je valjda morao tako proći. Nisam ga vidio kao tragediju, izvukao sam neke pouke.
Nisam htio da ona ikad sazna.

Jedino bih sam kraj promijenio. Jer - trebao sam naći snage u sebi da to prekinem sam, u čistoj situaciji. Bez sranja koje sam učinio.

A sada se sve zna.

I mrlja je pala.

Teška i crna.

To je to. Homo sapiens. Čovjek koji griješi. Odvratno nesavršeno biće. Zapravo - govnar.

Isključit ću komentare. Ovo je već dovoljno crno i bez pljuvanja koje sam zapravo i zaslužio. Oni stalniji komentatori znaju e-mail. Uostalom, naveden je na blogu.

Što će biti s blogom, ne znam. Možda ga više neće biti.


Mali apdejt: Zašto je ovo ovdje?
Kad se sve to događalo nedostajao mi je blog. Samo moj. Anoniman. Nedostajalo mi je to što ne mogu istresti svoje dvojbe pred ljudima koji bi mi možda pomogli da shvatim neke stvari. Jer ona je znala za blog.
Zato sada barem čitajte što ima u muškom mozgu. Jer, koliko god nikad nisam bio tipično muško, ovo sam ipak zasrao tipično muški.

Ovo je Obrazovni post.