srijeda, 03.09.2008.

Vukovar u predvečerje (i još ponešto)

Bijah danas u Vukovaru, nabrzaka. No, nakon obavljenog posla priuštio sam si trenutak odmora na terasi birca u pješačkoj zoni.

I, mogu vam reći da Vukovar sada izgleda dobro. Ima ljudi i poslijepodne. Predvečer. Šeću dečki, djevojke, starci, mlade majke guraju kolica... Puno ljudi. Onaj tko je bio u Vukovaru prije dvije-tri godine ovakvu će priču vjerojatno dočekati s nevjericom. Jer tada u poslijepodnevne sate na ulicama nije bilo gotovo nikoga.

Ima i komaraca. Ubiše me za pol sata sjedenja. Dunavski, žedni k'o vampiri. Ali i to su neke draži. Valjda.

Nisam više s Ptičicom. Jutro je donijelo manjak želje čak i za poruku. Htio sam samo svoj mir natrag.
Iako sam sinoć legao spavati s mišlju da se moram prepustiti. I opustiti.

Ptičica ima jako ružnu prošlost. Nešto jako ružno i nisko što je napravila nekom prije mene. Nisam se mogao s tim uhvatiti u koštac. Iako razum govori da svatko zaslužuje šansu, nisam mogao. Jer ispucavanje šansi na mojoj koži mi nije privlačno. Pokušavao sam, nagovarao se. I nisam mogao.

Bježao sam, da. Cijelo vrijeme. Oni koji me poznaju vjerojatno su znali kako će završiti.