nedjelja, 01.07.2007.

Oj, mjeseče...

Čitam usporedbe pokojnog Tadijanovića i njegovog vremena i novovjekih internetskih "pisaca"... Pitam se što bi bilo od Tadijanovića da je u njegovo vrijeme bilo Cosmopolitana i da je kojim slučajem u tom listu dobio kolumnu... Bi li Dragutin svejedno bio pjesnik ili bi se pretvorio u klauna šoubiznisa?

Zapravo je u tome sva razlika... Tada si bio književnik ako imaš dara koji brusiš neprekidnim radom, danas si književnik ako se uspiješ uguziti u svaku novinsku rubriku koja ti se na putu ispriječi...
Književnik si ako se znaš prodati kao takav. Kakvoća nije presudna.

Sjećam se ushita kad sam objavio prvu priču. Prošlo je neko vrijeme dok nisam shvatio da je priča loša. Neki bi rekli "Pa što sad pizdiš, objavljena je!"... Sjećam se ushita kad sam objavio drugu. Kojom se također ne dičim previše.
Tek je treća zapravo "sjela" gdje treba. A od sve mase priča koje sam napisao imam možda dvije koje bi poslao na neki natječaj. Ostale su za smeće.
Zapravo sve radim potpuno pogrešno. Sve te priče iz smeća su izvrsne - moj pristup ne valja.
Kada sam uglavio prvu priču u zbirku raznih autora, trebao sam pozvati lokalnog novinara da napiše mali članak. Da me kuje u male zvjezdice. To sam trebao ponoviti kad sam objavio drugu. Tada sam trebao odskenirati članke i prikeljit ih na blog te tako nehotice otkriti ime i prezime i vješto ga (nehotice) spojiti ga s blogerskim imenom u ono vrijeme bloganja na cool listi. I ponašati se bahato prema štovateljima i ulizički prema svima koji o meni mogu nešto napisati. I zvijezda je rođena.

Jedini problem u tome jest što ne bih znao čime oprati smrad tuđih stražnjica sa svoga lica. Zato se trudim pisati bolje. A oni drugi... Možda netko nađe u mom smeću hrpu loših, odbačenih vježbi i naglo napravi karijeru pisca. Nije ni to tako loše ako će mi barem dobaciti kovanicu kada budem sjedio na nekom uglu s šeširom pred nogama.

Zapravo sam htio pisati o mjesecu... Pun je bio ovih dana. Najgore mi je kad to ne znam pa pomislim da je onaj grozni osjećaj poptune bezosjećajnosti i hladnoće zapravo zdravo-logičan slijed događaja. Osjećaj kada mi nitko nije važan, kada bih mogao prekinuti vezu ili prijateljstvo lakoćom treptaja oka.
Prođe to. Srećom.

Nemam love. Posao od kojeg sam nešto očekivao nije baš startao obećavajuće. Možda pošaljem neku priču na natječaj s novčanim nagradama. Tamo će ih doći barem tisuću. I ajd se ti onda probij...

O zbirci kratkih priča Bestselera nema ni traga ni glasa. Zbirka "Blog priče" je izlazila godinu dana, Bestselerova bi mogla i duže. A ja čekam ushićeno svoju prvu priču kojom sam potpuno zadovoljan. Priču zbog kakvih nikad neću biti Pisac.

Odoh prositi. U Bjelovar.