srijeda, 29.11.2006.

Dan gluposti i "londonske" magle

Magloviti su dani. Iliti "spustila se gusta magla".

Jučer sam napravio glupost. Valjda mi se magla uvukla u glavu.

Već danima mi često pada na pamet cura s kojom sam bio prije dvije godine. Naime, pogodilo se da se ona (o kojoj mislim samo loše) i žena s kojom mi je sad lijepo jednako zovu.

I razmišljam ja tako... Nije bivša zapravo kriva za bilo što. Ja sam kriv što sam joj poklonio povjerenje, automatski, bez provjere, bez opreza. Ja sam kriv što sam dao sebe glumici, varalici, sebičnoj hladnoj kučki. Ja sam kriv što sam tada ostao lud mjesecima, što još uvijek od toga imam gorak okus u ustima.

Poslao sam joj jučer SMS. S isprikom za ružne riječi koje sam joj rekao. Da, mislio sam ih, mislim to dobrim dijelom i sad, ali baš zato... Trebao sam to izbaciti, zaboraviti, riješiti se toga. Nisam smio podleći gorčini, nisam smio zatrovati sebe zbog nje. Predložio sam joj kavu. Iz dva razloga... Htio sam porazgovarati što mirnije s njom, reći svoje, loše osjećaje zamijeniti ravnodušnošću (nakon ovoliko vremena i razmišljanja bio bih potpuno sposoban za to) pri pogledu na onu koja mi sada baš ništa ne znači.
A drugi razlog... Tom ravnodušnošću htio sam "očistiti" gorčinu s imena koje nosi i žena s kojom je sada lijepo.

Odgovor nisam dobio. Predvečer sam poslao još jedan. I nisam više htio. Ako se ne javi, arhivirat ću ju i bez odgovora.

Ali odgovor je stigao...

Za umrijet od smijeha. Ne znaš da li je glupo ili smiješno. Ne, nisam znao. Nisam se ni raspitivao. Nije me zanimalo.

Bila to istina ili ne, skroz me prošla volja. Mislim, da dobijem takav SMS kakvog sam joj poslao... Zadnje što bih učinio je dao ženi da joj odgovori, ili slagao da sam oženjen...

Bezze.

Nisam znao kako ću se ponašati ako ju ikad sretnem... Da li ću joj pljunut u facu, da li ću samo okrenuti glavu na drugu stranu ili ću je možda pozdraviti... Sad znam...
Nasmijat ću se i nastavit svojim putem. Previše je bezvrijedna da bih se trovao ljutnjom prema njoj.

Sve joj je oprošteno i ide u arhivu. U podrum među stare lonce i boce kakve se više ne koriste.

Zbog nečega sam joj zahvalan: pokrenula me je. Trgnula me je. Nakon nje sam prestao puštati život da protiče kraj mene nadajući se da će me jednom barem malo zakačiti.