ponedjeljak, 30.10.2006.

Ma pusti nek traje...

Kad kažem da ne želim ozbiljno tako i mislim. Znao sam to već reći u prošlosti. Rekao sam to nekome i nedavno. Tada sam mislio "ne bih s tobom ozbiljno". Ali se ipak ne smije sve reći, potpuna istina uglavnom nije lijepa. Moja savjest je ipak mirna, nisam nikome davao lažnu nadu. Razočaranja nepostojećim nisu moj problem.

Sad zaista ne želim ni s kim ništa što bi za svrhu imalo neku SF (teško vjerojatnu) budućnost. Ni s kim. Ni za živu glavu. Sada ne. I ne znam koliko će to stanje trajati.

Ovo sad je nešto drugačije. Počelo je skoro pa dogovorom.

"Znaš, ne želim sad ništa ozbiljno."
"Srećo, ne brini. Ja se ne planiram opet udavati. Samo reci ako opet poželiš nešto ozbiljno, nemoj da osjetim da odlaziš."
"Može. I ti isto tako."
"Ali znaj - ne želim se osjećati kao kurva."

Uvaženo. Sve.

Kao dvije budale koje žele samo lijepo. Bez mozga. Bez opterećenja. Bez budućnosti. Sve dok traje.

Možda bi tako trebalo biti uvijek. Sa svakim. Možda iz toga nešto naučim. Možda se i zakuha u lošem, neželjenom pravcu. Za nekoga. Možda se zakuha u dobrom neželjenom pravcu. Za oboje.
A možda su u šumi.

Znam da nemam ništa protiv lijepih riječi koje se razmijenjuju tijekom cijeloga dana. Znam da nemam ništa protiv beskonačnog uživanja u zagrljajima. Znam da nemam ništa protiv razumijevanja, razgovora s otvorenim ušima, zezancije, želje za susretom. Znam da se osjećam dobro. Znam da nastojim da se i ona osjeća dobro. Znam da me sve to liječi.

Svakog dana se iznova izaberemo (posudih ove lijepe riječi fasciniran porukom koju nose). Jer znamo da će to biti lijep dan.

Svakome bih to poželio. Učenje čarolije davanja i primanja.

Ne želim misliti. Samo neka traje. Koliko god može trajati. Mjesec, dva, pet, godinu, dvije. Dok ne poželimo da je zauvijek ili dok ne poželimo nešto drugo.

Ne želim sada misliti. Lijepo mi je.