subota, 14.10.2006.

Evo vlak mi stiže...

Vinkovci su nekad bili grad željeznice i željezničara. Jedno od najvećih željezničkih čvorišta u ovom dijelu Europe, kolodvor koji je vrvio ljudima dan i noć, putnici u prolazu, pijanci u restauraciji iza ponoći, "sumnjive" žene, jedan zanimljiv svijet otišao u nepovrat.

Današnji vinkovački kolodvor tek je blijeda slika svega toga. Noću ovuda prođe tek pokoji vlak, puno je manje ljudi na klupama kolodvora, taxi služba ispred kolodvora skoro da i ne postoji... Zgrada je obnovljena i izgleda bolje no ikad, postavljeni su moderni info-displeji, peroni tek čekaju obnovu, s krovova im raste grmlje, pothodnici su očaj...

Kolodvor mi je bio dječja fascinacija. Otac mi je bio željezničar. Vlakovi su mi bili pokretač djetinjstva, svaki posjet kolodvoru i radionicama oko njega radost.
Danas sam bio tamo, čekao vlak iz Beograda koji je kasnio 38 minuta. Srećom pa nije išao iz Istambula, kasnio bi tri dana. Imao sam vremena prošetati, gledati, slikati... Malo se vratiti u prošlost.



Kažu da sad ponovo sve kreće. Noću prođe više vlakova, grade se neki terminali za utovar tereta... Možda sve to ponovo oživi starim životom.

Možda se željeznica vrati gradu kojeg je stvorila.