nedjelja, 24.09.2006.

Fildžan viška

Svatko je sam krojač svoje sreće.
Tako kažu mudre glave.

Nikad, ali stvarno nikad do nedavno nisam sreo osobu čije su misli toliko slične mojima. Zanijelo me to, otvorilo ponovo za snove i nadanja.

I nije krenulo dobro. Zapravo - ništa nije bilo dobro. Odlazio sam nekoliko puta.
Odbijala me stalno. Bolesnom zatvorenošću, totalnim nepovjerenjem, izostankom lijepe riječi, optimizma...
I vraćala. Čime? Ničim. Razmišljam večeras čime me je vraćala.
Samo MOJOM nadom.

Večeras sam shvatio... Ja trebam plaćati tuđe račune. Ništa drugo, samo to. Nekom je bila kokoš, meni će skakat po kičmi.
Svjesno ili nesvjesno - meni to sad nije važno. Ali neće ići.

Ne dam ti da me još jednom NIČIM vratiš u nemir i loš osjećaj. Boli me kurac za tvoje traume. Jer ti ih želiš.

Da bi požnjela moraš sijati. I okopavati.

A meni je već zaista puna kapa ovakvih priča.

DOPIZDILO.

Idemo sad dalje bez očekivanja. Lagodno, od danas do sutra...
Znam - bit ću mirniji na taj način.