Shvatio sam nedavno da nije sve napisano,sve sto je trebalo biti,trebalo se desiti i
nejde bas ocekivano nizvodno,zapravo bas tada nije nikada tako.
Vidio sam da postoje trenuci koji iako se ubrzo sve vrati u uobicajenu
dosadu ili tugu,sigurnost ili strah,ovisi i o vasem gledistu,iznenade i na cudenje sasvim
vas vrate na one dobre stare staze,kad sam imao smisao,i kad jos nisam pjesme pisao.
Znate ono kad se vase pesimsticno videnje nekoga,potpuno izmjeni u jednom trenutku,
pogledu ili papiru,saputu ili dodiru.
Kad u necijim ocima zapazite iznenadenje,odusevljenje,poput malene djevojcice koja upravo otvara poklon ispod bozicnog drvca.
Kad u necemu vidite promjenu,nesto neocekivano,posebna cestitka za rodendan,neka poruka u kasnu noc.
Kad se u necijem mirisu osjeti iskrenost ili jednostavno onaj osjecaj da je neka stara molitva poput pisma stigla
na svoju adresu.Rijetki su takvi trenuci ,ali vrijedni su svega.
Taj osjecaj neznanja,slican strahu u dobrim strava filmovima,vas ispunjava,
Barem mene koji sam smisao pogubio po putu
iako mi se nalazio na dlanu,neki ga je neobicni vjetar otpuhnuo daleko iznad mene,ali jos
uvijek cini se dostizno.
A u zivotu je sve dostizno,neocekivanje je ono posebno i najljepse.
Iako takav trenutak prode brzo,puno brze po vasem dojmu,on ostane nekako vjecan,nekako ispunjen,potpun.
I mozda se cini da je uvijek sve nekako jednolicno i pomalo otuzno ili kod nekih pak dosadno,
ali pogledajte i osjetite taj trenutak i nasmijesite se te uzivajte u dasku nove nade,novog zivota.

Zamucena rijeka
vjetar primiren
dugacka magla
oblik joj skriven

Uz svijecu bijelu
u zamahu tuge
otkljucavam skrinju
ispod 17. stube

Na dasku svjetlosti
papira zastarjela
lice mi problijedi
od njezina mirisa

Srce jace udari
u mraku topline
duh sjecanja se probudi
uz suzu tisine

Jutarnje svitanje
U mojim mislima
tuzne jesenske kose
sumskih vjetrova

Tugu zamjenit nemoze
ni zvijezda beskrajna
zaigrane sjene
i necujna molitva

Za jedan smijesak
ispod nocne lampe
pokraj njene postelje
bar za sjecanje

Uz vrucinu koja se pojavila,pod teskim oklopom kockastih boja svoga naroda,konjanicima se znoj
neprijmetno spustao niz uzbudjena lica.
Jednom je neobicnom konjaniku,koji se pripremao dalje od drugih dosadila vrucina te je skinuo vitesku kacigu.
*Prokleta i ta vrucina* opsovao je na sav glas.
Kovrcasta mu je kosa sada izgledala posve neprepoznatljivo,pomalo divljacki razbacano.
Gore u satoru njegov otac,hrabri ban sa strepnjom je gledao pocetak bitke pogleda dalekog i toliko poznatog.
Znao je i sam da ocu nije lako i d aje puno lakse urlikati i napasti u boju bez razmisljanja i savjesti.
Nedaleko od njega poput crne vijugave rijeke,oformila se prva crta napada,djelujuci zastrasivo.
Sa druge strane brezuljka,preko polja zelene su postrojbe nosile svoj polumjesec sa jednakim ponosom i hrabroscu.
Cijele su godine oni pljackali sve preko planina do zaljeva pa i dalje.Ban je odlucio ovdje okoncati zelene upade.
Na trenutak skupina od nekoliko malenih oblaka prekrila je nebo,tek malo zasjenivsi zemlju ispod sebe,
Onda je sve utihnulo,nitko nije nista rekao,niti je vjetar puhao.
Tu jednu sekundu toliko nalik molitvi tisina je na sve jednako necujnim dahom gledala.
Tada je ban prvi progovorio,a urlici i domoljubni povici letjeli su hrabro prema polju.
Konjanik je prvi uzjahao,krenuvsi naprijed prepun zudnje za osvetom,na smedem konju koji je galopirao punim naporom i prestrasenim pogledom.
Zeleni su nosili neobicna pokrivala za glavu,izgledajuci sablasno i nezaustavljivo.
Uz gromoglasni sudar celika i mesa,zaplesala je tuga.
Konjanik je prvu dvojcu premocno sasjekao,uspjevsi jednom odrubiti glavu.
Krv koja je potom uslijedila posve ga je zaslijepila,ali on je poput njegova konja uporno zmireci nastavio svoj pohod.
Zeleni su tada iznenada iskocili odnekud i okruzili u velikom polukrugu kockaste konjanike.
U daljini dat je znak za pjesastvo i strijelce.Strijele su poput komaraca okruzivale i jednu i drugu stranu.Konjanikov je teski mac i dalje sjekao.
S leda je prema njemu jurnuo neki zeleni vitez,masuci macem spretno poput sokolova leta.
Konjanik se na trenutak okrenuo i uspio donekle izbjeci udarac koji mu je nanio ozbiljnije ozlijede ramena.
Krv je potekla a kada je zeleni vitez drugi put zamahnuo,svijetlo se opet pojavilo.
No uz fijuk sjevera strijela se zabila u tmurno oko viteza te on padne pokosen.
Konjanik se brzo prisvjestio i zamahnuo prema skupini zelenih strijelaca koji su se spremali odgovoriti na drugi napad.
Zrakom se prolomio najjaci zvuk dosad,znak za konacni napad.
Krici su uslijedili.
Okolo njega krv je padala poput kise,mazuci im domoljubne boje.
Tada su s juzne strane strijele puno preciznije zaklonile nebo.Bol mu je prostrujala tijelom.
Pogodili su ga u nogu,koja je potom svoj put zavrsila u tijelu nesretnog konja.
Smedi se konj poceo ritati,a oci su mu bile prestrasene i iznemogle.
Drugi val strijelica pogodio ih je triput.
Prstala je krv prestrasenog konja.
Pogodci dvoje njih u tijelu cinili su tu muku.
Konjanik je vriskao,ne od boli,vec od ludila. Konjevi vriskovi prolomili su sjeverni dio bitke,prave bojisnice.
Kada su oci njegova suputnika prestale sjajiti,a vriskovi utihnuli,pali su na zemlju.On zarobljen pod njegovom tezinom.
Bio je i pri svijesti kada se sve smirilo i kada su do njega dosli neobicni konjanici.
Izrekali su mu brzu presudu,s odlucnim i hladnim izrazima lica.
Mac je poletio,a toplina postala nepodnosljiva,da bi trenutak kasnije postalo svejedno.

Sa suzama u ocima mladi se vitez na obronku iznad sada krvava polja molio za desetke tisuca
mucenicki izgubljenih zivota.
Njegov je narod tesko podnio gubitke,ali opstao je i dalje boreci se uporno i casno.

A navecer kad je sve zatihnulo,jedna se beskrajna zvijezda spustila,odvracuci pogled sa mrtvih
na nebesku vjecnost daleko ali tako dohvatljivo,tako blizu.


........da ne zaboravimo tko smo,da ne ponovimo...

"Dali ti je tebi uopče ostalo imalo pameti"-netko se u šatoru gotovo derao.
Šator se nalazio onkraj brežuljka poprilično daleko od ostatka kolone kockastih boja.Jutro je več zaustavilo svoju nevinu hladnoću dopuštajući toplini da se uvuče iznad zelenog polja.
Vjetra nije bilo,te su grane okolne šume stajale na mjestu,nijemo promatrajući nebesko plavetnilo.
Dva su se stražara neugodno protrznula glumeći hladnokrvnost iako su oboje znali da se vodi veoma važan razgovor.
"Pazi s kime pričaš.I da"-nastavio je ban.
"ja ovdje vladam i odlučujem.Napastčemo usred bijela dana na otvorenome,časno poput naših predaka."-hrabri je ban tvrdoglavo odbijao savjete mladog viteza.
"Ali šuma je nedaleko odavde,a zeleni nisu trenirani za borbu s drvećem"-pokušavao je uvjeriti bana sasvim logičnim zaključcima,ali izraz na banovo licu i dalje se nije mjenjao.
"Nismo divljaci da se borimo na granama,mi smo ponosan i hrabar narod,danas to dokazujemo."
Pogledi su isijavali jedan na drugoga ali bilo je jasno da do velike promjene neče doći.
"To je ludost" -više je za sebe rekao vitez,jer u očima njegova vladara održavala se završnost,koju je on nedugo zatim i potvrdio.
"Napadamo u podne,obavijesti zapovjednike"
Stražar koji se sada posve smetnuo,nesigurno je primio poruku i pozdravio.
Mladi vitez više nije bio u šatoru,jurio je preko brežuljka do staje.
"Prokleta i ta tvrdoglavost,svi če izginuti."-pričao je,zapravo više razmišljao na glas,jer pored njega se nalazio samo njegov crni prekrasan konj.
"Ja odlazim,nek ih svevišnji zaštiti"
Uzjahao je svoga životinjskog pratitelja i u galopu odjahao prema šumi.
Nekolicina okupljenih vojnika i prolaznika sa zanimanjem je pratila oblak prašine koji se iznad njega uzdizao.
Žamor se prolomio kolonom.
Oblaci su nestali,pa je sunce sada prekrilo cijelo nebo.Zrak je postajao sve sličniji vatrenoj stihiji.
Ispod brežuljka uskovitlala se gomila konjanika i vitezova.
Počelo je razmještanje.

Na nevinim usnama
u dubini jezerca plava
pod svjetlosti pjesama
roza je halja

Kraj hrasta smeđeg
koraci jelena
strah od zavijanja vučjeg
sna tako daleka

Svjetlost se probija
poput plesa labuda
noć mu razbija
sna tako daleka

Ove dane stara ladonja širi svoj puni sjaj zelenila....U dvorištu preumiljati sivko i još nekoliko ostalih mačaka izležava se na posljednjim sunčevim zrakama....
Novine su tu...šlag na jutarnje buđenje...
Čitam,gledam čak i u čudu slušam o tome kako se nitko više ni neiznenađuje lažima,
kako se više nitko ni ne obazire varanjima,kao da se tamna zavjesa svima uvukla i svi samo čekaju kraj.Čekaju ne misleći o problemima,čekaju sa bocama u rukama.
Svijet čeka....ali šta....rat,bolest,prirodnu (bolje rečeno ne više tako prirodnu) katastrofu....
Tko više uopče pomisli promjeniti nešto,učiniti nešto....
A kako je početak kraja uopče počeo...neznam...mržnjom pa ratom...crnim pa bijelim...
A u ratu nema pobjednika...rat je nastavljajući....on održava neznanje živim,on drži strukturu hijearhijsku na mjestu več stolječima,možda i više.....
Igranje osječajima,igranje svijetom od ispraznih sijena na vrhu stabla...
Vidjeti nekog kako pluta više ne izaziva zgražanje,vidjeti nekog kako si ruši život skačući sa zgrade više nije vrijedno ni zastajkivanja...kao da svi pokušavaju uživati u posljednjim trenutcima...
Posljednja večera? ....umjetna panika....
Djevojke jure za motorima,"dječaci".....puše,piju.....glume.....Ostali su opsjednuti plačom i ne misli im se o "temama na koje nemogu utjecati".....starija mudrost trune po sudovima i domovima....
Resursi se troše,pandemije kucaju na vrata,ratna mržnja stihovno se širi svijetom,osveta u
zraku....u mislima bazeni i zgodne žene,motori i zabava....
Pa kad nitko ne misli i "grmlje" može vladati.....
A kada prođe zabava,dođu posljedice..depresije...opči osječaj gluposti...i onda najbolje
ubiti taj osječaj ponovnim gutljajima i gutanjima....
...kakva če biti 2050. ....gdje če biti stara ladonja....i mali sivko...
dali če i dalje mirisati plavo jutro....
neče..kakvo če biti možda još uvijek ovisi o nama...ne vama..ne njima...nego nama...
Ali koga zanima pjev ptica,tko još čuje zavijanje vučje na mjsečini,tko se sjeti oslušnuti zov vila
ili zapaliti svijeću za one kojih nema...
Brzo če vikend,to je jedino u mislima....i onda ponedeljak pa opet čekanje petka...
i tako ko zmija koja grize sama sebi rep....
tic-tac....tic-tac
U biti teče i teče jedan slap,ali presušio je vodopad.....
tic-tac...tic-tac....
Tehnologija ova bijela,zapadna je zapravo odlična...ali zaboravili smo.....da je jednokratna
a kartu za drugu predstavu nismo kupili...
Ipak kažu da je posljednji čin najzanimljiviji...pa udobno se smjestimo onda...
tic-tac....tic-tac

Sjedim rano ujutro u sobi
neprospavana duga noć
kao mnogo puta ranije
slikam sječanja na papiru
gledam mirise prošlosti
tišina mi pravi društvo
poput jezerca samome labudu
svi snovi u ime jednog
kao stara vojska hrabrih ratnika
sve želje postanu sive
samo jednu kiša otkrije
gledam i sanjam
tugujem i mirisa se prisječam
mirisa kojeg nisam nikad osjetio
daha kojeg sam oduvijek želio

.....

i ima pravo dijamantic
"nikad nije tako teško kao kada ti znači sve"