Uz vrucinu koja se pojavila,pod teskim oklopom kockastih boja svoga naroda,konjanicima se znoj
neprijmetno spustao niz uzbudjena lica.
Jednom je neobicnom konjaniku,koji se pripremao dalje od drugih dosadila vrucina te je skinuo vitesku kacigu.
*Prokleta i ta vrucina* opsovao je na sav glas.
Kovrcasta mu je kosa sada izgledala posve neprepoznatljivo,pomalo divljacki razbacano.
Gore u satoru njegov otac,hrabri ban sa strepnjom je gledao pocetak bitke pogleda dalekog i toliko poznatog.
Znao je i sam da ocu nije lako i d aje puno lakse urlikati i napasti u boju bez razmisljanja i savjesti.
Nedaleko od njega poput crne vijugave rijeke,oformila se prva crta napada,djelujuci zastrasivo.
Sa druge strane brezuljka,preko polja zelene su postrojbe nosile svoj polumjesec sa jednakim ponosom i hrabroscu.
Cijele su godine oni pljackali sve preko planina do zaljeva pa i dalje.Ban je odlucio ovdje okoncati zelene upade.
Na trenutak skupina od nekoliko malenih oblaka prekrila je nebo,tek malo zasjenivsi zemlju ispod sebe,
Onda je sve utihnulo,nitko nije nista rekao,niti je vjetar puhao.
Tu jednu sekundu toliko nalik molitvi tisina je na sve jednako necujnim dahom gledala.
Tada je ban prvi progovorio,a urlici i domoljubni povici letjeli su hrabro prema polju.
Konjanik je prvi uzjahao,krenuvsi naprijed prepun zudnje za osvetom,na smedem konju koji je galopirao punim naporom i prestrasenim pogledom.
Zeleni su nosili neobicna pokrivala za glavu,izgledajuci sablasno i nezaustavljivo.
Uz gromoglasni sudar celika i mesa,zaplesala je tuga.
Konjanik je prvu dvojcu premocno sasjekao,uspjevsi jednom odrubiti glavu.
Krv koja je potom uslijedila posve ga je zaslijepila,ali on je poput njegova konja uporno zmireci nastavio svoj pohod.
Zeleni su tada iznenada iskocili odnekud i okruzili u velikom polukrugu kockaste konjanike.
U daljini dat je znak za pjesastvo i strijelce.Strijele su poput komaraca okruzivale i jednu i drugu stranu.Konjanikov je teski mac i dalje sjekao.
S leda je prema njemu jurnuo neki zeleni vitez,masuci macem spretno poput sokolova leta.
Konjanik se na trenutak okrenuo i uspio donekle izbjeci udarac koji mu je nanio ozbiljnije ozlijede ramena.
Krv je potekla a kada je zeleni vitez drugi put zamahnuo,svijetlo se opet pojavilo.
No uz fijuk sjevera strijela se zabila u tmurno oko viteza te on padne pokosen.
Konjanik se brzo prisvjestio i zamahnuo prema skupini zelenih strijelaca koji su se spremali odgovoriti na drugi napad.
Zrakom se prolomio najjaci zvuk dosad,znak za konacni napad.
Krici su uslijedili.
Okolo njega krv je padala poput kise,mazuci im domoljubne boje.
Tada su s juzne strane strijele puno preciznije zaklonile nebo.Bol mu je prostrujala tijelom.
Pogodili su ga u nogu,koja je potom svoj put zavrsila u tijelu nesretnog konja.
Smedi se konj poceo ritati,a oci su mu bile prestrasene i iznemogle.
Drugi val strijelica pogodio ih je triput.
Prstala je krv prestrasenog konja.
Pogodci dvoje njih u tijelu cinili su tu muku.
Konjanik je vriskao,ne od boli,vec od ludila. Konjevi vriskovi prolomili su sjeverni dio bitke,prave bojisnice.
Kada su oci njegova suputnika prestale sjajiti,a vriskovi utihnuli,pali su na zemlju.On zarobljen pod njegovom tezinom.
Bio je i pri svijesti kada se sve smirilo i kada su do njega dosli neobicni konjanici.
Izrekali su mu brzu presudu,s odlucnim i hladnim izrazima lica.
Mac je poletio,a toplina postala nepodnosljiva,da bi trenutak kasnije postalo svejedno.
Sa suzama u ocima mladi se vitez na obronku iznad sada krvava polja molio za desetke tisuca
mucenicki izgubljenih zivota.
Njegov je narod tesko podnio gubitke,ali opstao je i dalje boreci se uporno i casno.
A navecer kad je sve zatihnulo,jedna se beskrajna zvijezda spustila,odvracuci pogled sa mrtvih
na nebesku vjecnost daleko ali tako dohvatljivo,tako blizu.
........da ne zaboravimo tko smo,da ne ponovimo...
Post je objavljen 18.09.2005. u 12:41 sati.