"Dali ti je tebi uopče ostalo imalo pameti"-netko se u šatoru gotovo derao.
Šator se nalazio onkraj brežuljka poprilično daleko od ostatka kolone kockastih boja.Jutro je več zaustavilo svoju nevinu hladnoću dopuštajući toplini da se uvuče iznad zelenog polja.
Vjetra nije bilo,te su grane okolne šume stajale na mjestu,nijemo promatrajući nebesko plavetnilo.
Dva su se stražara neugodno protrznula glumeći hladnokrvnost iako su oboje znali da se vodi veoma važan razgovor.
"Pazi s kime pričaš.I da"-nastavio je ban.
"ja ovdje vladam i odlučujem.Napastčemo usred bijela dana na otvorenome,časno poput naših predaka."-hrabri je ban tvrdoglavo odbijao savjete mladog viteza.
"Ali šuma je nedaleko odavde,a zeleni nisu trenirani za borbu s drvećem"-pokušavao je uvjeriti bana sasvim logičnim zaključcima,ali izraz na banovo licu i dalje se nije mjenjao.
"Nismo divljaci da se borimo na granama,mi smo ponosan i hrabar narod,danas to dokazujemo."
Pogledi su isijavali jedan na drugoga ali bilo je jasno da do velike promjene neče doći.
"To je ludost" -više je za sebe rekao vitez,jer u očima njegova vladara održavala se završnost,koju je on nedugo zatim i potvrdio.
"Napadamo u podne,obavijesti zapovjednike"
Stražar koji se sada posve smetnuo,nesigurno je primio poruku i pozdravio.
Mladi vitez više nije bio u šatoru,jurio je preko brežuljka do staje.
"Prokleta i ta tvrdoglavost,svi če izginuti."-pričao je,zapravo više razmišljao na glas,jer pored njega se nalazio samo njegov crni prekrasan konj.
"Ja odlazim,nek ih svevišnji zaštiti"
Uzjahao je svoga životinjskog pratitelja i u galopu odjahao prema šumi.
Nekolicina okupljenih vojnika i prolaznika sa zanimanjem je pratila oblak prašine koji se iznad njega uzdizao.
Žamor se prolomio kolonom.
Oblaci su nestali,pa je sunce sada prekrilo cijelo nebo.Zrak je postajao sve sličniji vatrenoj stihiji.
Ispod brežuljka uskovitlala se gomila konjanika i vitezova.
Počelo je razmještanje.
Post je objavljen 16.09.2005. u 11:08 sati.