Andreja tj. zapovjednica svemirske postaje "012 STATION" uputila mi je ozbiljnu primjedbu na listopadsko pisanje bloga. Kaže da smo se u potpunosti skrenuli s dosadašnje tematike. Da davimo ljude s pravosudnim i temama i predviđanjima crne budućnosti planeta. Stoga poštujući njeno stručno mišljenje, slijedi nekoliko viceva o frizerima i kosi. Ne bi li popravili apokaliptični dojam, koji je ovdje prevladavao u listopadu, povratkom na stare navade uz moto - uvijek može biti gore.


* Kćeri, gdje si bila?
- U frizerskom salonu.
* Zar je bio zatvoren?


* Jeste li se već šišali u našem salonu? - uslužno pita frizer.
- A, ne nisam. Uho sam ozlijedio u jednoj prometnoj nesreći.


Mladić s dugom, prljavom i vrlo masnom kosom ulazi u frizerski.
Frizer ga ljubazno upita:
* Mladi gospodine, želite li kompletan servis ili samo promjenu ulja?


* Kolega, čujem da ste zaposlili novog blagajnika - govori direktor.
- Da i sjajan je!
* Znači dobro se snalazi u poslu?
- Odlično! On je frizer s iskustvom…
* Frizer, a zna voditi knjige?
- Ne zna baš voditi, ali ih zato zna dobro frizirati!


Faze oblikovanja i rasta kose u životu prosječnog muškarca:

Vijest je dosegla kritičnu masu. Nitko se očito ne želi petljati s mobbingom u vojsci, ali na (ne)sreću do svog finala dokotrljao se i jedan civilni slučaj. Pametni znanstvenici šikanirali su mlađu kolegicu, koja nije završila škole po njihovm ukusu. Jer je nisu mogli cijepiti u mozak sa svojim znanstvenim tezama i dogmama. Poznato?

I tako mlada znanstvenica koja također vuče tužbu iz 2002-te, ove godine dobija presudu u svoju korist. Svaka čast... za razliku od mene, kojeg nije gazio nekakav znanstvenik sa smješkom na licu, već vojno smb grlo, koje je deralo iz petnih žila po kancelarijama ili na hodniku. Unoseći mi se u facu sa svojim zadahom. Proizvod JNA, kojem sam i do tri puta dnevno morao podnositi pisana izvješća o provedbi radnog vremena do tada. Kada sam otišao na WC i koliko sam se zadržao? Koji je svaku svoju izgovorenu glupost završavao rječima to je zapovjed. Na što bi ja salutirao i rekao - Na zapovjed! I izvršio navedeno u (ne mogućem) zadanom roku. Među ostalim, preveo cijeli jedan Field Manual Američke vojske. Težine cca 1.5 MB čistog teksta. U tjedan dana.

Što reći o smb primozgu, koji mi je zabranio pisati za časopis Hrvatski vojnik ili čak određivao u kojoj jakni ću dolaziti na posao. Koji mi je zabranio raditi na predpotopnoj 486 iz sigurnosnih razloga. Koji me je iz kancelarije iselio u prijemni ured Odjela, te sam morao sjediti u sobi s njegovom tajnicom i gledati u zid do kraja radnog vremena. Koji mi nije dao pravilnikom zajamčeni slobodni dan za obranu magisterija. Koji je dan nakon obrane, pokrenuo moj premještaj na niže ustrojbeno mjesto, kako bi mi onemogućio zakonom definirano brže napredovanje u činu. Koji me je stavio dežurat za Novu godinu, iako sam od ponoći bio izmješten u drugu postrojbu. Koji me ocjenio službenom ocjenom zadovoljava s kojom mi je onemogućio stjecanje sljedećeg čina, a koja je u međuvremenu poništena na Upravnom sudu. No zbog nje osporeni čin, nikad nisam dobio. Koji me je sa stupnjem mr.sc. kojeg vojni zakon definira kao uvjet za čin brigadnog generala, proglasio neperspektivnim za daljnju službu. Koji me uništio kao pilota, posrednim utjecajem na niže zapovjednike, budući sam u tri godine odletio svega dvadesetak sati. Koji me na kraju šalje u premještaj 400km od tek okupljene obitelji. Koji nakon mog petomjesečnog bolovanja kao posljedice ozljede na radu, nekako utječe i na rješenje zdravstvenog povjerenstva MORH-a. Proglašavaju me potpuno nesposobnog za daljnju vojnu službu. Najbolja fora je što su u tročlanom povjerenstvu sjedila i dva specijalista zrakoplovne medicine, koji su mi godinu dana prije potpisivali - sposoban za pilota.

I sve to su, osim hrpe papira i deset "mojih" svjedoka, potvrđivali čak i njegovi svjedoci - generali i personalci, koji su potpisivali sve to. Koji su rekli - Da, potpisao sam, ali na prijedlog brigadira Juraj Butorca. Kolegica znanstvenica dobije tužbu, a ja ne. Drago mi je zbog nje, ali tko je tu normalan? Kakva je to pravda i pravosuđe? Uostalom osvjedočite se sami. Večeras ide prilog koji je snimljen prije punih deset dana. Napokon u Temi dana - Dnevnika Nove TV. Zahvaljući kolegici znanstvenici.

I tako smo došli do broja jedan. Numera una. Uzročnika i glavnog pokretača druge dvojice jahača apokalipse. Do njegovog visočanstva, prvog modernog jahača apokalipse - nekontroliranog prirasta stanovništva na zemlji. Godine 1850. godine na Zemlji je živjelo približno, milijardu ljudi. Prirast stanovništva do tog broja zahtijevao je vremenski interval cjelokupnog postojanja čovječanstva od špiljskog čovjeka do 1850. godine. Nasuprot tome, za svega 250 godina, čovječanstvo u XXI. stoljeće ulazi s približno 6 milijardi ljudi. Naše množenje nisu zaustavili ni svjetski ratovi, ni atomske bombe, ni nove laboratorijski uzgojene pošasti tipa AIDS, ebola...

Eksplozija prirasta stanovništva glavni je uzročnik drastičnog uništenja prirode, isrpljivanja zemljinih resursa i zagađenja. Tropske šume, toliko važne za proizvodnju kisika, nesmiljeno se uništavaju, a taj proces doživljava maksimum upravo u današnje vrijeme. Tijekom 1980. godine godišnja stopa uništenja šuma u tropima je iznosila oko 11,4 milijuna hektara. Nestajanje tropskih šuma u Latinskoj Americi, koja sadrži 60% tropskih šuma u svijetu, predstavlja prvi korak u ekološkoj katastrofi globalnih razmjera. Iako sadašnja III. industrijska revolucija omogućava vrlo ozbiljno mjerenje i razmatranje pustošenja planete, još uvijek se ništa ozbiljnije nije učinilo u pokušaju sprječavanja tog uništenja u globalnim razmjerima.
Prema nekim procjenama, svijet je samo od polovice XX. stoljeća izgubio skoro petinu površinskog sloja tla na obradivim površinama, petinu šuma, te nekoliko desetaka tisuća biljnih i životinjskih vrsta. Sve je teže spriječiti propadanje tropskih šuma koje nisu pogođene samo napadima poljodjelaca, već i agresijom domaćih poduzeća koje žele proširiti svoje pašnjake ili stvoriti novo obradivo zemljište. I tako se pustošenje nastavlja u punom smislu i u XXI. stoljeću, posebno u nerazvijenim zemljama, opterećenim s velikim prirastom stanovništva.



Vlada Indonezije je još prije dvadeset godina javno opravdavala pretvaranje 20% njezinih šuma u plantaže za proizvodnju tikovine, gume, riže, kave i drugih poljoprivrednih proizvoda u svrhu povećanja životnog standarda stanovništva. Indonezija je istodobno poznata i po zastrašujućom prirastu stanovništva, koji uništava sva nastojanja poboljšanja životnog standarda.
U Indiji je slična situacija. Više od dvije trećine šuma je izgubljeno samo tijekom XX. stoljeća. Danas je samo 14% Indije prekriveno šumom u odnosu na 50% s početka XIX. stoljeća. Etiopija je imala 30% zemljišta prekrivenog šumskim raslinjem što se do danas smanjilo na samo 1%. Slično se dogodilo i Haitiju. Malo je vjerojatno kako se ti trendovi mogu naglo spriječiti u šumskim područjima s velikim prirastom stanovništva.

Množimo se nesmiljeno i 8,5 milijardi ljudi se očekuje do 2025. godine, ali maksimum se naslućuje negdje oko 2100. godine s 10,5 do 11 milijardi stanovnika. Ipak, jasno je kako se taj prirast stanovništva ne može naglo zaustaviti s nikakvim mjerama jer on ima svoju inerciju. Zbog svega toga, za milijardu novih usta koja će se roditi svakog sljedećeg desetljeća nije previše važno hoće li se pogriješiti u proračunu od 1 milijun novih stanovnika, pa čak i to hoće li 2050. godine biti tek oko 9 milijardi umjesto 10 milijardi. U svakom slučaju, obje brojke su prevelike za ovu našu uveliko opustošenu planetu.

Post s naslovnice, kolege blogera nesvrstanog podsjetio me na prvu javno spaljenu Jugoslavensku zastavu. Navedeni događaj imao je znantnog utjecaja i na moj život. Te godine prijavio sam se za VOSVŠ "Maršal Tito" u Mostaru i završio na pregledu u Zemunu. Upis u srednju zrakoplovnu školu u Mostaru bio je najsigurniji put do kabine vojnog aviona bivše države. Zato se sjećam ko' danas, scene s pregleda kod interniste.

Prozovu moje ime i ja uđem u sobu. Lekar gleda u papire i ne podiže glavu. Ja stanem ispred njegovog stola i čekam. Lik ustaje, skenira me pogledom od glave do pete, stavi stetoskop i prisloni ga onako hladnog na moja leđa. Sluša...

- Je li bre, za koga navijaš?

Instiktivno sam znao da nije dobro imenovati nogometni klub, iako nisam baš bio na čisto zašto to nije dobro.

- Za Jugoplastiku. - odgovorim.

- Jel? - reče lekar, podižući obrvu - A ne navijaš za Hajduk?

- Pa navijam, ali košarka mi je puno draži i dinamičniji sport - odgovori pubertetlija visok metar i žilet (izrastao tek u trećem razredu srednje škole op.a.)

- Hm, a jes' gledo utakmicu? - pita lekar i dalje premještajući slušalicu stetoskopa po mojim leđima.

- Koju? - pitam naivno, pokušavajući se izvući od sljedećeg pitanja.

- Pa onu... na kojoj su spalili NAŠU zastavu!

- Nisam, ali čuja sam za to... nije to dobro... - odgovaram pokušavajući zvučati pokajnički...

- Aaaa čuja si, aa? - ponovi on za mnom, oponašajući moj naglasak - A znaš li bre... da ja čujem tvoj šum srca? - odgovori on odmičući stetoskop od mojih prsa.

To je bio trenutak kad su umrli svi moji dječački snovi. Bio je to moment u kojem sam shvatio da nikad neću letjeti vojni avion te države. Osjećao sam se kao da se zidovi oko mene ruše, dok mi je njegov glas odzvanjao unutar lubanje. Nakon dva mjeseca ultrazvuka i svih mogućih specijalističkih pregleda shvatio sam, da nema nikakvog šuma srca, ni prolapsa zaliska na mitralnom ušću prema otpuštenici. Shvatio sam tada još štošta toga...



Između ostalog, tada sam se zarekao da zbog osobnog probitka, nikad više neću zatajiti ono što jesam i što mislim. Svjedočeći stvaranju države Hrvatske, između ostalog i kao jedan od prvih pripadnika naoružanih odreda Narodne zaštite, živio sam u uvjerenju da takvo nešto više nikad neću morati iskusiti. No prevarih se. Desetak godina nakon toga iskusio sam najgoru personifikaciju te pobijeđene Armije, ali koja je ovaj put nosila odoru Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.



Nadopuna 21.10.2006 u 13.53h

Upravo mi je javljeno, kako će prilog o mom slučaju biti emitiran najvjerojatnije u večerašnjem Dnevniku Nove TV. Znači od 19.15 h pred televizore, ako hoćete vidjeti Mangu - prerano umirovljenog pilota HRZ i osnivača tvrtke za svemirski prijevoz.

Nadopuna 21.10.2006 u 20.06h
Rekoh najvjerovatnije... Scena s razdraganom Monikom mi oduzela minutazu. Bit ce valjda sutra. Nisu džabe nasnimili 20 minuta materijala. Ima dosta i za posebnu emisiju

Kao što je rečeno drugi moderni jahač apokalipse je stalni porast globalnog zagađenja. Dolazi do poremećaja u ravnoteži uspostavljanoj stotinama milijuna godina, a kojoj je prilagođen život na Zemlji. Povećanjem količine ugljičnog dioksida u atmosferi, koji raste od prve industrijske revolucije, blokira se zračenje temeljem kojeg se hlade neki ugrijani dijelovi Zemljine površine, a posebno tijekom noći. Jednostavno rečeno, CO2 u atmosferi blokira odvođenje topline u svemirski prostor preko procesa zračenja s ugrijanih dijelova zemljine površine. Sadržaj CO2 u atmosferi iznosio je 0,029 prije prve industrijske revolucije, a ta količina CO2 je pronađena i u faraonskim grobnicama. Ako se nastavi dosadašnji rast povećanja CO2 od 0,2 do 0,3% godišnje, početak XXI. stoljeća obilježit će sadržaj CO2 od 0,04. Ako bi se sadržaj CO2 u atmosferi povećao na 0,055 do 0,06, do sredine ovog stoljeća, to bi moglo dovesti do povećanja srednje godišnje temperature donjih slojeva atmosfere za 2,5 °C, a to bi onda dovelo ne samo do daljnih nepovoljnih klimatskih promjena, već i do katastrofalnih promjena na pojedinim dijelovima Zemlje.



Pritom se misli na silovite prodore vlažnog zraka u pojedine krajeve praćene s katastrofalnim poplavama, dok će drugi krajevi trpjeti katastrofalnu sušu. Siloviti olujni vjetrovi koji iščupaju na tisuće robusnih starih stabala nisu više specijalitet samo za neke otoke u Tihom oceanu već se javljaju i u zapadnoj Europi, gdje su kao takvi upamćeni samo u legendama. S povećanjem srednje godišnje temperature neizbježno će doći do topljenja leda na velikim glečerima, ali i na Antartiku i u područjima južno od Sjevernog pola. Pritom će doći do podizanja razine mora. Čak i relativno mali porast razine mora, poput jednog metra imao bi teške posljedice. U mnogim priobalnim pojasevima to znači pomicanje obalne crte za najmanje stotinu metara. Oluje bi ubacivale ogromne količine vode na kopno, zbog čega bi dodatno stradala mnoga plodna područja.

Mnoge zemlje u razvoju biti će drastično pogođene, ali i neke razvijene zemlje. Primjerice oko 180.000 žitelja Maldivskog otočja bit će potpuno poplavljeno ako se razina mora digne za dva metra, a već kod podizanja za jedan metar veliki valovi bi se prelijevali preko otočja. Istodobno u Egiptu, Bangladešu i Kini, mnogo pučanstva koje živi u riječnim deltama s velikim poljoprivrednim prinosima, ostat će bez toliko potrebnih obradivih površina za proizvodnju hrane. Bangladeš bi izgubio skoro 12% obradive zemlje, pri podizanju razine mora za jedan metar. Stanovništvo Egipta i Bangladeša trebalo bi za nekoliko desetljeća u Egiptu s 54 milijuna u 1990. godini porasti na 94 milijuna 2025. godine, a u Bangladešu s 115 na 235 milijuna u istom vremenskom razdoblju. Jasno je kako Egipat i Bangladeš zbog takvog prirasta stanovništva neće moći odvojiti sredstva za zaštitu zemljišta od porasta razine mora svugdje gdje je to potrebno. U riječnim deltama takva zaštita je vrlo problematična. Iz toga je vidljivo kako će zemlje u razvoju, koje neće moći obuzdati nagli prirast stanovništva biti dvostruko pogođene efektom staklenika. Oni će sa stalnim gubitkom obradivog zemljišta trebati nahraniti sve veći broj gladnih usta. Podizanjem razine mora bit će ugrožene i zemlje poput Gambije, Indonezije, Mozambika, Pakistana, Senegala, Surinama i Tajlanda.



Naravno, biti će ugrožene i razvijene zemlje. Po nekim procjenama, samo zaštita priobalnih područja i otoka u SAD-u od jednometarskog podizanja mora, koštala bi oko 100 milijardi dolara. Naravno, bogate zemlje s visokim bruto nacionalnim dohotkom per capita bit će u stanju odvojiti znatna sredstva za saniranje tih negativnih posljedica, barem tamo gdje to ima smisla. Sve ovo doprinosi još većem jazu između razvijenih i nerazvijenih, koji će se naposlijetku pretvoriti u kroničnu mržnju. Nerazvijeni, a osobito tamo gdje se vjerom fanatizirane mase fanatično protive kontroli rađanja, smatrat će kako uzrok svim njihovim mukama leži u pohlepi razvijenih koji su ostvarili svoj standard na njihov račun. Razvijeni opet niti žele niti mogu pomoći onim nerazvijenim zemljama koja održavaju neprihvatljivo velik prirast stanovništva.

Jasno je kako čovječanstvo u borbi protiv efekta staklenika mora krenuti koordinirano. Sve donedavno znanstvenici su tvrdili kako uopće nisu sigurni je li efekt staklenika osnovni krivac za klimatske promjene. U srpnju 1996. godine u Ženevi je održana konferencija predstavnika 150 zemalja potpisnica Konvencije o klimatskim promjenama. Tom prilikom je potpisan apel industrijski razvijenim zemljama za usavršavanjem tehnoloških procesa kojim bi se smanjila emisija ugljičnog dioksida u atmosferu. Bio je to samo apel i preporuka. Ipak na konferenciji u Kyotu od 1 do 4. listopada 2002. godine raspravljene su i mjere koje je potrebno poduzeti u industrijskim procesima za ograničenje emisije CO2. Poslije konferencije u Kyotu još nekoliko zemalja je naknadno potpisalo taj dogovor, ali jedino je SAD odbio potpisati taj dogovor. Predsjednik Bush je tada osobno izjavio kako dogovor u Kyotu nije baš pravi način za razbijanje efekta staklenika i zašto bi SAD trebao uložiti ogromna financijska sredstva u takav projekt koji nije učinkovit. Predsjednik Bush je iznio i da SAD ima vlastiti prijedlog takvog programa. Sve ostale zemlje svijeta ostale su pri stavu, kako je program u Kyotu dobar te ga treba provoditi kao način smanjenja efekta staklenika.



Za zemlje poput Kine i Indije, koje predviđaju veliki napredak u svojim industrijskim postrojenjima, provedba sporazuma u Kyotu predstavljat će veliko financijsko žrtvovanje kako bi svoja zaostala industrijska postrojenja prilagodila klauzulama sporazuma u Kyotu. S druge strane, SAD kao najbogatija i tehnički najnaprednija zemlja na svijetu, nije spremna na te žrtve. Svijet, a osobito siromašne zemlje, ocijenit će to kao sebičnost jedne supersile. Pritom je vrlo važan podatak da SAD sa svega 5% svjetskog stanovništva doprinosi s 20% globalnog zagađenja s CO2 i stvaranja efekta staklenika.

Upravo sam se vratio sa objave. Vjerojatno vas zanima kako je to izgledalo. Okrivljeni se nije pojavio na izricanju presude. Čak ni njegov odvjetnik. Jer su očito znali kakvu presudu će donijeti sutkinja Maja Štampar Stipić. Ne dvoje samo oni, koji su dobili garancije. Stoga se nisu udostojili ni pojaviti. Sutkinja izlazi iz sudnice potpuno odjevena i svježe našminkana u 12.45h. Iznenenađena našom prisutnošću, dobacuje kako će odmah doći. Čekamo. U 13h otvaraju se vrata sudnice 126 i izlazi njena zapisničarka Ankica Zorić. Poziva nas unutra da preuzmemo zapisnik sa glavne rasprave održane prekjučer. Potpisujemo se i izlazimo. Listamo zapisnik i dolazimo do zadnje zaklamane stranice. Piše objava presude dana 13. listopada 2006.g. u 13,00 sati. Pred očima mi se mrači dok vidim velika štampana slova OKRIVLJENI BUTORAC JURAJ, OSLOBAĐA SE OPTUŽBE.

Djelatnica odvjetničkog ureda se vraća i pita gdje je obrazloženje presude? Zapisničarka kaže bit će vam dostavljena. Ja sjedim rezignirano. Pripremao sam se za takvu nepravdu. Znao sam da smeće ima debele veze, ali nadao sam se. Pa sutkinja se ne može praviti slijepa uz toliku količinu materijalnih dokaza i svjedoka. No što očekivati od sutkinje koja je jednom tražila izuzeće, jednom zbog opravdanog kašnjenja na raspravu obustavila postupak i na kraju bez imalo časti zbrisala iz sudnice i ostavila zapisničarki da nam uz zapisnik podvali i zaklamanu presudu. Bez ikakvog, pa čak i usmenog obrazloženja presude. Zato posebno boli zadnja rečenica iz presude - Presuda javno objavljena, usmeno obrazložena, stranke poučene o pravu na žalbu.

Amerikanci suce zovu "Your Honor" ili "Vaša Čestitosti". Kako osloviti sutkinju zagrebačkog Općinskog suda Maju Štampar Stipić? Sutkinju koja nije u stanju stati iza onog što piše u njenoj presudi. Koja ne može pogledati oštećenog u oči i reći - nisi u pravu. Koja oštećenom nalaže plaćanje sudskih troškova i troškova branitelja okrivljenika. O njoj se već dosta pisalo u novinama, a izgleda kako će se pisati i dalje...

Slučaj Krojf
Slučaj Petrač
Slučaj Gebaj
Slučaj Budimir
Slučaj Gabino
Slučaj Švraka



Dopuna posta 14.10. u 17.17h
Sad su mediji na redu. Čitajte nedjeljno izdanje 24sata.

Euforija zbog pobjede Hrvatske nad Englezima, obuzela je naciju. Ipak, trebali bi biti puno više oduševljeni sa nacionalnom sramotom, koja se očitovala sa sukobom navodnih BBB i navodne Torcide na Sveticama neposredno prije utakmice. Sramotno je da neka stoka ne zna pasti zajedno, ni kad igra reprezentacija. Svjedočim samo o onome što sam vidio i kako je krv razdora potekla opet. Iako je od toga prošlo puna dva dana, nisam više mogao slušati krive interperetacije medija, a najviše zataškavanja toga što se dogodilo.

Pritom, najviše krivim policiju koja je neprimjereno reagirala na kamenovanje kafića u kojem su sjedili navodni pripadnici Torcide. Interventni policajci trebali su razbiti i pohapsiti tu skupinu od 50-tak balavaca, koja je zasula Mailbuu kamenjem. Oni su se brzo pojavili, pobacali što su imali i čim su dva oklopnika krenula prema njima, nestali u prolazu između zgrada br.26 i 28, a policajci koji su i dalje pristizali okomili su se na navijače koji su doputovali s juga Hrvatske, a kako bi bodrili naše. Hrvatsku. Policaja se okomila na one koji su bili izloženi kamenovanju, koji su uzvratili preko ceste s onim što su imali pri ruci - pivskim bocama i kamenjem koje je doletjelo na njih. Eto takva je policijska pravda. Pohapsi one što leže u krvi. Tko leži, ne bježi.



I što će danas pričati navodni navijači Torcide koji su doputovali s juga Hrvatske? Došli u glavni grad navijati za Hrvatsku reprezentaciju, uglavnom ljudi u dvadesetim i tridesetim, mirno sjedili i pili u kafiću, kad odjednom - kamenovanje. Pritom zagrebačka policija umjesto da ih zaštiti, pretuče ih i pohapsi. Putuju 5-6 sati i onda utakmicu provedu u pritvoru. I što kao rezultat mogu BBB navijači sljedeći put očekivati na moru? Osvetu? Nove razbijene glave? Razbijena auta s ZG tablicama? Nastavak nacionalne sramote? Pljuvanje po onima koji su ginuli za Hrvatsku van svog kvarta? Pljuvanje po Torcidašima koji su ginuli u Vukovaru i pljuvanje po BBB-ovcima koji su ginuli oko Dubrovnika?

Pa zar u našem MUP-u još nisu shvatili kako se rješavaju takve stvari? Zašto uz BBB ne postave zagrebačku policiju, a uz Torcidu splitske policajce. Koji će osim s palicama, djelovati odgojno zato što osobno poznaju te dečke koje nadziru. Jer im znaju roditelje, braću i rodbinu. Jer bi se tako izbjegla ovakva sramotna sranja. Jer sam se taj dan sramio što sam Hrvat. Zbog usranog osjećaja u ustima, koji je ostao i nakon pobjede Hrvatske nad Engleskom.

Izgleda kako ćemo cijeli ovaj tjedan posvetit pravosudnoj trakavici. Danas je održano zadnje ročište. Saslušana su zadnja dva svjedoka obrane. Prvi koji je na određeni način zanemarivao navedeni mobing i po dobrom starom običaje te firme sve meo pod tepih. Drugi je kao rođak okrivljenikove žene tipičan primjer nepotizma u državnim službama. Ipak, usprkos svemu njihovi iskazi su bili skoro pa korektni.

Optuženi je shvatio da je šibica dogorjela do noktiju i nedavno je predao zahtjev za mirovinu po 6A. Pokušava zbrisati u penziju prije pravomoćne kazne koja ga može koštati nečasnog otpusta iz vojske. To je dokaz krivnje i pobjeda na neki način, ali generalno gledano u biti je Pirova pobjeda. No pomogao sam bar onima koji ostaju iza njega. Ipak satisfakcija za uništenu karijeru dobit će se jedino sa pravomoćnom presudom. Tužno je što lik odgovara u principu samo za period dok mi je bio neposredno nadređen tj. dok je postojao jasan odnos nadređeni-podređeni. Sva ona sranja koja mi je priuštio nakon toga u obliku spriječavanja napredovanja i podredno provođenim pritiscima tj. utjecajem na moje tadašnje zapovjednike (koji su bili hijerarhijski ispod njega) praktično je ne dokazivo. Nitko ne može dokazati telefonski razgovor između brigadira i pukovnika, u kojem on traži da mi se daje minimalni nalet, osim ako pukovnik ne posvjedoči da je i on sudionik kaznenog djela.

Sad je sve na jednoj osobi. Sutkinji. Nadam se kako je dorasla slučaju. No bez obzira na sve ni ona neće moći tek tako zanemariti 150-tak stranica dokaznog materijala, koji se većinom sastoji od mojih očitovanja na zahtjev optuženog. Po nekoliko puta za istu stvar. Na nekoliko presuda Upravnog suda, kojim se odbacuju akti koje je donio optuženi ili dva poništena vojno-stegovna postupka koje je inicirao optuženi. Na svjedočenja dva generala, pet pukovnika, dva poručnika i dva narednika. Na svjedočenju činjenica protiv praznih tlapnji.

Objava presude je u petak 13-ti u 13 sati. Znakovito. Pitanje je samo kome će smrknuti taj crni petak.

Nastavlja se.

Sljedeći tjedan izlaze zadnja dva svjedoka obrane.

Ovim postom želim se osvrnuti na nedavni post s naslovnice na temu potplaćenosti prosvjetara. Ostavio sam i tamo sličan komentar, pa rekoh nek to bude i naš današnji post. Ne zato što želim oponirati, već zato što mogu iskoristiti svoja novostečena ustavna prava istupanja u javnosti i tako javno progovoriti u ime onih koji to ne mogu.

Bez namjere omalovažavanja mnogobrojnih prosvjetara, želio sam reći kako postoji jedna puno manja grupa ljudi, koja (po meni) predstavlja definitivno najpotplaćeniju struku u državi. Radi se o plaćama hrvatskih vojnih pilota. Jedva dvjestotinjak ljudi u ovoj državi. Koji su bili izabrani između 2-3% zdrave populacije, kojima se tijekom školovanja devet semestara isprepliće sa dva-tri vojna kampa i obuke (tj. nemaju nijedno ljeto slobodno). Pritom polože skoro 70 ispita, spavaju unutar žice (vojarne) pet godina, provode letačku obuku tijekom tjedna, a vikendima slušaju predavanja i na kraju kad diplomiraju, rade za prosječnih 4500 kuna. To je bila početna plaća pilota koji leti na srednjem transportnom helikopteru Mi-8, ali u međuvremenu su smanjivali letački dodatak pa je ista sada vjerojatno 200-tinjak kuna niža.

Što znači biti pilot vojnog transportnog helikoptera najbolje znaju oni koji to rade. To su stalna dežurstva za koja su plaćeni kikirikijem, to su medicinski letovi usred noći, traganje i spašavanje unesrećenih, gašenja požara, podizanje teške opreme na nepristupačne terene, prevoženja vatrogasaca, vojske i svih ostalih koji plate MORH-u... bez nabrajanja vojno-specijalističkih zadaća. Istodobno lete bez adekvatne letačke opreme, kaciga, opreme za preživljavanje.... i nikom se ne žale. Ne zato što ne bi, već zato što ne mogu odnosno ne smiju. Kad bi netko od njih javno istupio, isti čas bi bio ne časno otpušten iz vojske. I tako oni jadni jedu govna, a nacija živi u uvjerenju kako imaju vrhunski obučenu i opremljenu vojsku, s obzirom na konstantne bajke naših izabranih dužnosnika. Istodobno, najbolji piloti se skidaju, najviše isfrustrirani činjenicom kako ne mogu promjeniti ništa unutar trulog sustava koji ih siše.



Što to znači u praksi? Recimo to ovako; od trojice mojih klasića koji su završili obuku na MiGovima, dvojica su se već skinula, a treći se sprema dogodine. Ako je obuka na lovcu maksimalni domet u letačkom smislu, onda je postdiplomsko školovanje maksimum u stručnom smislu. Osim trojice nadzvučnih imali smo i dva magistra aeronautike u generaciji. Sad više nemamo ni jednog. Statistika je neumitna. Prema posljednjim saznanjima iz HRZ-a je otišlo dvadeset novoškolovanih pilota. Pritom ne mislim na starije pilote, koji su prešli iz JNA i koji se svakodnevno umirovljuju, već na mlade, u RH školovane vojne pilote. Koliko je to najbolje govori podatak kako se od 2003 godišnje promivira 10 novih pilota. Znači do sad su nam "izginule" cijele dvije generacije...

Kad bi se tako nešto dogodilo u ratu, izgubili bi rat ili bi netko visio zbog izdaje. Ovako nije bitno i nitko ne odgovara. Javnosti se pričaju bajke o NATO-u. No vidjet će naši građani što je to, kad im se uvede "porez na NATO". Pa naši dragi susjedi Slovenci godišnje plaćaju milijune dolara NATO-u za čuvanje svog zračnog prostora iz Aviana. Za cijenu tog "najma" svake godine mogu kupit jedan polovni lovac u klasi F-16A. Zato uništimo i mi sve što imamo, kako bi drugi na nama zarađivali. Tako kad naša pješadija bude ginula po vrletima Afganistana, Iraka i danas-sutra Irana, njihovi piloti će nam lijepo davati potporu iz zraka...

Održavanje portala blog.hr spriječilo nas je u postiranju novosti iz 012 STATION-a. U petak popodne posjetila nas je snimateljska ekipa Nove TV pod vodstvom novinarke Sabine Tandare. Intervjuiran je JeT Manga osobno, kao vlasnik prve hrvatske tvrtke za svemirski prijevoz. Emitiran je u sklopu priloga o svemirskom turizmu koji je išao u subotnjem Dnevniku Nove TV.

Osim toga, suradnja s 24sata se nastavlja. Protekli četvrtak imali smo make-over ili po hrvatski preobrazbu djevojke, koja se bojala u kućnoj radinosti s Lorealovom bojom kupljenom u dućanu. Kao rezultat Nika je na kosi dobila cijeli spektar boja od žute, narančaste do crvene. Popravak toga uzeo nam je cijelo prijepodne, a trajao je skoro pet sati. Ipak skromnog smo mišljenja kako smo u tome i uspjeli. No, najbolje se u to uvjeriti osobno, na način da pogledate današnju duplericu 24sata.