Kao predah od ovih crnih predviđanja budućeg ljudskog opstanaka na planeti, današnji post posvećujemo domoljublju. Jer tko ne voli svoje, ne zna cijeniti ni tuđe. Onaj koji ne štiti i ne promiče svoje, ne može poštivati druge i njihovo nasljeđe. Kad netko nosi američku, britansku ili ne daj Bože talijansku zastavu na trapericama ili jakni, to je OK, in, fora, moderno. Kad netko na odjeći ima nekakvo hrvatsko obilježje, na njega se gleda kao na seljačinu. To je naša realnost.

Domoljublje mora biti utkano u svakog od nas, kao što je utkan i naš genetski kod, koji nas u biti čini onim što jesmo. Sukladno tome, moja ljubav prema Domovini bila je prisutna u tempu objavljivanja ovomjesečnih postova. O čemu pričam bit će vam jasno kad pogledate lijevo na kalendar.

To bi bio sitni domoljubni vez, koji se treba ne nametljivo provlačiti kroz naš život i svagdanje djelovanje.

U ovom trenutku ništa ne može adekvatno zamijeniti naftu. Korištenje sunčeve energije, energije vjetra, geotermalne energije, energije plime i morskih valova, nakon prve primjene sedamdesetih godina, do danas nije pokazalo ozbiljnije rezultate.

Uporaba sunčeve energije s uređajima smještenim na Zemlji daje relativno skromne rezultate. Međutim veće količine sunčeve energije u budućnosti mogle bi se dobiti pomoću umjetnih satelita sa solarnim ćelijama, smještenim na velikim panelima u orbiti oko Zemlje. Odatle bi se mikrovalnim snopovima energija prenosila na Zemlju. Sve to je u tehničko-tehnološkom smislu moguće riješiti, ali je cijena takve energije oko 20 puta veća od današnje cijene električne energije. Toliko o jeftinom napajanju budućih autića na struju...



Naime glavni razlog je visoka cijena lansiranja korisnih tereta u orbitu oko Zemlje i stoga po tom pitanju nema nade za nastanak neke spektakularne promjene u kratko vrijeme. Tu se lijepo može osjetiti i sprega trećeg modernog jahača apokalipse (iscrpljivanja zemljinih resursa) s drugim jahačem (globalnim zagađenjem). Svi znamo kako ozonski sloj štiti Zemlju od pretjeranih doza ultraljubičastog zračenja. Utvrđeno je kako do velikog dijela oštećenja ozonskog sloja dolazi zbog ispuštanja u atmosferu naizgled neškodljive kemijske supstance klorofluorougljika, poznatog i pod imenom freon. Freon se sve donedavno mnogo koristio za rad rashladnih uređaja, kao i za sprejeve u kozmetici. Razvijene zemlje su uglavnom izbacile freon iz upotrebe, a nerazvijene zemlje su na putu da to učine.

No ozonski sloj se puno jače oštećuje s lansiranjima raketa. Tako primjerice, američki raketoplan Space Shuttle kao prvi stupanj svog pogona ima raketu s čvrstim gorivom. Ispušni plinovi tih raketa u svome sastavu imaju štetne tvari poput klorovodika, dušičnog oksida i aluminij oksida. Svi ti spojevi, a posebno oni na bazi klora, drastično oštećuju ozonski sloj, a posebice zbog visine na kojoj su emitirani. Znači u pokušaju razoružavanja trećeg jahača, odnosno zbog lansiranja solarnih panela u orbitu, izravno će povećavati globalno zagađenje tj. snažiti drugog jahača apokalipse.

Također prije dva desetljeća velika nada se polagala u konstantnu nuklearnu fuziju, kao mogući izvor čiste nuklearne energije. Danas je poznato kako smo od praktičnih rješenja na tom području znatno dalje, nego što se to ranije vjerovalo. U prvim desetljećima XXI. stoljeća ne se mogu očekivati blagodati čiste energije pa se ni takav izvor čiste energije vrlo vjerovatno ne može očekivati u sljedećih 25 do 30 godina, odnosno u intervalu relativno sigurnog predviđanja tehničko-tehnoloških dostignuća.

Stoga, izbor nam se sužava na korištenje uglja i nuklearnih elektrana. U oba slučaja su u pitanju "prljave" tehnologije za dobijanje energije, koje opet hrane drugog jahača - globalno zagađenje. Pritom se ugljen može smatrati za "poznato zlo", a nuklearne elektrane, koje na prvi pogled ne zagađuju okolinu, za "nedovoljno poznato zlo", zbog izuzetno teškog problema odlaganja nuklearnog otpada. Zato je gotovo sigurno, kako se čovječanstvo u razumno predvidivom roku od 30 godina, neće riješiti ni prljavog ugljena, ni prljavih nuklearnih elektrana.

Procesi topljenja ruda i uopće sagorijevanje određenih vrsta ugljena povezano je s ispuštanjem sumpornih para u obliku SO2 ili SO3. U atmosferi se pritom stvara sumporna kiselina, koja s kišama i maglama dolazi na površinu zemlje. Te kisele kiše teško uništavaju vegetaciju. Tu je opet jasno vidljiva sprega s ostalim jahačima budući povećana potrošnja ugljena uzrokovana s nestašicom nafte, izravno utječe na uništavanje vegetacije, od uljane repice kao sirovine za proizvodnju bio-dizela do hrane za rastuću populaciju planeta (kao jahača apokalipse br.1).

O emisiji ugljičnog dioksida u atmosferu, kao najrazornijeg oružja u arsenalu drugog suvremenog jahača apokalipse više sljedeći put.

Ljudskoj vrsti budućnost nije svijetla. Moglo bi se reći kako naša generacija živi u zlatnom dobu ljudske civilizacije. No ne brinite, to će se za nekoliko desetljeća promjeniti, a već se vide naznake tih trendova. O čemu ja? O onome što nas sasvim izvjesno očekuje u bliskoj budućnosti. To su nesmiljeni prirast stanovništva na zemlji, globalno zagađenje i iskorištenje zemljinih resursa. Moderni jahači apokalipse...

U ovom postu obradit će se posljednji. Iskorištenje prirodnih resursa. S posebnim naglaskom na nafti, jer svi znamo kako su naftni ratovi postali realnost. Ne legalna okupacija Iraka, kao prva u povijesti UN-a provedena je isključivo zbog osiguravanja naftnih rezervi za američku budućnost. Njena ogromna pomorska flota, velika kopnena vojska i zrakoplovstvo s bazama po cijelom svijetu, preostali iz Hladnog rata, nisu se smanjili. S porastom broja lokalnih i regionalnih ratova, a posebno stupanjem na scenu globalnog terorizma, broj njihovih transportnih sredstva se stalno uvećava, što znači i dodatno povećanje njihove potrošnje naftnih derivata.
Sukladno tome, SAD je najveći potrošač nafte u svijetu i bez uporabe vlastitih izvora nafte. Tako SAD sa svojih približno 5% svjetskog stanovništva godišnje troši oko 25% svjetske proizvodnje nafte. Stoga je potpuno logično za očekivati kako će SAD i dalje nastojati osigurati kontrolu nad svjetskim rezervama nafte. Američka politika i kontrola nad preostalim svjetskim pričuvama nafte postati će sve bezobzirnija, kako se svijet bude približavao iscrpljivanju svjetskih izvora nafte, bez stvorene adekvatne zamjene za taj energent.
Svjetske pričuve nafte i prirodnog plina postepeno se približavaju svome iscrpljenju, bez obzira na nova nalazišta nafte koja su na sve većim dubinama i često ispod površine mora. Nafta naravno neće nestati preko noći, ali će biti sve skuplja jer će se vaditi iz sve većih dubina. Jedan od najvećih problema čovječanstva pojavit će se s iscrpljivanjem i nestašicom nafte prije pronalaska odgovarajuće zamjene za taj energent. Pritom je plin samo kratkotrajno i privremeno rješenje, za produžetak agonije vlasnika vozila opremljenih s motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem.

Ne nađe li se uskoro alternativni repelant, hoćemo li još za svog života svjedočiti urušavanju civilizacije poput onog opisanog u Mad Maxu. Hoće li parola "NO BLOOD FOR OIL" izgubiti predznak NE? Hoćemo li uskoro i na našim cestama gledati surove borbe vozila s ciljem osvajanja sadržaja suparnikovog spremika? Kako god bilo, mi smo spremni. Sukladno svemu navedenom naš korporativni V16 bolid opremljen je za novoočekivne izazove. Dostatno? Prosudite sami...

Povod ovom okupljanju bilo je maketarsko natjecanje u Gračanima. Naišla pritom jedna grupa maketara iz Slavonije. Znamo se već 100 godina. Normalni ljudi, normalnih shvaćanja i percepcije stvari oko sebe. Nisu vječni studenti, stari momci, mamine maze, ne shvaćeni umjetnici i ostale kategorije tridesetogodišnjaka koje obično percipiramo, kad netko kaže - znaš on ti je maketar.

Ovi ljudi imaju obitelji, firme, a makete im nisu opravdanje već hobi. I što je najvažnije konkretizirali su svoju ljubav prema maketarstvu. Znači nije to ona priča; knjiga se piše, uplatite polog, izlazi do tada i tada, pa ostaneš bez love. Jedan od njih je objavio dvije knjige u vlastitoj nakladi. Ima i mali obrt za izradu plastičnih maketa.



S takvim ljudima volim sjest, popričat i popit. Znači nije bitno tko je kakav maketar, koliko knjiga i maketa ima doma na policama, koja si natjecanja osvojio i koliko nagrada imaš. Za sjest sa čovjekom, meni je bitno isključivo kakav je on čovjek. S kim ne možeš sjest i pit, s njima ne treba ni gubit vrijeme u životu.

Aj živili

Zbog krive percepcije okoline koja nas doživljava isključivo kao frizerski studio, moram vam otkriti tajnu. Prava istina je, kako to uopće nije zamišljeno kao frizeraj. Taj multimedijalni prostor je u biti, prvenstveno dizajniran za tulume.
Kad sve završi, opereš ga sa šmrkom i ko da ništa nije bilo. No, praviti tulume tijekom vidljivog dijela dana ionako nema smisla, pa ga samo zbog toga u periodu od 8 do 20h iznajmljujemo frizerima na korištenje.

Drugi dio krive percepcije odnosi se na svemirski prijevoz kao primarnu djelatnost tvrtke. Nije pravo pitanje možemo li ili ne možemo poslati prvog Hrvata gore? Naravno da možemo. Međutim, većina ljudi kod nas luksuz plaća sa čekovima ili pomoću kartica s odgodom plaćanja. Kako ovdje pronaći nekog tko ima 20-tak milijuna dolara u kešu, za takvo ekstravagantno i jednokratno iskustvo? Čak kad bi neki od naših tajkunčića i težio toliko, čisto sumnjam kako bi se odvažio na nešto takvo. Znači za sad to je nemoguća misija...



No, to ne znači da tvrtku treba baciti u stečaj. U međuvremenu, možemo naše ljude i obrazovati po tom pitanju. Od godine 2003, kada je tvrtka osnovana, izdali smo 7 knjiga na temu Aerospacea, a u pripremi ih imamo još nekoliko. Niti jedan izdavač u RH, do sada nije izdao više knjiga na tu temu. Možda danas RH ima ostatke ostataka nekadašnjeg zrakoplovstva, što se svakodnevno očituje s odlascima iz njega najsposobnijih kadrova, ali to ne znači da se treba predati. Jer letjelicu jednostavno kupi svatko tko ima novaca, no jednom izgubljenu tehničku kulturu nacije, ne može nitko brzo, ni lako nadoknaditi.

Od jutros zvone telefoni i mobiteli. Javljaju se ljudi s kojima se nismo čuli godinama. A kad nekog pitaš, ko fol nitko ne čita 24sata. U praksi se pokazalo, kako su to u stvari najčitanije novine. Naravno, između čestitki i hrpe pitanja, većinom se provlači jedno zajedničko pitanje.

Koliko ste platili za taj tekst odnosno duplericu?

A kad im kažemo ništa... tajac. Ne vjeruju. Onda kad im još kažemo, kako su nas novinari sami zvali i htjeli tu reportažu, više im ništa nije jasno. Čak kod nekih možeš osjetiš ljubomoru u glasu. Pogotovo kod nekih frizera koji rade duže od nas, a još nisu došli u novine. A ako jesu, onda je to zato jer masno plaćaju svaku sliku, tekst, reklame, jumbo-plakate...

Kako onda takvima objasniti da reklama, sama po sebi ne donosi nikakvu izravnu korist i povećanje prometa. Reklama je tek puka informacija, koja ne nosi nove klijente. Posebice u frizerstvu, koje je vrlo osobna usluga. Gdje klijenti dolaze isključivo po osobnoj preporuci od prijatelja ili robine.

Znači o nama se piše jer smo prepoznati kao drugačiji, a klijenti nam dolaze isključivo jer su zadovljni s pruženom uslugom. I to je to. Nema nikakvih veza, ni podmićivanja. Tko to ne vjeruje, ne mogu mu pomoći... i bolje bi bilo da razmisli o tome što i kako radi ljudima po glavi. Pa nisu ljudi više ovce, da ih šišaju kojekakvi čobani koji se prodaju za frizere, stiliste ili modne gurue... a'la Ciganović...

Prošla su ta vremena...

Unatoč podmetanjima i smicalicama koje su okruživale blogerijadu@012station susret je održan. Istinske partijanere nisu spriječile ni vrlo složene vremenske prilike, ni epehaovska urota tj. bojkot. U razloge neću ulaziti, jer je to bilo na njihovu štetu. To je bio jednoglasni zaključak neovisnih novinara te svih ostalih okupljenih blogera i "civila".

Pod pojmom civili prednjačili su tri DJ-a te njihova mnogobrojna pratnja. DJ FM, DJ Pravi Provod i DJ No Name su odradili pravi posao. Svirka je bila fenomenalna i party je potrajao do 5 sati ujutro. Šteta jedino što nismo uspjeli postaviti web-kameru i pustiti sliku njihovog nastupa online. No, to ćemo sigurno riješiti za sljedeći ovakav događaj. Sljedeće okupljanje u 012 STATIONu bit će definitivno popraćeno slikom i zvukom u realnom vremenu.

Od blogera okupili su se stari partijaneri i novinarske kuke čovjek-vadičep i 45lines, a od ostalih možemo izdvojiti još nekoliko poznatijih imena poput sisajeda, aparatczyka i filma. Ženski dio blogerske populacije sinoć se javio online, a predstavljale su ih (b)analana carica, secret i cruel. Ukupno gledano, odnos blogerica i blogera je bio 1:2 (33,3% : 66,6%), što je broj kojim se možemo podičiti ponajviše zahvaljući hrabrosti ženskog dijela blogerske populacije. I ostakljenosti mjesta susreta, jer su prije dolaska dobro osmotrivši teren, zaključile kako im ne prijeti nikakva realna opasnost. I tako nas sve počastile svojim krasnim i nadasve seksipilnim pojavama. To nije mišljenje samo moje malenkosti, već kompletnog muškog, pa čak i ženskog društva. Naravno pažnju muškog dijela svojom pojavom plijenila je carica, iako su identičnu pažnju muške populacije dobile i sve ostale djevojke.

To bi bilo ukratko javljanje prvih dojmova, dok s laganim mamurlukom žvačem sendivič koji mi je preostao od sinoć i pod motom klin se klinom izbija, "mazim" (štono bi sisa rekao) jedno Velebitsko, ali svijetlo, budući da je za mene ovo ipak rano jutro. Za slike će te se morati strpiti nekih mjesec dana (ne još nemam digitalac) ili ako nam babl mailom dobaci neku od svojih možda i malo prije.

-----------------------------

Foto-dodatak: postirano 18.9.2005 u 17.12h

Zbog velikog interesa blogerske i ine javnosti, ali i protivljenja dijela nazočnih blogerica, postirat ćemo samo jednu sliku, dok je navedeni party bio na samom početku i potpuno odjeven

Pripreme su završene. Sve je spremno. Pet gajbi Velebitskog piva se hladi u frižiderima od jutros. Još pet ih je parkirano u neposrednoj blizini frižidera. Piva ne može pofaliti, ali zlu ne trabalo u pričuvi ima i par litara keroizina. Ozvučenje je testirano, susjedi također i sve je spremno. Imamo i zeleno svjetlo iz Državnog inspektorata za takav zatvoreni party. A ulaznica je blog u posjedu. Treba samo izdržati današnji dan i dočekati groznicu subotnje večeri.



Svirat će DJ FM, šankericu još nismo našli, ali nada umire zadnja. Iako imam dva doktorata iz poznavanja ženske psihe, ponekad ni ja ne mogu proniknuti kroz logiku njihovih (ne)misaonih procesa. Recimo kužim ja one koje deklarativno žele raditi, dok Boga mole da ne nađu posao. Čak razumijem i povratak zalutalih ovčica, koje su spoznale svoje do sadašnje zablude, te su napokon spoznale istinske vrijednosti alfa-mužjaka. No, valjda nikada neću shvatiti što to upravlja ženama kad donose odluku hoće li doći na neki party ili ne.

Pretpostavljam kako je jedna od glavnih stvari koju pritom razmatraju, sigurnost ambijenta tj. okupljenog društva. S obzirom kako se većina blogera poznaje s nekih prijašnjih druženja, iz zajedničkih radnih sredina, jer je cijela Hrvatska jedno malo veće selo i da dalje ne nabrajam, to je stvarno sigurno mjesto za izlazak. Posebno znajući kako se radi o uličnom i jako ostakljenom poslovnom prostoru, u kombinaciji s dražesnim vrlinama organizatora. O čemu su neki već pisali. Znači suladno svoj logici, procjena sigurnosti navedenog okupljanja ocjenjuje se s vrlo sigurno.



Unatoč tome, očekivana nazočnost ženske blogerske populacije neće se vjerojatno ni približiti onoj muškog dijela. Zašto? E to ne kužim. Htjele bi alfa-mužjake, a ne kreću se prostorima na kojima oni obitavaju. Ne dolaze na njihove ritualne večeri opuštanja oko vatre uz ispijanje većih količina fermentiranih proizvoda. I jednog dana kad skuže da im takozvane Barbike odnose plijen ispred nosa, počinju bezutješno ridati i kriviti sve oko sebe počevši s tim sponzorušama. A problem leži u jednostavnoj činjenici da ne izlaze tamo gdje treba. Zato razmislite još jednom prije no što tu subotu odlučite provesti sa svojim prijateljicama u nekom fancy lignjogojilištu. Dođite ako ništa drugo, samo zato da mi pokažete koliko griješim i kako u biti pojma nemam o ženskoj psihi...

U radu se često suočavam sa pitanjima klijenata i ne poznavanjem osnovnih paramatera njege njihovog tipa kose. Pokušat ću s ovim postom, taj problem individualnog pristupa svakoj kosi, pojasniti pobliže širem čitateljstvu bloga i našoj klijenteli. Tip kose određuje se na temelju njene analize, koja služi prvenstveno za svrsishodni odabir i primjenu odgovarajućih preparata.

Tijekom analize utvrđuju se sljedeće značajke:
- boja kose (obojena, sijeda, prirodna)
- stupanj kovrčavosti (ravna, kovrčava, valovita)
- dužina stabljike (kratka, duga)
- debljina vlasi (gruba, fina, srednja)
- stupanj oštećenosti (otporna ili porozna)
- stanje vlasišta (masno, suho, normalno)
- gustoća kose (gusta, rijetka, normalna)

Svaka od tih značajki određuje se u skladu s propisanim normama. Tako primjerice gustoću kose određuje slijedeći podatak. Prosječna ljudska glava ima 100.000 do 150.000 vlasi. Oni koji imaju preko 150.000 vlasi vlasnici su guste kose, a oni s manje od 90.000 imaju rijetku kosu. Slično je s debljinom vlasi. Vlasnici srednjeg i najčešćeg tipa tipa kose, imaju vlas debljine 60-90 mikrona. Dakle, oni s debljinom vlasi preko 100 mikrona imaju grubu, a oni ispod 60 finu kosu.

Ukupno stanje kose i njezin kvalitet određuje se vizualno, opipom i kompjuterskom analizom. Na temelju ukupnih rezultata, frizer u skladu sa svojim stručnim znanjem, a ponajviše iskustvom, određuje primjenu odgovarajućih preparata i vrstu njege.



Kosu temeljno razlikujemo:
- prema obliku (stupnju kovrčavosti)
- prema funkciji lojnih žlijezda (kosa može biti masna, suha i normalna).

Masna kosa i koža nastaju kao posljedica jačeg lučenja lojnih žljezda. Takvoj kosi ne pogoduje često pranje, jer povećava lučenje (sekreciju) loja. Pritom se loj manje nakuplja na vlasima. Njega takve kose zahtijeva lagane i blage šampone kako je ne bi nepotrebno opteretili, te light volume regeneratore kako bi je podigli od korijena i tako dobili na njenom volumenu.

Suha kosa je posljedica slabije sekrecije loja. Ona je krhka, lomljiva i bez prirodnog sjaja. Pritom su najsuši upravo vrhovi vlasi. Suhu kosu njegujemo preparatima koji nadomještaju prirodni loj i stoga je ne peremo tako često. Kod takve kose javlja se i sitna perut, koju treba uklanjati adekvatnim tretmanom. Taj tip kose zahtjeva i češću primjenu specijalnih pakunga za njegu suhe kose, koji su nešto intenzivniji zbog potrebe tog tipa kose za dodatnom prihranom.

Nedavno sam se na blogu http://bolji.blog.hr/ dotakao teme mobinga. U komentaru sam ponudio pomoć gospođici zbog koje je pokrenut post, kako bi je povezao s jedinom antimobing-udrugom u RH. Tada sam rekao - citiram:

@Bolji OK onda znam rješenje. Dovedi je na blogerski susret koji je zakazan za 16.9. u 012 STATIONU pa ću je uputiti što i kako. Btw navedena udruga mi je pomogla u jednom trenutku, kad je samo zbog mog slučaja održana presica u Saboru, s kojom je skrenuta pažnja na ne točne izjave određenih resornih ministara. Nakon toga se klupko počelo puno brže odmotavati.
Vidiš, ja ti od 2002 vodim jednu tužbu, koja je pravni presedan u RH/SFRJ. Istovremeno to još nigdje nije procurilo u medije, isključivo jer ja to ne želim. Inače, nitko nije tužio po tom članku KZ do 1970, tj. koliko im sežu elektronske arhive, a prije 1970 je takva tužba bila gotovo ne vjerojatna. (Manga 02.09.2006. 19:17)

Bilo je to svega dva dana prije zakazanog ročišta na kojeg su trebala izaći zadnja tri svjedoka optuženog. Ročište je zakazano za ponedjeljak 4. rujna 2006. Prethodno ročište održano je u zgradi Općinskog suda u Vukovarskoj. Dana 1. rujna (petak) Kazneni odjel navedenog suda je premješten iz te zgrade u bivšu vojarnu Unprofora na adresi Selska 2. Navodno su to rekli na predzadnjem ročištu u Vukovarskoj, međutim ja se toga ne sjećam. Navodno se to nalazilo u zapisniku s tog ročišta, koji sam morao potpisati, ali budući mi isti nije uručen po potpisivanju to nisam ni mogao uočiti.

I tako se ja uputim na ročište u Vukovarsku. Nakon što samo došao na red, pravosudni policajac traži od mene sudski poziv. Kad potpišeš zapisnik, ne šalju ti poziv za sljedeće ročište. Govorim mu ime sutkinje i termin ročišta. Telefoniranje, čekanje i napokon pristupa mi neki djelatnik suda koji kaže da je sud preselio u Selsku. Pješačenje do parkinga, vožnja kroz raskopan grad do Selske, čitavo vrijeme pokušavam na mobitel dobiti odvjetnicu, mobitel isključen, u uredu se nitko ne javlja, šaljem joj smse da stižem, tražim parking i napokon dolazim do porte Selske 2. Pravosudni policajac me ne može pustiti jer je to ulaz za djelatnike suda. Šalje me na ulaz za stranke koji je u Ilici. Opet šetnja, teglim aktovku, registrator, čekam red za ulazak, ulazim i tražim zgradu. Krećem lijevo, nalazim Prekršajni, vidim nekog čuvara, pitam gdje je Kazneni, skroz na drugu stranu dvorišta. Dok prilazim zgradi vidim optuženog u pratnji odvjetnika i njegova dva svjedoka kako idu prema izlazu. Pozdravljam svjedoke, generala i poručnika, pitam njegovog odvjetnika jel moja odvjetnica nazočila, on negira, optuženi se naslađuje i ceri u facu. Žurim prema novoj zgradi Suda, opet pretres, otvaranje torbe i registratora, prolazak kroz detektor, trčim uza stepenice na kat i napokon sudnica. Ulazim unutra, sutkinje nema, točno je 9.10h, zakasnio sam 10 minuta. Zapisničarka kaže budući nismo došli ni ja ni opunomoćenica, a svoj izostanak nismo opravdali, suđenje se prekida.

Nakon šestogodišnjeg procesa koji se vodi paralelno s četverogodišnjim mobingom u OSRH (čl.359 KZ), netko prekida suđenje zbog deset minuta zakašnjenja. Inzistiram na ulasku u zapisnik činjenice da sam zakasnio, a ne odbio pristupiti. Sve je uzalud. Ne želim gubiti vrijeme i jurim prema kancelariji predsjednice Kaznenog odjela. Nema je. Na nekakvom seminaru je. Lud sam, ptsp odrađuje, tajnica me pokušava smiriti i vidjevši da je situacija ozbiljna, kaže kako će ona napraviti službenu bilješku o okolnostima. Potpisujem bilješku, dobivam svoj primjerak i izlazim. Ludim, nema pravde na ovom svijetu. Smrad neće odgovarati za svoja zlodjela. Nečovjek koji mi je oduzeo dječački san te je glavni uzrok mojih petnaestak tužbi protiv MORH-a, "kažnjen" je jedino s premještajem iz Zapovjedništva HRZ u Glavni stožer OSRH. Napokon dobivam odvjetnicu. Žena se razbolila i nije mogla ustati iz kreveta. Kaže to još nije gotovo. Lud sam cijeli tjedan. Nadam se pravdi. Čekam zadovoljštinu u državi koja je rangirana ispod Kolumbije glede korupcije. Čekam da pravni sustav proradi. Čekam već šest godina. Pričekat ću još malo...

(nastavit će se...)

Danas imamo dosta gužve, a Manga još nije u sedlu, pa ćemo se prisjetiti jednog od prvih napisa u tisku o nama. Svega nekoliko dana po službenom otvorenju. Budući tada još nismo imali sajt i blog, taj tekst je promakao mnogima.

Tu je vrlo dobro opisana naša ideja vodilja i koncept rada 012 STATION-a...

Već se nekih godinu dana mučim s jednim problemom. Na izgled problem je banalan, ali za mene je izrazito frustrirajući. Moj ručni sat Casio AMW-320C kupljen je davne 1994. godine. Što je još bolje, predstavlja dragu uspomenu jer smo ga moja tadašnja djevojka Andreja i ja kupili zajednički. Taj sat je bio nešto najbliže pojmu letačkog sata budući je imao pokretnu minutnu skalu, koja se kasnije pokazala od znatne pomoći prilikom javljanja position reporta iznad prekretnih orjentira tj. izračuna očekivanog vremena preleta sljedeće točke rute. No, da ne davim sad s tehnikalijama, taj sat je prošao sve što sam i ja u tih dvanaest godina. Nikad ga nisam skidao s ruke osim tijekom redovnih izmjena baterija i dihtunga.

A onda sam negdje prošle godine skužio da mu se staklo orosilo iznutra. Nisam odmah reagirao jer mi je prošla godina bila tako reći prelomna godina u životu. Godina u kojoj sam okrenuo novu stranicu i konačno presudio što mi je bitno u životu. Tako nakon nekih desetak dana prolazivši pored jednog urara, odlučim ga počastiti sa čišćenjem. Kad ga je otvorio, urar se nije mogao načuditi kako čudo još radi pored vode koja se sljevala izravno s elektroničkih sklopova. Na žalost zbog moje kasne reakcije opruzi sekundare nije bilo spasa. Rekao mi je da nema dihtung koji ide ispod ključa (za pomicanje kazaljki) te preporučio izbjegavanje kupanja s njim.



Naravno kad sam se ove godine ove godine prvi put bacio u bazen, opet sam ga zaboravio skinuti i situacija se ponovila. Voda je opet ušla i pojavila se s unutrašnje strane stakla. Taj put sam brže reagirao, ali urari opet nisu mogli riješiti glavni problem tj. staviti novi dihtung ključa. Od tada sam obišao desetak urara i od svih sam dobijao isti odgovor. Sat je stari model i za njega je nemoguće pronaći to što tražim. Većina mi je kao rješenje predlagala kupovinu novog sata, jer tko to danas nosi isti sat dvanaest godina. To što ovaj besprijekorno radi očito im ne znači ništa. Isto tako to što je uspomena i što je između ostalog preživio sudar Honde Shadow s BMW-om pri brzini od cca 100-120 km/h.

Nisam lik koji pati na brandove, ni na trendove, te mi je stoga ne zamisliva današnja potrošačka filozofija odbacivanja ispravnih satova, mobitela i drugih proizvoda zato što nam netko tako diktira. Uskraćujući nam njihove pričuvne dijelove, prestankom proizvodnje njihovih baterija i tako na kraju potpuno oduzimajući mogućnost njihovog servisiranja. Time nas njihovi proizvođači konačno natjeraju na ono što oni žele. Zašto? Zato jer oni određuju što bi koliko trebalo trajati. Istekom tog roka taj sat ili mobitel im više ne donosi dobit. Zato nas svim mogućim marketinškim varkama uvjeravaju kako taj sat ili mobitel više nije in i kako je došlo vrijeme za novi model. To je ono što se svakodnevno servira plebsu ili raji na televiziji, radiju, internetu. Naravno to je najčešće upakirano u stilu, ako nemaš to i to, onda nisi dovoljno uspješan ili dovoljno privlačna. Na žalost kod velike većine ljudi to pali. Danas su zaista rijetki oni dovoljno svjesni pojedinci, koji u ovom nametnutom potrošačkom društvu uspijevaju pružati otpor korporacijama. Furajući sat star 12 godina ili mobitel star 10 ;)