Iako smo ovdje često raspravljali na temu, tko bi mogli biti poznatiji blogeri i blogerice, nedavno je muški dio posade 012 STATION-a imao priliku otkriti navedeno. Kao eksperiment na tu temu poslužilo je nedavno blogersko okupljanje kod EPH. I prije okupljanja bilo je za pretpostaviti kako se uglavnom radi se o ljudima koji se u svakodnevnom radu služe s računalima. No kad specificiramo još bliže, većinu među blogerima čine ljudi, koji rade u izdavačkoj djelatnosti. Naravno taj pojam je vrlo širok i proteže se od urednika u dnevnim novinama, preko novinara u raznim redakcijama dnevnih i mjesečnih tiskovina do onih koji rade u internet redakcijama telekomunikacijskih medija. Naravno moglo se i prije toga zaključiti, kako će biti vrlo teško na cool/almost listi pronaći blogere, koji su po struci automehaničari ili recimo moleri.



Sljedeći dokaz te činjenice uslijedio je već u ponedjeljak, dva dana nakon blogerskog eventa kojem je prisustvovao muški dio posade 012 STATION-a. Ne znam je li to bio rezultat Manginog performacea ili komentara koji su se uskoro pojavili na blogovima drugih sudionika, ali već u ponedjeljak smo dobili telefonski poziv s RTL Televizije. Ukratko, svidio im se naš blog i web-stranica, te stoga žele napraviti prilog o 012 STATION-u, koji bi se emitirao u Explozivu (u petak od 19.10h). Danas su potvrdili svoj dolazak, a snimanje će se obaviti sutra u periodu od 9-12h.

Znači poanta priče je sljedeća. Novinari su izgleda većinom pisci, ali po svemu sudeći i najčešći čitatelji, da ne kažemo korisnici informacija koje objavljuju blogeri.

Post o proteklom blogerskom susretu nisam htjeo pisati odmah. Htjeo sam prvo malo srediti dojmove, pa onda donijeti odgovarajuću prosudbu tog događaja.
Cijenim dobru volju organizatora (većinom EPH-ovaca), ali zamjetni izostanak zapovjednog lanaca rezultirao je određenim propustima u organizaciji susreta.
OK, znam da tu iz mene progovara onaj dio moje ličnosti, koji je navikao na red, rad i besprijekorno funkcioniranje sustava. Na žalost, u mom prijašnjem line of work, kad sustav podbaci plaća se najskuplje, a to je s gubicima ljudskih resursa.
Iako ovaj nedužni događaj, zbog toga za posljedicu nije iskusio gubitke ljudskih života, na kraju se susret razbio u nekoliko grupica, koje su svaka na svoj način odlučile završiti večer. Znači loše planiranje ipak je dovelo do osipanja ljudstva, na ovaj ili onaj način.



Loša organizacija očitovala se i u logistici, te nas je umjesto obećanog tamnog Velebitskog, dočekalo svijetlo Velebitsko pivo. Naravno, ni tom pivu se ne gleda u zube, ali uskoro se pojavio puno veći problem. Nakon druge ture Velebita, moralo se preći na Karlovačko ili ne daj Bože - Zlatorog. Logističari su trebali znati kako tri gajbe ne mogu ni približno zadovoljiti tridesetak okupljenih blogera (uključivo četiri blogerice) pored desetak civila.
Sljedeća primjedba se odnosi na planiranje vremena. Bilo je za očekivati kako će se Van Gogh kao ugostiteljski objekt u sklopu stambene zgrade, morati zatvoriti nakon 23.00h. Naravno, to je ostavilo premalo vremena za upoznavanje sa svima, a kamo li za kvalitetno alkoholiziranje.
Pritom je podbacio i marketinški dio okupljanja. Okupljanje je ko fol trebalo biti održano u spomen detroniziranom planetu Plutonu, ali na kraju je to ispala proslava nakakvog majmunova. Što samo po sebi nije loše, kad bi bili ispunjeni prethodni uvjeti.

Naravno to ne znači da je bilo loše, dapače, bilo je to vrlo ugodno druženje... samo moglo je biti bolje. Mogli smo se bolje upoznati i malo duže socijalizirati, da ne kažem piti. Stoga mi ne preostaje ništa drugo, već s organizacijom sljedećeg blogerskog okupljanja, pokazati kako to može izgledati. Tradicija multimedijalnih eventa u 012 STATION već postoji, a sad će dobiti samo još jednu dimenziju. Nekakvi preliminarni dogovori su već odrađeni istu večer. Ovako u grubo mogli bi rezervirati termin za subotu 16.09.2006. Nek se ljudi vrate s ljetnih praznika.



Za kraj dajem vam popis sudionika okupljanja. Prva grupa sadrži one s kojima sam uspio popit još koju, druga su blogeri s kojima sam razmjenio pokoju rečenicu, a treća su svi ostali koje ne mogu povezat s njihovim blogovima.

ribafish.blog.hr
svijetuboci.blog.hr
film.blog.hr
aparatczyk.blog.hr
panonija.blog.hr

fashion.blog.hr
iva.blog.hr
novac.blog.hr
sadistico.blog.hr
tajpvrajter.blog.hr
athenaair.blog.hr
kokolo.blog.hr
blogtemazo.blog.hr
nba.blog.hr
ribajeovdije.blog.hr
štetočina.blog.hr

cicamicamaca.blog.hr
mikeymauskučahaus.blog.hr
silovanavjeverica.blog.hr
depbluefm.blog.hr
frifol.blog.hr
frkachu.blog.hr

Neki frizeri savjetuju da se kosa ne boji prije odlaska na ljetovanje, s čim se osobno ne bih složila, jer tko želi otići na ljetovanje s izrastom? Zlatno pravilo je jedino to, što se na ljetovanju morate opremiti dodatnim preparatima za zaštitu kose. Nakon izlaganja suncu i moru, vaša kosa će definitivno zahtijevati nešto više njege. Ako vam je kosa izrazito posvijetlila zbog agresivnog utjecaja sunca i mora, po ljetovanju preporučamo njeno osvježavanje s preljevom i posebnim pakungom.



Pakunzi predstavljaju temeljnu njegu, koja vlaži kosu s ciljem što skorijeg oporavka i ozdravljena oštećene strukture vlasi. Pakung se stavlja nakon bojanja na čistu i isfrotiranu kosu, a nanosi se pramen po pramen. Nakon toga poželjno je glavu omotati toplim ručnikom kako bi se kutikula kose otvorila i bolje nahranila. Nakon što se ručnik ohladi (10-15 min.), potrebno je isprati. Tada slijedi prijeko potrebno šišanje kao temelj svake frizure. Na žalost mnogi frizeri ne znaju prilagoditi šišanje željenoj frizuri, pa nedostake šišanja kasnije ispravljaju s fenom i četkom. To je glavni razlog zašto nakon pranja kose, mnogi doma ne mogu postići raniju frizuru.



Oštećivanje kose najbolje se spriječava uporabom pravilne njege tijekom cijele godine tj. primjenom pakunga barem jednom mjesečno. Osim toga kod svakog pranja kose preporučljivo je staviti regenerator. Suha kosa zahtjeva nanošenje i posebnog seruma za vrhove, koji spriječava "pucanje" kose. Može se nanositi svakodnevno.

To bi bili glavni savjeti za njegu kose nakon ljeta. Varijacije na temu mogu dati tek nakon izvršenog uvida u pojedinačne slučajeve tj. u stanje kose.

Do tada pozdrav svima.

Andreja

Današnjim postom nadovezat ćemo se na prethodno izrečeni komenatar. Ovaj blog pišemo isključivo za vlastitu zabavu, kao i za zabavu naših klijenata. Zato su teme tako raznolike i šarene. Od lokalnih tračeva i frizerskih trikova do astronautike. Na kraju krajeva, najbitnije je da se mi dobro zabavljamo.

No, kad takav pro bono pristup izrodi poslovnu suradnju, ugodno se iznenadite. Prva ugodna iznenađenja bila su klijenti pristigli iz udaljenijih mjesta poput; Bjelovara, Velike Mlake, Samobora, Karlovca, Brinja... Bili su to uglavnom mlađi ljudi, koji su tražili i našli "ono nešto" čega u njihovom "gradiću" nema. Pritom su naša najveća plaća bila njihova ozarena lica, nakon što su ruke majstorice postigle točno "ono" što su htjeli.

Međutim, protekli tjedan se zahvaljujući našem bloganju otvorilo još jedno ugodno iznenađenje. Zahvaljujući komentaru, koji je Andreja ostavila na blogu rahatlokum, kontaktirala nas je urednica priloga za ljepotu i zdravlje iz 24sata. Preledavši blog i sajt 012 STATION-a oduševila se s našim ne konvencionalnim pristupom frizerskoj djelatnosti, te nam je ponudila pisanje svojevrsne frizerske kolumne s profesionalnim trikovim i savjetima za njegu i oblikovanje kose. Naravno, pritom će naša najveća plaća opet biti vaša ozarena lica nakon što shvatite, da to što vam rade na glavi nekakvi samozvani frizeri, može izgledati puno, puno bolje za mnogo manje novaca.



Naravno, nakon što tekstovi budu objavljeni, dio njih će se naći i ovdje. Zato u narednih nekoliko dana molimo za Vaše razumijevanje zbog očekivano sporijeg tempa osvježavanja bloga.

Nokti cvileći klize po oknu
ispunjenom punom srebrenom lunom.
Odsjaj mjeseca od bijelih padina
i tamna sjenka na proplanku.

Opet je tamo gdje čeka znajući
da ovoga puta moram doći.
Vjetrom nošen zov mu žalobni,
daleki cvilež jedva čujni.

Vjetar planinski travom se povlači
srebreno krzno nježno mu zadižući.
Bljesak oštrih očnjaka u noći,
dok mjesecom planinskim obrubljen stoji.

Groznim urlikom brda dok zvone,
dok zelenim plamenom oči mu gore,
mozak usplamtjeli misli mi zove,
počinjem shvaćati i sada znam...

i ja sam jedan od bijelih kurjaka,
ja sam jedan od ljudi-vukova.





P.S. Hvala lutajućem pjesniku-samuraju na prigodnoj pjesmi na temu Mjeseca, svemira, whatever... u ime posade 012 STATION-a.

Godine 1904. s površine zemlje se odlijepio prvi zrakoplov teži od zraka, kao rezultat rada dvojice sanjara i proizvođača bicikala. Svedočili smo strahovitom razvoju zrakoplovstva u tih stotinjak godina, koji je od drvenih aviončića presvučenih platnom prešao put do čudovišnih letjelica tipa X-15, koje lete na rubu atmosfere i postižu brzine pet puta brže od zvuka. Kao rezultat tog razvoja ljudi su prošetali Mjesecom, a danas imamo stalnu ljudsku posadu na International Space Stationu u zemljinoj orbiti.

Ipak, nestanak bipolarnog svijeta i utrke SAD-SSSR usporio je ljudska nastojanja u posezanju za crnim prostranstvom koje nas okružuje. Jedina svjetska velesila SAD pritisnuta s egzistencijalnim problemima tj. naftnim ratovima kao posljedicom iskorištenja zemljinih resursa uz stalan prirast stanovništva i globalno zagađenje - posustaje u osvajanju svemira. Ljude na Marsu ne možemo očekivati prije 2033.

No, ne mirni ljudski duh ne odustaje. Najveći pojedinačni uspjeh u rangu onog braće Wright, 2004. godine postižu ljudi okupljeni oko Burt Rutana, kao većinskog vlasnika tvrtke koja gradi avione od "plastike" (kompozitnih materijala). Punih 100 godina nakon spomenute braće Wright, opet privatni povijesni let, ali ovaj put preko granice svemirskog prostranstva tj. preko visine od 100 km. Pritom njegov mali "plastični" raketoplan obara visinski rekord, koji je punu 41 godinu držalo čudovište od titana sa početka priče, zvano X-15.

Svemir više nije rezerviran samo za državne svemirske agencije. Počelo je doba privatnih letova u svemir. Tko zna što nam nosi sljedećih 100 godina? No, mi smo spremni i za tu utrku...

Eto rečeno-učinjeno, a baš sam se mučio s temom današnjeg bloga. Pričaju ljudi na veliko o Pashi na splitskim Bačvicama, pa da i ja kažem koju. Prvo ću vam objasniti kako sam tamo završio.

Trećeg osmog doputova mi prijatelj iz Amerike i kao domaćin navečer ga izvedem u Split pokazat mu malo grada. Parkiram kod HNK i provedem ga po gradu preko Marmontove, Rive, kroz podrume, preko Peristila, Đardina, spustimo se upet u grad, i taman kad sam ga tija odvest u Tri volta, kao izvornu kulturnu vrednotu za koju furešti ne znaju, začujem iz leđa - Manga!

Kad ono, u kafiću na kantunu moj prika slavi 35 rođendan. I da skratim priču... hrke-drke... završimo prvo s Didom99 u Šekspiru na Banu i Belanu, a nakon što je čovik mora doma (jer radi ujutro), krenemo prema Bačama. Zovem priku di je i on mi kaze u Pashi. Prvo sam pomislija - samo ne cajke! - imajući u glavi sliku o zagrebačkoj Pashi. Tamo sam završio jednom zbog usluge dvojici bauštelaca iz BiH, koji su nam u dva dana ožbukali studio. Nisam tip koji sluša takvu glazbu i mogu reći kako sam doživio kulturni šok po ulasku. Plus nigdje do tada nisam vidio veču količinu ružnih muškaraca i žena na jednom mjestu. Zato vam je jasno s kakvim predrasudama sam se uputio u ovu splitsku Pashu. No rekoh, jebat ga sad, mora se čovjek malo i žrtvovat za prijatelje.

Čim sam ušao odmah sam se ugodno izneneadio. U podlozi je svirala neka stvar od 50cent. Zatim drugo ugodno izneneđanje. Neloše izgledajuće djevojče, umiljato je kružilo oko inox-štange promjera cca 60mm, odjeveno u dominđos od nekakvog pletenog uzorka. Preletim pogledom preko prostorije i ugledam slavljenika sa širokim osmjehom kako sjedi između još jednog kojeg znam i neke cure.



Sjednemo i nas dva te po dobrom hrvatskom običaju, pitam šta će popit svi za stolom uključujući i tu curu. U tom momentu Meki kaže - Mi već imamo, a ona ti neće ništa. Ženskica ga tužno pogleda i jogunastim dječjim glasom reče kako joj se baš pije. Meni ništa jasno, no dobro... naručimo ja i Amer dva piva... domaća, vulgaris, Kaltenberg. Vrati se konobar i ja po svom dobrom običaju rekoh, daj naplati mi odma... i lik se vrati sa računom na iznos 98 kuna. Ja kuler kakav jesam izvadim 100-tku i kažem zadrži kusur. Meki se nagne prema meni i kaže - da sam je pustio da nauči, ona bi morala naručit najskuplji koktel za 400 kn. Aha, tako daklem... kad bolje razmisliš iz nekakvog fonda se moraju platit i te plesačice. Uostalom ko hoće gledat sise dok pije - mora platit skuplje to piće.

Nagnem se prema Ameru kako se ne bi i on slučajno zajeba sa naručivanjem pića animir-damama, kad moj američki kolega koji iza sebe ima dvije ture na nosaču i puno više života po lukama, odgovori - I know that. Nakon toga smo lagano ispijali to pivo, koje je brat bratu za te novce moglo bit i hladno, gledali "plesačice" i pod krinkom Amerove zainteresiranosti počeli ispitivat za cijene. Naša animir-dama (btw reče da je iz Osijeka) nije mogla ništa reć, već je morao doći konobar. Može se naručit samo lap-dance pod pravilima ona tebe dira, a ti nju ne smiješ. Cijena prava sitnica - 555 kuna ili po američki 100 USD.

E onda smo se već počeli sprdat. Pitam ja nju šta se garantira za tu lovu. Ona kaže - ništa samo ples. Pa dobro jel mora taj ples polučit kakav rezultat tipa mokre mudante ili...? Ona kaže - pa ne bi valjda šporka gaće. Rekoh - ne brini ionako ih ne nosim... hehehehehe... Jel radiš u fušu? Ne samo plešem! Jel znaš pošto điđili-miđili? Ne znam, ali možda zna onaj tamo za susjednim stolom. Meki ga pogleda i kaže znam lika, pusti mene. Vrati se Meki i podiže dva prsta. Sat vremena 200 dolara. Cura ne radi tu, ali lik garantira da mala izgleda mrak. Ja ga pitam jel se može dobit deset minuta za 33 USD... hahahahaha... Nakon toga Amer nam priopćava cijene za koje zna iz Vegasa - lapdance 10-20 USD, sat vremena 100 USD.

Poanta priče preskupi smo. I to malo jada što se nudi na našem tržištu je najčešće iz BiH/Ukrajine, a opet nemamo konkurentne cijene. Jednog dana kad se granice otvore, satrat će nas ne lojalna konkurencija. Pod hitno osnovat sindikat prostitutki, dati im status obrtnika i nek plaćaju PDV za to što rade ionako. Na kraju krajeva, to je ipak najstariji zanat na svijetu.

Uuuuuh… stigli mi nazad. Došli smo još u petak, ali dočekalo nas je toliko poslova i obveza da sve do danas nije postojala ni teoretska šansa pisati blog. Osim toga u zadnja dva tjedna odigralo se toliko toga, da ne znam odakle početi. Nadam se, kako je to dobro objašnjenje svima koji su nam postavili pitanje - zašto se nismo javljali tijekom godišnjeg odmora? Zato je možda najbolje početi od početka ili kraja GO tj. od putovanja. Inače tu temu smo ionako već načeli u jednom od zadnjih komentara. Naime radilo se o navodnim kilometarskim kolonama pred jednocjevno-dvosmjernim tunelima na autocesti A-1 - Kapela i Rok. Pomislimo, prema dolje smo je izbjegli zahvaljujući dobrom tajmingu, kad ono, ko' u Monty Pytonu - nešto potpuno drugačije.

Priča u stvari počine od vijesti s kojima nas svakodnevno zasipaju, tipa 200.000 turista ušlo u zemlju preko ovog ili onog graničnog prijelaza. Ili poput vijesti - ovaj vikend kroz Splitsku zračnu luku prošlo rekordnih 26.000 putnika. Kada znate da svih sedam Kaštela ima ukupno 80.000 stanovnika (što je dvostruko više od Dubrovnika) onda se upitate gdje su ti pusti furešti. Nek' se pritom pola njih uputi na otoke, a ostatak nek se razmili obalom od Šibenika do Makarske, ali... ne može mi nitko reći, kako se takvo povećanje ili smanjenje stanovništva za 20%, zaista ne može osjetiti.



U praksi... plaže ujutro prazne, na cestama nigdje gužve, u kafićima sve domaća ekipa s pokojim rodijakom iz Dojčlanda, a privatni smještajni kapaciteti poluprazni. Stojimo iza ove tvrdnje jer smo prošli gotovo sve plaže od Omiša do Medene. Osim toga, preko nekoliko puta smo provjerili i noćni život u Trogiru i Splitu. Pritom smo najosjetnije povećanje broja ljudi u kafićima i na ulicama u Splitu, mogli primjetiti tijekom posjeta USS Gonzales. Kad vam kažemo da taj za američke pojmove kaić ima svega 300 ljudi, od kojih najviše 50% može dobiti izlaz u grad, jasno vam je o čemu govorimo.

Tako se vraćamo na početak naše priče o fantomskim kolonama na autoputu. Dana 4.8.2006 točno u 18.30h uključujemo se u program HR2 i slušamo izvješće HAK-a o stanju na cestama u kojem nas se upozorava na petkilometarsku kolonu s južne strane tunela Sv.Rok. Stoga smo se ne malo iznenadili ulazeći u taj tunel još za trajanja izvještaja. Od kolone ni k... i onda nam je sve postalo jasno. Pritom smo u obzir uzeli sve čimbenike od tromosti distribucije informacija HAK-a i Hrvatskog radija do katastrofalno postavljene prometne signalizacije za prelazak iz dvotračnog u jednotračni promet više kilometara prije tunela, što je u stvari i glavni razlog nastanka kilometarskih kolona, kad i ako su nastajale.

Tada smo shvatili kako je sve to u stvari ista podla urota s ciljem mazanja očiju hrvatskim građanima, da ne kažemo radnicima i seljacima. Kome odgovaraju priče o milijunskim turističkim hordama koje su u potpunosti zakrčile naše granice i prometnice, dok zrakoplovi jedan za drugim slijeću na naše aerodrome?

Nakon što odgovorite na to pitanje, možemo svi skupa staviti prst u uho i složno zapjevati onu od Ede Maajke...