Post s naslovnice, kolege blogera nesvrstanog podsjetio me na prvu javno spaljenu Jugoslavensku zastavu. Navedeni događaj imao je znantnog utjecaja i na moj život. Te godine prijavio sam se za VOSVŠ "Maršal Tito" u Mostaru i završio na pregledu u Zemunu. Upis u srednju zrakoplovnu školu u Mostaru bio je najsigurniji put do kabine vojnog aviona bivše države. Zato se sjećam ko' danas, scene s pregleda kod interniste.

Prozovu moje ime i ja uđem u sobu. Lekar gleda u papire i ne podiže glavu. Ja stanem ispred njegovog stola i čekam. Lik ustaje, skenira me pogledom od glave do pete, stavi stetoskop i prisloni ga onako hladnog na moja leđa. Sluša...

- Je li bre, za koga navijaš?

Instiktivno sam znao da nije dobro imenovati nogometni klub, iako nisam baš bio na čisto zašto to nije dobro.

- Za Jugoplastiku. - odgovorim.

- Jel? - reče lekar, podižući obrvu - A ne navijaš za Hajduk?

- Pa navijam, ali košarka mi je puno draži i dinamičniji sport - odgovori pubertetlija visok metar i žilet (izrastao tek u trećem razredu srednje škole op.a.)

- Hm, a jes' gledo utakmicu? - pita lekar i dalje premještajući slušalicu stetoskopa po mojim leđima.

- Koju? - pitam naivno, pokušavajući se izvući od sljedećeg pitanja.

- Pa onu... na kojoj su spalili NAŠU zastavu!

- Nisam, ali čuja sam za to... nije to dobro... - odgovaram pokušavajući zvučati pokajnički...

- Aaaa čuja si, aa? - ponovi on za mnom, oponašajući moj naglasak - A znaš li bre... da ja čujem tvoj šum srca? - odgovori on odmičući stetoskop od mojih prsa.

To je bio trenutak kad su umrli svi moji dječački snovi. Bio je to moment u kojem sam shvatio da nikad neću letjeti vojni avion te države. Osjećao sam se kao da se zidovi oko mene ruše, dok mi je njegov glas odzvanjao unutar lubanje. Nakon dva mjeseca ultrazvuka i svih mogućih specijalističkih pregleda shvatio sam, da nema nikakvog šuma srca, ni prolapsa zaliska na mitralnom ušću prema otpuštenici. Shvatio sam tada još štošta toga...



Između ostalog, tada sam se zarekao da zbog osobnog probitka, nikad više neću zatajiti ono što jesam i što mislim. Svjedočeći stvaranju države Hrvatske, između ostalog i kao jedan od prvih pripadnika naoružanih odreda Narodne zaštite, živio sam u uvjerenju da takvo nešto više nikad neću morati iskusiti. No prevarih se. Desetak godina nakon toga iskusio sam najgoru personifikaciju te pobijeđene Armije, ali koja je ovaj put nosila odoru Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.



Nadopuna 21.10.2006 u 13.53h

Upravo mi je javljeno, kako će prilog o mom slučaju biti emitiran najvjerojatnije u večerašnjem Dnevniku Nove TV. Znači od 19.15 h pred televizore, ako hoćete vidjeti Mangu - prerano umirovljenog pilota HRZ i osnivača tvrtke za svemirski prijevoz.

Nadopuna 21.10.2006 u 20.06h
Rekoh najvjerovatnije... Scena s razdraganom Monikom mi oduzela minutazu. Bit ce valjda sutra. Nisu džabe nasnimili 20 minuta materijala. Ima dosta i za posebnu emisiju