nedjelja, 25.01.2009.

za tebe

Riječ. Riječi. Svakako namoćnije oružje ljudske vrste. Koliko dobrih stvari se može izreći, koliko loših stvari se može izreći.

Djelo. Svakako najmoćnije oružje ljudske vrste. Kada govor zastrani, djelima se govori.

Pravi prijatelj nikad ne zastrani ni riječima ni djelima. Pravi prijatelj je uvijek tu kad ga trebaš bez da ga pozoveš, jer on zna kad ga trebaš. Pravi prijatelj ti je na raspolaganju u bilo koje doba dana. Pravi prijatelj je onaj koji vjeruje u tebe kada si prestao vjerovati u sebe. Prijatelj je netko tko je tu za tebe kad bi on radije bio bilo gdje drugdje. Pravi prijatelj čuje ono što ne kažeš. Biti pravi prijatelj znači biti nesebičan i dati maksimum od sebe za drugoga. Pravi prijatelj te ne napušta kada te ostali napuste. Pravi prijatelj nikad ne zaboravlja ni riječ koju ti je rekao, bila ona ružna ili lijepa. Pravi prijatelj ne radi budalu od tebe. Pravi prijatelj te ne omalovažava i ne umanjuje tvoju vrijednost. Pravi prijatelj je onaj kojemu ne trebaš ovo sve reći, jer to već sve zna.

Ja to već sve znam. Čini se da ti ne znaš. Koliko god ti pokušavala objasniti neke stvari ti ih jednostavno ne shvaćaš ili ih ne želiš shvatiti. Kažeš da je problem u meni. U meni nije problem više. U tebi je. Zove se sebičnost. Na riječima si jaka, ali na djelima nisi. Vjerovala sam ti. Dala sam ti dio svog srca, svoje duše. Htjela sam da budeš dio mog života kao najbolja prijateljica. Izigrala si moje povjerenje. Gađaš me u moje slabosti da se osjećaš superiornom. Kažeš da te krivo shvaćam. Da te krivo shvaćamo. Da nisi svjesna da tako djeluješ. I onda je problem u nama? U meni? Oprosti ali teško mi je povjerovati u to. Svjesna sam svojih mana i radim na njihovom uklonjavanju. A ti? Ti se ne želiš promijeniti. Pravi prijatelj te voli usprkos tvojim vrlinama i manama. Nije li to poticaj da se promijeniš? Da budeš bolja osoba? Ne? Nisam mislila da si i ti jedna od njih. Jedna od onakvih od kakvih se kloniš. Svaki put kad ti oprostim neku riječ, neki postupak lažem sama sebi. "Nije tako mislila. Dogodi se svakome." I onda se iznova događa. Što da ti kažem više. Da se nastavim zavaravati da se trudiš? Kako kada to nije istina, to vide svi osim tebe. Kako da ti otvorim oči i pokažem ti na to. Nisam se obazirala na ono što su drugi rekli o tebi. Vjerovala sam ti. Vjerovala sam ti. Računala sam na tebe, jer sam mislila da i ti računaš na mene. Očito si računala na mene u jednom drugom smislu.

Ako ikad vratim vjeru u tebe
I onda lažna nada nikne za mene

Uvijek je vratim i uvijek se počnem lažno nadat. Uvijek. Previše imam vjere u tebe. U ljude. U promjenu. U čuda.

četvrtak, 22.01.2009.

Life goes on?

Smrt. Kažu da čim se rodimo umiremo. Zašto se onda kad netko umre govori "Živio je dodajpoželji godina." umjesto "Čekao je smrt dodajpoželji godina."? Ako je se umiranje poistovjećuje sa življenjem, zašto se ljudi boje umrijeti?

Sjedim u sobi razmišljajući zašto se ljudi groze pri spomenu riječi smrt. Nije li smrt prelazak u neko više stanje?
Nije li smrt dobra? Za neke ljude je, za neke nije. Prerana smrt je nešto najgore što se može dogoditi. Previše preranih smrti sam doživjela. Jedna za drugom. One by one. I to meni drage osobe su umrle. Premlade. Premlade.Ostavljajući za sobom neispunjene potencijale, neispunjene snove. Ubijene su, a ubojice na slobodi. Te smrti ostavile su trag na mojoj psihi. Kako živjeti s tim da si zadnja osoba koja ih je vidjela?

Ines i Valentina R.I.P.

On je bio dobar. Ateist. Nikad nije učinio nikome nažao. Imao je dvomjesečno dijete. Imao je ženu. Jednog nesretnog popodneva sve je to izgubio. U svom vlastitom dvorištu, pred očima svoje žene. Umro je za drugoga. Šok. Bol. Patnja. Ana će odrastati bez oca. Uz svoju nesigurnu i iztraumatiziranu majku. Što će Ana reći kada sazna da joj je dva mjeseca prije poginuća oca umro i djed? Ostavljen je trag na njenom životu a nije ga ni svjesna. Ona je jednogodišnje dijete koje zna reći mama i teta. Ponekad mi se čini da izusti i moje ime. S kojim izrazom lica će izgovarati očevo ime? Hoće li zbog te tragedije biti bolja ili lošija osoba?

R.I.P.

Samoubojstvo. Još jedan način smrti. Zamalo sam mu svjedočila. Ona si je htjela oduzei život. Kako nekome reći da mu je dijete mrtvo? Kako roditelji ne shvaćaju da su im vlastita djeca nesretna? Kako je dopustivo vlastitom djetetu nanositi bol uz opravdanje da je to za njegovo vlastito dobro? Kako gledati ožiljke voljene osobe i ostati isti?

Kako prijeći preko toga i živjeti normalno? Smiješit se. Zavaravat se. Kažu "Zaboravi to.". Čak i da uspijem maknuti sve te prizore iz glave, a ožiljci? Uvijek će biti tu u meni podsjećajući me na te događaje.

nedjelja, 18.01.2009.