Smrt. Kažu da čim se rodimo umiremo. Zašto se onda kad netko umre govori "Živio je dodajpoželji godina." umjesto "Čekao je smrt dodajpoželji godina."? Ako je se umiranje poistovjećuje sa življenjem, zašto se ljudi boje umrijeti?
Sjedim u sobi razmišljajući zašto se ljudi groze pri spomenu riječi smrt. Nije li smrt prelazak u neko više stanje?
Nije li smrt dobra? Za neke ljude je, za neke nije. Prerana smrt je nešto najgore što se može dogoditi. Previše preranih smrti sam doživjela. Jedna za drugom. One by one. I to meni drage osobe su umrle. Premlade. Premlade.Ostavljajući za sobom neispunjene potencijale, neispunjene snove. Ubijene su, a ubojice na slobodi. Te smrti ostavile su trag na mojoj psihi. Kako živjeti s tim da si zadnja osoba koja ih je vidjela?
Ines i Valentina R.I.P.
On je bio dobar. Ateist. Nikad nije učinio nikome nažao. Imao je dvomjesečno dijete. Imao je ženu. Jednog nesretnog popodneva sve je to izgubio. U svom vlastitom dvorištu, pred očima svoje žene. Umro je za drugoga. Šok. Bol. Patnja. Ana će odrastati bez oca. Uz svoju nesigurnu i iztraumatiziranu majku. Što će Ana reći kada sazna da joj je dva mjeseca prije poginuća oca umro i djed? Ostavljen je trag na njenom životu a nije ga ni svjesna. Ona je jednogodišnje dijete koje zna reći mama i teta. Ponekad mi se čini da izusti i moje ime. S kojim izrazom lica će izgovarati očevo ime? Hoće li zbog te tragedije biti bolja ili lošija osoba?
R.I.P.
Samoubojstvo. Još jedan način smrti. Zamalo sam mu svjedočila. Ona si je htjela oduzei život. Kako nekome reći da mu je dijete mrtvo? Kako roditelji ne shvaćaju da su im vlastita djeca nesretna? Kako je dopustivo vlastitom djetetu nanositi bol uz opravdanje da je to za njegovo vlastito dobro? Kako gledati ožiljke voljene osobe i ostati isti?
Kako prijeći preko toga i živjeti normalno? Smiješit se. Zavaravat se. Kažu "Zaboravi to.". Čak i da uspijem maknuti sve te prizore iz glave, a ožiljci? Uvijek će biti tu u meni podsjećajući me na te događaje.
Post je objavljen 22.01.2009. u 22:08 sati.