nedjelja, 31.05.2009.

A što nakon Austrije?

U izvještaju iz Austrije sam se žalio na mnoge stvari koje su utjecale na nešto slabiji rezultat, a zaboravio sam spomenuti najvažniju. Glavni krivac nije bio bicikl, ni aero kotači, ni horoskop, ni Ivo Sanader, nego neutrenirane noge. Prilikom kovanja planova za ovu sezonu, dulje utrke (a samim time i St. Polten) su bile u drugom planu. Zimu sam proveo u bazenu ili na trčanju, a bicikl sam ozbiljnije počeo voziti tek sredinom 3. mjeseca. I u dosadašnje tri sezone su plivanje i trčanje izgurivali biciklizam u drugi plan, jer za kratke utrke na kojima je dozvoljena vožnja u zavjetrini ta disciplina nije bitna kao ove druge dvije. U međuvremenu su se planovi promjenili, a kako sada stvari stoje vjerojatno ću se u budućnosti fokusirati na dulje utrke. Postoji mogućnost da ću već iduće godine prijaviti prvi Ironman, ali tko zna što se sve može dogoditi u godinu dana pa ću umjesto nekakvih nagađanja reći nešto što sigurno znam...
Za nešto manje od mjesec dana ću nastupiti na ITU long distance World series utrci u Belgijskom gradu Brasschaat-u. Utrka se održava u formatu 2,7-80-20 km. Znači, 2 x olimpijski triatlon sa nešto kraćim plivanjem. Cilj mi je plasirati se u prvih 15 i skupiti nešto bodova za svjetsku long distance ljestvicu što bi mi moglo pomoći da ubodem neku malo jaču kategorizaciju pri HOO-u. Sad slijedi još jedan jaki, trotjedni ciklus treninga iz kojeg bi trebao izaći još malo pripremljeniji. Ako ništa drugo, imati ću još jedan mjesec priprema na biciklu, što nije puno, ali je 50% više nego prije Austrije :-).
Za vikend su mi u posjetu došle mama i sestra da me podsjete da sam još godinu dana stariji i da sam sad bliži 30-oj nego 20-oj. Nakon što su one otišle, počastio sam se najdužim biciklističkim treningom* do sad. Na Fuminu turu nisam stigao, pa sam vozio sam, ukupno 132km za 3:50h uz prosječan puls od 137 bpm. Završio sam trening taman na vrijeme da odgledam zadnji sat muške utrke iz Madrida gdje je Brownlee pokazao tko će biti gazda u kratkom triatlonu narednih godina.

*mislio sam da je najduži, ali sad sam vidio da sam 3.5. vozio 134 km.

srijeda, 27.05.2009.

2XU

2XU (čita se "two times you") je Australska kompanija, osnovana u siječnju 2005. godine. Iako su relativno mlada kompanija već su zauzeli značajno mjesto na tržištu sportske odjeće i njihova distribucijska mreža se sad proteže na svaki kontinent (osim Antarktike ). Lista sportaša i timova koje oni opremaju je poprilično široka, a uključuje i neka velika imena kao što su: Ema Snowsill, Cristian Vande Velde, biciklističke ekipe Garmin Slipstream i Cervelo TestTeam, Australski institut sporta... U ponudi imaju širok spektar odjeće za biciklizam, trčanje, triatlon i plivanje, te kompresijsku opremu. Više o njihovoj ponudi na službenoj stranici.
Od nedavno sam i ja dogovorio suradnju s njima.
Ako vam se sviđa neki od njihovih proizvoda javite mi se na mail pa vam mogu srediti popust.

ponedjeljak, 25.05.2009.

Duga utrka, još duži izvještaj

Kao što većina vas zna, jučer sam nastupio na Ironman Austria 70.3 utrci u St. Poltenu. Utrka je ove godine znatno narasla. Lani je bilo oko 800 natjecatelja, a ove godine 2400. Smještajni kapacitet tog dijela Austrije je skroman, pa su skoro svi kreveti u radijusu 30 km bili rezervirani još u zimskim mjesecima. Mi do petka nismo bili sigurni hoćemo li imati gdje spavati. Tek tada smo našli sobu u nekom mjestašcu 20 km od St. Poltena.

Dan prije

Dijelom i zbog neizvjesnosti oko traženja smještaja u Austriju smo krenuli tek u subotu. Nakon 4,5 sata vožnje obavili smo prijavu, te postavili stvari u zone izmjene. Područje na kojem se održavala utrka je ogromno. Od jedne do druge zone izmjene ima dobrih 15 minuta hoda, pa se sve to dosta odužilo. Na prijavama nas je neki Australac zamolio da se slikamo sa njim. Rekao je da ga možemo zvati Macca .
Vlasnik hotela u kojem smo boravili nije bio oduševljen kad je čuo da bi mi došli predvečer, nakon pasta party-a, tako da smo morali otići do hotela, preuzeti sobe i praktički se odmah vratiti u St. Polten. Planirao sam napraviti lagane tonizacijske treninge u sva tri sporta, te memorirati ulazak i izlazak iz zona izmjene, ali za to na kraju nije bilo vremena. Sve u svemu dosta naporan dan. Dosta dugo putovanje, puno stajanja na nogama i puno stajanja na suncu. Daleko od idealnog pred utrku, ali barem smo našli krov nad glavom.

Dan D

Pretpostavio sam da će u St. Poltenu biti kaos, pa sam se ustao pola sata ranije od ostalih (u 4:30h) na brzinu doručkovao i otišao na 20-minutno trčanje. Nakon trčanja sam obavio potrebne "pripreme" u WC-u i praktički sam bio spreman za utrku. Napravio sam dobar posao jer sam obavio zagrijavanje, razbudio organizam i izbjegao čekanje u redu za WC u St. Poltenu. Start za PRO kategoriju je bio već u 7:00h, tako da smo u autu bili već oko 5:35. Na ulasku u zonu gdje se održavala utrka dočekala nas je gužva, tako da smo iz auta izašli tek oko 6:10-6:20. Prvo je trebalo napumpati gume na biciklu (iz kojih sam ispustio zrak dan prije da ne eksplodiraju na suncu). Zatim sam krenuo na start do kojeg je bilo dosta hodanja. Presvukao sam se u neopren, spremio ostatak stvari u "Streetware bag" (vrećica sa stvarima koju preuzimaš nakon utrke i u kojoj možeš ostaviti presvlak, šampon i bilo što drugo što bi moglo biti korisno), predao tu vrećicu i u tom trenutku sam čuo spikera koji je rekao da ima 9 minuta do starta. Otplivao sam 100m, pogledao oko sebe i vidio da su već svi na pontonu. Uhvatila me panika da će još označiti start prije nego što se vratim, ali to se na sreću nije dogodilo. Volio bi da sam imao malo više vremena za zagrijavanje i da nisam morao žuriti s jednog mjesta na drugo, ali eto, barem nisam zakasnio (i sreća da sam taj WC obavio ujutro).

Plivanje 1,9 km


Nakon kratkog predstavljanja natjecatelja uslijedio je start utrke. Po običaju, startao sam dosta loše. Fali mi čiste, sprinterske brzine, a u prvih 200m se svi zalete da zauzmu dobre pozicije za ostatak plivanja, tako da ja u takvim okolnostima prolazim dosta loše. Nakon prve bove tempo je očekivano pao i počeo sam se probijati naprijed. Vidio sam da se stvorio mali razmak između natjecatelja neposredno ispred mene i grupe ispred njega, pa sam otišao naprijed i pokušao spojiti grupu. To je dosta dugo trajalo, ali sam uz pomoć još jednog natjecatelja do izlaska iz vode na 900m uspio anulirati zaostatak. Prije utrke sam se veselio što u sred plivanja ima 200-300m trčanja između dva jezera jer sam mislio da bi tu mogao stizati brže plivače. Međutim, ubrzo sam shvatio da trčanje u neoprenskom odjelu nakon jakog plivanja nije nimalo lagano i na kraju sam bio sretan što mene nisu stizali na tom dijelu. Do kraja plivanja se nije ništa puno događalo, nije čak bilo ni puno tučnjave. Cijelo vrijeme sam mislio da idem dosta loše, a tek nakon utrke, kad sam vidio rezultate shvatio sam da sam u stvari plivao dosta dobro. Isplivao sam za 26:20, u drugoj grupi. Prva grupa je bila 2 minute ispred. Da imam bolju startnu brzinu bilo bi to još dosta bolje. Plivanje mi je bila nepoznanica jer zbog pada sa bicikla nekoliko tjedana prije utrke nisam mogao normalno povući zaveslaj sa lijevom rukom, tako da bi i iz tog razloga trebao biti zadovoljan.

Bicikl 90 km


Nakon tranzicije u kojoj sam izgubio još 30-ak sekundi u odnosu na najbolje (ne znam kako) slijedio je krug od 90 km na biciklu. Prvih 20 km se vozilo po auto cesti. Na izlasku iz grada prestigao sam jednog natjecatelja i prvih 10-ak minuta na autocesti vozio sam. Vozio sam 41-42 km/h što je s obzirom na lagani vjetar u prsa bilo dosta dobro (nije puhalo direktno u prsa nego malo s boka). Onda me prestigla grupa od otprilike 5 natjecatelja, svi na top modelima kronometarskih bicikala, sa dubokim karbonskim kotačima i aero kacigama. Inače, ja i Mijo Bebić smo bili jedini u PRO kategoriji koji smo vozili na cestovnim biciklima (svi drugi na kronometarskim) i jedini koji nismo imali visoko profilne kotače. Na ovoj utrci su kotači profila 50mm izgledali kao niskoprofilini jer svi voze 90mm, a dobar dio i sa diskom pozadi. Bio sam sretan što su me ovi prestigli jer sam mislio da ću imati grupu za ostatak biciklističke dionice. Drafting nije dozvoljen ali i na dozvoljenih 7m iza se osjete njegovi efekti, a osim toga psihički se lakše natjerati na napor kad stalno vidiš nekoga ispred sebe. Pustio sam ih ispred sebe i povukao se na 10m iza (3m više za svaki slučaj, a i onako nisam imao namjeru varati). Brzina je malo porasla, ali nije mi bilo pretjerano teško. Počeli smo stizati neke natjecatelje ispred. Između ostalih relativno brzo smo uhvatili i Ginu Fergusson, pošto sam znao da je ona bivša plivačica pomislio sam da možda i nisam toliko loše plivao. S druge strane, nas je stigao Michael Weiss. Otišao je na čelo grupe i brzina je dodatno porasla, tako da smo sad već vozili oko 45 km/h. Sad mi već nije bilo toliko ugodno, ali sam to i dalje držao bez većih problema. Međutim, problemi su nastali kad sam malo izgubio fokus (vjerojatno sam u tim trenucima jeo gel), pa je razmak sa 10m narastao na 20m. Bio sam pun samopouzdanja, pa nisam tome predavao preveliku pažnju, mislio sam da mogu bez problema ponovno uhvatiti priključak. Prešaltao sam na veću brzinu, ubrzao na 46-47, ali razmak se nije smanjivao. Vozio sam tako dobrih 5-6 minuta, ali uzalud. Nisam mogao vjerovati da vozim 47 km/h u vjetar i da ne mogu nadoknaditi ni centimetra u odnosu na ove ispred sebe. Da sam bio koncentriraniji i držao se na 7-10m do ovoga ne bi došlo, ali znao sam da na 25. km dolazi brdo, pa sam se nadao da bi tu ponovno mogao nekoga uhvatiti. Brdoviti dio bio je dug oko 4 km, ali je bio zavojit i dosta nepregledan. Vidio sam da stižem neke natjecatelje, pa sam pomislio da sam ponovno došao na rep grupe, tako da do vrha i nisam išao maksimalno. Međutim, kasnije sam shvatio da sam stigao samo ekipu koja je otpala iz grupe, a većina je i dalje bila van dosega. Na tom brdu sam prestigao Evu Dolinger i vodeću ženu, Lucie Zelenkovu. Bilo mi je drago jer je Živac prije trke rekao da neću pobjediti prvu ženu, a sad sam bio siguran da se to neće dogoditi :-). Njih dvije su otpale još na brdu, a uz mene je ostao Danac Nilsson. Nas dvojica smo vozili zajedno (ali obojica pošteno) i ubrzo smo sustigli još jednog koji je iscurio iz grupe, Austrijanca Fruhwirtha. Za razliku od nas on se nije ustručavao draftati, ali se stalno okretao iza sebe da ga slučajno ne uhvate suci zbog čega je u par navrata umalo izletio s ceste. Uspio sam se malo odvojiti od njih dvojice, pa sam idućih 30-ak kilometara vozio sam, ali pred drugo brdo su me ponovno uhvatili. To drugo brdo je ispalo strmije nego sam očekivao. Na profilu staze sam vidio da je dugo 8,17 km sa 350m visinske razlike, što bi dalo prosječan nagib od 4,2%. Međutim, početnih 3km je dosta blago, a onda ide dosta velika strmina. Uspon je usporediv sa Zelenom magistralom u Zagrebu. Dijelovi su mi čak izgledali i strmiji (možda zbog vjetra u prsa). Na jednom od tih dijelova brzina mi je pala na 12 km/h. Ovaj Austrijanac koji se do brda šlepao, sad je odlučio napasti (pitam se odakle mu svježina :-)) pa je do kraja uspona on diktirao tempo. Danac je počeo gubiti priključak, a mi smo sustigli još jednog natjecatelja, čini mi se da je to bio Njemac Muhlbauer. Na spustu je Nilsson ponovno uhvatio priključak i do kraja smo nas četvorica ostali skupa. Sa ovim dijelom utrke mogu biti i zadovoljan i nezadovoljan. Krivo mi je što sam na glup način izgubio grupu. Da sam održao priključak možda sam mogao do kraja odvoziti sa njima jer oni (na krono biciklima + duboki kotači) nisu u prednosti u odnosu na mene (cestovni bicikl) na brdima, a na ravnom bi ih mogao držati na 7-10m razmaka. To bi u konačnici značilo 10 minuta brže vrijeme. S druge strane, tko zna, da nisam otpao na 15-om km otpao bi možda na 30-om. Općenito sam zadovoljan svojom vožnjom. Na ravnoj stazi bi sigurno imao prosječnu brzinu preko 40 km/h. I ovako sam u podnožju drugog brda imao prosjek nešto ispod 40 km/h. Isto tako, siguran sam da bi sa opremom koju je imao ostatak ekipe držao bi grupu bez problema. Imao sam osjećaj da mi ne fali 1 km/h ni 0,5 km/h nego 1s/km. Inače, navodno je staza malo promjenjena u odnosu na godinu prije tako da je sad bilo 2 km viška (a lani par km manjka).

Trčanje 21,1 km

Na ulasku u tranziciju netko je viknuo natjecatelju ispred mene da je 41. Nadao sam se da nismo previše izgubili u odnosu na ove ispred jer je na red došla moja najjača disciplina, pa sam očekivao da ću popraviti plasman. Nisam imao nikakav plan, ali znao sam da mogu držati tempo ispod 3:40 min/km. U tranziciji sam izgubio par sekundi jer sam ipak odlučio obući čarape, tako da sam na trčanje izašao iza Njemca i Austrijanca, a ispred Danca. Nisam se osjećao pretjerano dobro, ali nisam ni očekivao da ću pucati od snage. Nadao sam se da će se situacija popraviti nakon nekoliko uvodnih kilometara, što mi se često dogodi na triatlonima. Nakon jednog kilometra prestigao me Danac i činilo mi se da ide dosta dobrim tempom. Mislio sam pokušati trčati sa njim, ali onda sam se predomislio i odlučio sačekati još koji kilometar da vidim kako ću se osjećati. Ionako sam mislio da se ovaj vjerojatno precijenio pa da će poslije znatno pasti (nisam bio u pravu jer je ovaj otrčao 1:12h). Prvi kilometar nisam štopao, drugi sam prošao za 3:30 što nije loše, a onda sam iduća dva prošao za 3:45. Prvo sam se malo razočarao, ali kasnije sam shvatio da su ta dva kilometra vjerojatno na laganom usponu, a i trči se po makadamu. Iduća dva kilometra prolazim za 3:40 i 3:36 što mi je vratilo samopouzdanje. Prestigao sam Austrijanca i došao na 10-ak metara od Njemca. Onda je ponovno uslijedio pad. Prvo blagi na 3:42 i 2 x 3:43, a onda malo jači na 3:53. Nakon tog prolaza sam se pokušao malo trgnuti, ali to nije dugo trajalo. Tempo je počeo tonuti prema 4:00, a s njim i moja motivacija. Puls je bio nizak, disanje lagano, ali noge više nisu slušale i motiv je već bio dosta nizak (pogotovo kad me u drugom krugu prestiglo par ljudi koji su startali kasnije i to im je bio prvi krug). U zadnja dva kilometra me prestiže Austrijanac i odmah nakon njega James Cunnama. Potonjeg sam prepoznao po dresu od tima TBB, a nedavno je bio 6 na Ironmanu u Južnoj Africi i 6 na polu – Ironmanu u istoj državi. Na trenutak sam pomislio da bi bilo dobro ubrzati da u cilj uđem ispred njega, ali i za mozak i za noge je utrka već odavno bila gotova. U cilj sam ušao kao 45. ukupno. Kasnije sam pričao sa Jamesom, rekao je da mu je na početku bicikla pukla guma, pa je izgubio oko 5 minuta na mjenjanje. Ako uzmem u obzir tih 5 minuta ponovno nije imao puno bolje vrijeme bicikla od mene, a plivao je sporije. To je dokaz koliko je konkurencija u Austriji bila jaka. Da sam se utrkivao na utrci iz ove serije u Južnoj Africi možda bi bio među 10 ukupno.
Sve u svemu mogu biti i zadovoljan i nezadovoljan. Očekivao sam više, dosta više. Da sam se prijavio kao amater bio bi 1. u svojoj kategoriji i 4. ukupno u toj konkurenciji. S tim da bi vjerojatno imao veće društvo na biciklu na račun kasnijeg starta i više motiva na trčanju (nije isto kad se boriš za 1. mjesto ili za 41.), pa bi i ukupno vrijeme vjerojatno bilo malo bolje. Za prvi put nije bilo loše.

četvrtak, 21.05.2009.

Kakve veze ima St. Polten s čokoladom?

Za nešto manje od 3 dana startati ću na svojoj najvećoj utrci do sad, Ironman 70.3 Austria. Utrka se održava u austrijskom gradiću St. Polten. Prijavljeno je skoro 2400 natjecatelja, od kojih ima 20-ak Hrvata. Inače, do broja 70.3 se došlo zbrajanjem udaljenosti u miljama. Kreće se sa 1900m plivanja, nakon čega slijedi 90 km bicikla i kao šećer na kraju dolazi polumaraton (21,1) km. Uz natjecateljsku kvantitetu, utrka se ove godine digla na višu razinu i u kvalitativnom smislu. U muškoj konkurenciji ističe se ime Chrisa McCormacka. Chris u svojoj karijeri ima naslove prvaka i u olimpijskom triatlonu i u Ironman triatlonu, te je jedan od najtrofejnijih sportaša ovoga sporta. Uz njega tu su i trostruki pobjednik Ironmana Austria, te nedavni pobjednik Ironmana Južna Afrika, Marino Vanhoenacker, branitelj naslova Massimo Cigana, te favorit iz sjene (ja ).
Kod žena se ističu imena Sandre Wallenhorst, Erice Csmor, Lucie Zelenkove i Gine Ferguson.
Hrvati će ove godine imati i rekordan broj predstavnika u PRO kategoriji. Kod žena nas predstavlja Željka Šaban, a kod muških smo se Dejanu, koji se već par godina natječe na utrkama pod Ironman kapom, ove godine priključili ja i splićanin Mijo Bebić. Sretno svima.

A sad nešto za ljubitelje čokolade (i to besplatne). Tko pogodi koliko ću zaostati za pobjednikom dobiva Milku sa slike (250g). Pišite minute i sekunde. Pesimisti mogu navesti i sate, a optimisti mogu napisati koliko će drugoplasirani zaostati za mnom . Nagradna igra traje do 24.5. (nedjelja) u 7.00 sati, svi komentari nakon toga neće se uzeti u obzir.

srijeda, 20.05.2009.

Trening na osjećaj

U zadnje vrijeme sam dosta trenirao "na osjećaj". Nisam tako planirao, nego su se okolnosti poklopile. Prvo mi je "otišao" pulsmetar. Jedno vrijeme je prestao očitavati puls, a onda se displey zamaglio, pa sam ostao i bez štoperice. Pulsmetar mi nije previše nedostajao, ali štoperica je. Jedno vrijeme sam koristio ručni sat sa analognom (i nepreglednom) štopericom, da barem mogu otprilike odrediti vrijeme kad već nisam uspio naučiti određivati vrijeme po kretanju Sunca. Ubrzo je i taj sat prestao raditi. U međuvremenu su poslušnost otkazali i brzinomjeri (i na specki i na MTB-u).
Trening bez pomagala tipa štoperica ili pulsmetar ima i prednosti i mana. Prednost je što se koncentracija prebaci na bitne stvari u treningu. Za vrijeme takvih treninga kroz glavu bi mi se vrtila pitanja kao što su:
Kakva mi je frekvencija koraka?
Je li ovo tempo kojeg bi mogao držati na 5km/10km/polumaratonu?
Na koji dio stopala se dočekujem?
8:34 / 2,106 = ?
Kakvo mi je disanje?
Hoću li stići one rolerice do idućeg zavoja?
...
Jedno vrijeme sam mislio kupiti samo štopericu, bez pulsmetra. Na kraju sam ipak shvatio da je povremeno ipak dobro imati pulsmetar. Ne koristi mi toliko za vrijeme samog treninga koliko za neke naknadne analize ili usporedbe odnosa tempo/puls sada sa onim od prije par godina (dobra stvar za motivaciju).
Na kraju sam kupio Polar RS300X sa G1 GPS senzorom. Za dosta malo novca nudi sve funkcije koje mi trebaju, a uzeo sam i GPS senzor da ne moram mjeriti udaljenosti u Google Earthu kad trčim po nekom novom terenu. Kad sam krenuo na prvi trening s novom igračkom po glavi su mi se vrtila neka druga pitanja:
Ima li satelita iznad Zagreba?
Ako ima, zašto ih ne nađe?
Evo ga, 4:20 min/km.
3:50 ?!
Kako sad 4:50?
...
Pulsmetar je jako dobar, ali ovaj GPS senzor je bacanje para. Dosta je neprecizan i malo nezgrapan. Bolji modeli imaju G3 senzor, možda taj malo bolje radi. Mana je i što se sad za prebacivanje treninga na kompjuter treba kupiti poseban dodatak. Ja ga ne namjeravam kupovati jer i ovako dobijem više podataka nego što mi treba. Sa tim dodatkom bi mogao još samo grafički vidjeti kretanje pulsa, a i bez toga ću preživjeti.

ponedjeljak, 11.05.2009.

Polumaraton Bundek

Na zagrebačkom Bundeku se u subotu obilježio Dan Europe, u sklopu čega su održane rolerske utrke, te atletska utrka građana na 3km i polumaraton. Organizator je najavio bogat nagradni fond, ali ga je par dana prije natjecanja, zbog slabog odziva sponzora, znatno reducirao što je utjecalo na broj „jačih“ natjecatelja. Uz to, ovaj vikend se održavalo još nekoliko većih utrka u Hrvatskoj, što je dodatno smanjilo broj natjecatelja.

Na utrku sam išao kao trening pred polu-ironman u St. Poltenu za dva tjedna. Nisam se nešto posebno odmarao pred utrku, ali zbog dva nešto laganija treninga dan prije, te kasnog starta utrke (13:30 h) noge su mi bile poprilično odmorne. Vremenska prognoza se ovaj put ostvarila. Do starta je već bilo oko ili preko 25C, a na cijeloj trasi gotovo da i nema hlada, što je dodatno povećalo osjet vrućine.

Na startu se pojavio i aktualni gradonačelnik Bandić, što je privuklo novinarske ekipe. Nakon što je završio Bandićev foto-sešn usljedio je start. Krenuo sam naprijed sa Goranom Čegarom. Odmah smo se izdvojili i trčali smo skupa prvih 3-4 km. Trčala su se tri kruga sa tri polukružna okreta u svakom krugu, zbog čega je u svakom trenutku bilo lako procjeniti koliko su daleko natjecatelji iza (i ispred). Već na prvom okretu smo imali veliku prednost pred Habušem na 3. mjestu, pa je bilo jasno da mi 2. mjesto ne gine osim ako se ne dogodi neko spektakularno „pucanje“. Inače, Habuš se nije osjećao dobro, pa je odustao nakon prvog kruga.

Nakon ta uvodna 3-4 km Čegar mi je počeo odmicati. Nije radio nekakva ubrzanja, nego sam ja vjerojatno počeo usporavati. Događalo mi se da bi izgubio fokus i zaostao par koraka, pa bi onda ubrzao i ponovno uhvatio priključak, a onda bi se priča ponovila. Nakon par takvih fartleka, pustio sam ga i nastavio trčati u svom tempu. Tempo mi u tim trenucima nije izgledao prejak, ali valjda sam se podsvjesno bojao velike vrućine i nepoznavanja vlastitih granica na ovoj distanci, jer sam do sad trčao samo jedan polumaraton i to godinu i pol prije. Na 25C sam zadnji put trčao prije otprilike 9 mjeseci.

Čegar je pomalo odmicao, a ja sam se našao u „ničijoj zemlji“. Nisam otišao u BiH nego sam se našao u poziciji da mi je Čegar van domašaja, a pratnja je bila jako daleko iza. U toj situaciji mi se često događalo da izgubim fokus. Čim mi misli skrenu s utrke znam da ne trčim dovoljno jako. Kad bi to shvatio ubrzao bi, ali samo dok mi mozak ponovno ne ode na pašu. To je negativna strana manjka konkurencije. Kad imaš nekoga u blizini puno je lakše održati fokus i iz nogu izvući koju sekundu ili čak koju minutu brže vrijeme. Trčao sam bez štoperice (o razlozima u drugom postu). Da sam imao štopericu mogao sam držati fokus prateći prolazna vremena, ali na ovoj utrci ionako nije bilo kilometarskih oznaka pa ne znam koliko bi mi to pomoglo.

Uglavnom, završio sam kao drugi, nešto više od minute iza pobjednika Čegara. Treće mjesto je zauzeo predstavnik Europske komisije u Hrvatskoj Vincent Degent koji je u cilj ušao 14 minuta iza mene.

Očekivao sam bolji rezultat, ali s obzirom na vremenske uvjete, manjak konkurencije i činjenicu da sam trčao u tjednu sa više od 23h treninga (a prije ovoga sam imao dva tjedna sa još višom satnicom), nije ni ovo loše. Po iscrpljenosti nakon utrke ili po manjku iste dalo bi se zaključiti da sam imao još dosta rezerve. Kad mi se jednom uvjeti poklope vidjet ćemo kolika je ta rezerva (ako uopće postoji ).

srijeda, 06.05.2009.

Polumaraton i nagradna igra

Evo da „posudim“ (a ne ukradem ) Melezovu ideju. U subotu trčim polumaraton na Bundeku. U komentarima možete ostaviti prognozu rezultata, a onaj tko bude najbliži dobiti će čokoladu do 200g po izboru (nemojte sad pretjerivati pa da moram ići u inozemstvo po nju). Prognozirajte i sekunde da se ne bi dogodilo da ima više pobjednika.
Da vam malo pomognem. Do sad sam trčao jedan polumaraton i to prije godinu i pol. Tada sam trčao 1:16:54. Sad sam u boljoj formi, ali ovaj put neću odmarati prije utrke. Osim toga, još uvijek osjećam posljedice prošlotjednog pada s bicikla, ali za trčanje mi to ne smeta previše i do subote bi trebao biti bolje. Usput, sad znam zašto su džepovi na biciklističkim dresovima i jaknama pozadi. Nezgodno je kad se nešto nađe između tijela i asfalta pri padu, a teško da će se netko dočekati na leđa pri padu s bicikla (taj što uspije pasti na leđa vjerojatno će imati većih problema od modrica). Za vikend prognoziraju toplo i sunčano vrijeme, vjerojatno pretoplo za trčanje, pa i to treba uzeti u obzir. Međutim, poučen iskustvom iz prethodnih dana, nemojte se previše obazirati na vremensku prognozu. Ako sam ja vani, onda ni olujni oblaci nisu daleko.

nedjelja, 03.05.2009.

Svinjska gripa

Još jedan obimom veliki tjedan je skoro iza mene (još samo jedno plivanje). Bilo je i par zanimljivih treninga. U četvrtak sam nastupio na kros ligi koja se sad preselila u Maksimirsku šumu. Maksimirska staza mi je puno draža od one na nasipu. Nasip mi je previše jednoličan, a Maksimir ima i uspone i nizbrdice i krivine i ravnine... Prije starta se nisam osjećao baš dobro. U zraku se osjećao veliki pritisak, pred kišu. Nisam meteoropat, ali takvo vrijeme u kombinaciji sa mojim nešto nižim tlakom je vjerojatno dovelo do toga da mi se skoro zamantalo. Pojeo sam neki keks manje od 1h do starta (inače ne jedem barem 2h prije trčanja) i odustao od jurnjave. Nakon zagrijavanja sam se već osjećao dosta dobro. Planirao sam otrčati dugu stazu malo jače, ali ni blizu maksimalnog.
Na startu je Mijo (koji je nastupao na kratkoj stazi) poletio u svom karakterističnom stilu. Pustio sam ga da ide, jer sam ionako pretpostavljao da će dosta usporiti kasnije (osim ako nije mjenjao stil pa sad ide jako do kraja). Pretpostavka se pokazala kao točna, prestigao sam ga na nizbrdici nakon prvog uspona. Malo sam se izdvojio i do kraja se više nije ništa posebno događalo. Držao sam solidan tempo do kraja. S obzirom koliko sam rezerve imao mogao bi biti zadovoljan rezultatom (31:20).
Malo sam sačekao sa povratkom doma jer se spustio pljusak. U povratku sam se uvjerio u klizavost pločica uz tramvajsku prugu na Ilici. Prošao sam s oguljenim laktom, natučenim kukom, ramenom i prsima. Treći pad u manje od pola godine (jednom mi izletilo auto, drugi put proklizao na ledu i sad na pločicama). Bilo mi je čudno kako sam natukao prsa, ali kasnije sam se sjetio razloga. Naime, Ericssonovu identifikacijsku karticu sam držao u malom džepu kod prsa, ne bi li mi posao prirastao srcu . Vjerojatno sam se pri padu nasadio na tu karticu.
Malo sam mjenjao planove jer idući dan nisam mogao trčati, ali u subotu sam već bio skoro ko nov. Za subotu su najavili promjenjivo oblačno, sa mogućnošću kraćih lokalnih pljuskova kasno popodne i navečer. Savršeno sam isplanirao dan. Odradim trening po suncu, dok se istuširam i pojedem nešto počet će pljusak i eto mi izlike da ponovno ne odem u shopping centar (trebam kupiti neki komad odjeće). U skladu s planom krenuo sam na trening oko 12h. Bilo je sunčano i toplo. Usput sam svratio do jedne biciklističke trgovine i kupio brzinomjer. Dok sam ga namontirao već se naoblačilo i zapuhao je nekakav hladan vjetar. U planu sam imao dva uspona na Sljeme i već na prvom usponu počela je rositi kiša. Od kad kasno popodne počinje u 13:30h? Valjda nije lako prognozirati vrijeme kad je atmosfera stabilna ko njujorška burza. Sljemenskog cenera (9,7 km sa oko 600m visinske razlike) sam prošao za 30:29, što nije loše s obzirom da sam išao u laganom tempu (znači ne skroz lagano, ali ne ni jako). Pri spustu na zagorsku stranu sam se pošteno smrznuo, pa sam odustao od drugog uspona i vratio se doma okolnim putem. Valjda je došao red da se i jedna moja odluka pokaže kao pametna. U povratku sam vidio da je na Sljemenu pljusak, a temperatura na vrhu se spustila na 7C. Ne pamtim kad me zadnji put neki pljusak obišao.
Danas sam vozio Fuminu turu. Bilo je dosta profi i ex-profi biciklista pa je bilo jasno da će to biti dobar trening. Ukupno dva uspona na Plješivicu, od kojih je prvi bio po nekim uskim seoskim ulicama čiji graditelji nisu čuli za serpentine.

Za one najupornije koji su uspjeli pročitati sve do tu (ili za one koji čitaju od dna), evo još par zanimljivosti:

Od svinjske gripe je do sad umrlo 20-ak ljudi, a od obične umre 1,5 milijuna godišnje. Ovaj podatak nije utjecao na prodaju cjepiva iako učinkovitost istog nije potvrđena.

Nedavno sam gledao TV prilog prikazan na nekoj od američkih TV kuća u kojem triatlon predstavljaju kao opasan sport. Navodno je 14 amerikanaca lani umrlo za vrijeme utrka od infarkta (kao razlog su naveli nedovoljnu pripremljenost). Nisu naveli koliko ih godišnje umre od posljedica kardiovaskularnih bolesti čiji je okidač neaktivnost.
(Mama, nemoj me sad odmah zvat, ovi što su umrli su 150-kilaši koji odluče mjenjati način života pa se odmah, nepripremljeni, prijavljuju za utrke )

<	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (6)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (5)
Lipanj 2010 (7)
Svibanj 2010 (8)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (6)
Listopad 2009 (7)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (5)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (8)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?